Sjedi u fotelji koja je udobna, čita omiljenu knjigu jer na tv-u nema nikakvog sadržaja ali misli joj lutaju i zamišlja da se radnja romana dešava njoj. Vrača se u prošlost kada su mnogi pojedine žene smatrali vješticama. U mislima laganim koracima hoda po rosnoj travi, sluša pjev ptica i žubor vode iz obližnjeg potoka pored starog dvorca. Svjesna je da je to samo dio njene mašte, ali i ona može biti stvarnost. Čitala je nedugo prije da su se pojedini ljudi sjetili svog prijašnjeg života živući ovaj sadašnji život. Da, možda je ona davno prije bila prozvana vješticom, možda je živjela tada i bila sretnija kada su je spalili na lomači.
Život ima stepenice i samo jedan korak unazad vrača nas u našu prošlost. davnu prošlost, život koji smo nekada živjeli.

Oprosti mi što ovo pismo počinjem ovim tekstom, ali osjećam se tako smušeno i pojavljuju mi se slike koje sama sebi momentalno se mogu protumačiti, vjerojatno povišena temperatura radi svoje pa sam u bunilu koje nema smisla. Žao mi je što sam danas odbila razgovor s tobom, ali morala sam biti sama jer sam izgubila snagu te nisam željela tebi biti teret, nisam ti htjela kukati i pričati o njemu (jer znaš sve) a on mi jedino sada pada na usta uz prošlost koja mi se komeša i nisam sva svoja.
Znam da me razumiješ jer ti me jedini uistinu poznaješ i želiš da ja budem ponovo ja, želiš me vratiti njemu jer jedino tako mogu biti ona stara kakvu si me upoznao.
tvoja A.