Pitanja mi stalno kruže u glavi i sve mi je grozno jer znam da sam pogriješila, ali ispraviti greške koliko god se trudim nikako ne mogu, jednostavno sam sama sebi ogroman teret, koji više ne mogu nositi, s kojim ne mogu koračati jer koračam u ponor sve više i više. Bojim se.
Pogriješila sam, jer želim samo malo sreće, a ona je daleko, jako daleko i ja do nje nikada stići neću, pogriješila sam što sam tražila pomoć, ali sam neizmjerno zahvalna svima koji su mi pomogli, a teško im je.
Ne, ja više ne mogu da se krećem trnovitim stazama, jer krvarim, ja trebam samo malo sunca i mekanih mirisnih ružinih latica da bih bila sretna, a to što trebam ne treba mene. Ne, neću više ništa tražiti, očekivati snaći ću se u ponoru i živjeti jer i život u ponoru može biti lijep na svoj način ako znaš razumjeti sam sebe. Jednom ću se razumjeti, ali dali ću to dočekati.

Sretna sam kada vidim na tuđim licima osmijeh, u očima sjaj jer sreća ih nikada zaobići neće, oni su zaslužili biti sretni bez tuge i boli jer pored sebe imaju nekoga tko ih voli.

Andrea


dragi moji prijatelji

zahvalna sam vam za svaku vašu toplu riječ, za svaki osmijeh koji izmamite na moje umorno lice, jer iskrene prijatelje je teško pronaći jer vrijeme brzo prolazi i teški smo sami sebi, ali imati prijatelja s kojim ćeš podijeliti i radost i tugu, suze i smijeh divno je jer znaš da imaš razlog da ideš dalje, da podigneš pogled prema suncu, zvijezdama i vikneš mene ipak netko voli i ja nisam sam-a.
Volim vas