Zapalila sam cigaretu i uživam u njenom okusu gledajući u bjelinu predloška svoje stranice bloga nadajući se riječima koje se komešaju u mojoj glavi. Kada ispišem prvo slovo te riječi nestaju i ostaje bol i tuga u srcu znajući da su te riječi ispisane na predlošku, riječi koje nikada neće pročitati onaj kome su namijenjene, ni on ni moj brat jer njih više nema pored mene, oni su samo duboko urezani u moje misli, u moju dušu.

Nikome od nas nije lako svako je izgubio njemu dragu osobu i ide dalje, a ja ne mogu, ja sam stala na polovici puta i čekam, a što čekam nikada neću saznati jer od polovice puta ne mogu i ne želim krenuti dalje jer se bojim, bojim se same sebe...