Sjedim za stolom uz šalicu kave, gledam dim cigarete u pepeljari i razmišljam "biti će bolje, jer bolje mora biti". Toliko zamišljenosti i tuge u očima i na licima meni dragih ljudi koje susrećem zbog prirode posla (ako se to uopće može zvati poslom), mora nestati.
Ne, moj "posao" nije posao to je mučenje i ja stvarno nemam ni snage ni volje.
Kada bih imala novaca upisala bih web dizajn jer volim učiti i nedostaju mi školski dani dani sreće, smijeha i bezbrižnosti. Znam da nikada neću imati 5.500 kuna i da će moja želja za učenjem dizajna ostati samo neostvareni san jer to je ogroman novac.

Gdje li su nestali moji dani kada sam ja nesebično zajedno s tobom brate moj pomagala drugima i kada sam bila sretna zbog njihovog zagrljaja i toplog osmijeha. Zašto ja sada moram čekati da netko pomogne meni? Ima li za mene boljih dana? Gdje li su nestali?
tvoja seka koja te treba