Moja poznanica prije nekoliko godina doživjela je teško saobračajnu nesreću i ostala nepokretna, vezana za tuđu pomoć i njegu. Ostala je potpuno sama na milost i nemilost sama sebi.
Ležeći u toplom krevetu, sa suzama u očima dozivala je anđele da je povedu sa sobom jer joj život u takvom stanju nije imao smisla i odjednom je vidjela kako se zatvoreni prozor na prvom katu njenog malog stana sam od sebe otvara i odjednom je ugledala osobu u bijelom sa predivnim toplim očima plavim kao more.

- Pođi sa mnom samo na tren, nešto ću ti pokazati.
- Kuda da idem s tobom anđele kada ja više samostalno hodati ne mogu jer zbog nesreće sam ostala nepokretna.
- Primi me za ruku ja ću te voditi i nećeš pasti

Kada je dohvatila ruku osobe u bijelom nije se više osjećala bolesnom nego je bila sretna jer je na nekoliko minuta uz pomoć anđela shvatila da usprkos hendikepu može lijepo živjeti jer ono što je vidjela bio je njen divan život i bila je sretna što je susrela anđela.

hvala ti sestrice mala