Putovala bih bilo kuda samo da se malo maknem odavde a nemam love ni za kavu da popijem u kafiću sama sa sobom kao što nema ni jedan mali čovjek, jer nemamo za osnovne stvari i normalan život. Volju imamo, ali snagu više nemamo jer koliko god se trudimo ići prema naprijed svi se mi kližemo prema nazad, ali tu smo i uporno idemo uzdignute glave dalje znajući da je negdje dobro i za nas male ljude. Ima li smisla razmišljati da će biti bolje ako samo svakim danom sve više padaš u ponor a nema nikoga da ti pruži ruku i povuče van da gledaš ljepotu prirode oko sebe (bolje reći beton i ljude koji ne znaju kako da prežive do idućeg mjeseca)
voljela bih ići ponovo u školu tada bih bila sretna kada bih imala novaca da uplatim tečaj web dizajna tada bih živnula jer bih mogla raditi sjedeći kući i uživala ali........
Nikome to je radno sposoban nije lako biti bez posla, bez svojih novčića jer bez novaca se živjeti ne može. Voljela bih da nam svima (nezaposlenima, bolesnima, samima) konačno sreća pokuca na vrata jer mi trebamo tako malo a to što trebamo je malo jer i mi moramo živjeti i biti radosni kao što su i oni koji imaju mnogo ali nas male ne vide.

Mnogi će mi sigurno sada reći da filozofiram, jer život je okrutan. Da, okrutan je ali je i divan jer život treba znati živjeti, treba ga znati nositi i onda ništa, baš ništa nije teško jer udišeš zrak i imaš barem dnevno dvije čaše pitke vode i ti si sretan i sit iako ti je novčanik prazan. Pogledajte sami sebe u ogledalo i recite "volim sam sebe, volim život iako polako klizim u ponor jer me negdje blizu čeka moja sreća koja me nije zaboravila, ali ja sam nju zaboravio i pustio sam tugu da me vodi, a ona me vodi samo u ponor".

andrea