Imala je dugu valovitu kosu boje meda, modro plave oči iz kojih je izvirala neka neopisiva toplina, obrazi su joj bili poput breskve bila je žena sa svim manirima djeteta. Radovala se malim stvarima i sreća joj je bila na dohvat ruke. Uživala je u plesu i kada je imala prilike plesala je do zore jer ples ju je ispunjavao i plešući je bila sretna i ispunjena. Znala je svojim plesnim pokretima uvijek podići atmosferu te pored nje nitko nije mogao ostati sjediti, potpuno ih je opčinila jer je svima govorila da imaju smisla za ritam pa makar stajali pored nje na mjestu sve dok glazba nije prestala.
Njena vrckavost i dobrota odgovarala je svima koji su je poznavali i teško im je sada nakon toliko godina vidjeti te modre oči pune patnje i tuge, tijelo koje se bori samo sa sobom kada čuje taktove glazbe zakovane u sjedeći položaj jer izgubila je motoriku nogu koje su tako divno plesale i davale poticaj svima da plešu iako su pojedini imali „dvije lijeve noge“, ali su zahvaljujući njoj zavoljeli ples…