Sjedi na klupici u parku, u krilu joj bilježnica, u ruci olovka, promatra oko sebe i niša ne primjećuje osim jesenjih boja na drveću. Pokušava dio sebe upisati u bilježnicu ali je bjelina praznog papira podsjeća na vrijeme kada je voljela zapisivati svaku sitnicu koja mi je pala na glavu.

Nekada davno voljela sam pisati priče, ali bile su sadržaja koji nije primjeren za blog koji obožavam.
Znam da sam već postala dosadna sa rečenicom da volim blog, ali stvarno ga volim jer moj blog me razumije i podnosi sve moje gluposti. Podnosi rečenice koje u većini mojih tekstova nemaju smisla, ali ni moj život više nema smisla ali ga volim kao što volim pisati blog jer tako upoznajem samu sebe jer ja sebe više ne poznajem. Sama sebi postala sam čudna ali sviđa mi se moje drugo ja jer to drugo ja sam uistinu ja.

Sada imam prijatelja koji me trpi, koji me razumije i koji mi pomažem da upoznam sebe, znam da nisam sama da je život igra i da se treba znati igrati i prihvatiti igru života jer ideš gore, dolje, gore i tako u nedogled dok ne shvatiš da moraš imati volje i snage jer život treba voljeti, treba voljeti sebe, a ja to momentalno ne mogu. Reci mi kako se voli.