Objavljeno: 24.09.2006.,22:22

here I am... once again...

Rezanje... To bi bila tema ovog posta... Zašto neki ljudi imaju potrebu za tim?? Zašto sami sebe uništavaju?? Zašto sami sebi uzrokuju bol?? Zašto ne cijene život koji nije vrijedan patnje... Zašto?? Toliko je pitanja, a odgovora nema... Jednog jedinog pametnog razloga nema... Po nekima je rezanje posljedica nekih dubljih i bolnih problema... Ali kako netko može govoriti o tome, a da sam nije prošao kroz to...

Sigurno si možete zamisliti kako je živjeti pod pritiskom staraca, škole, profaća, ljubavi, ako k tome još dodamo brigu za budućnost... Svi smo više manje u istom sosu.. Samo što se kod nekih to više očituje kod nekih manje...

Mnogi vide jedini izlaz u rezanju, slobodu... Kod nekih se javlja želja da sami sebi nanose bol koju niječu... „Ma ne boli to mene... Ja u živam u tome... Imam potrebu za tim... Navikneš se nakon nekog vremena... Navučeš...“ – to su riječi moje frendice... Neki imaju potrebu za tim toliko veliku da bi sve učinili kako bi se samo na trenutak, samo na sekundu, osjećali „dobro“...

Nemojte misliti da ovo piše jedna glupa odolescentica koja nema pojma o životu...
Sve ovo govorim zato što sam i ja prošla kroz takve situacije... Samo ne znam da li je to dobra riječ?? Prošla?? Ako jednom probaš više nisi isti... I nikada nećeš moći sa sigurnošću reći: „Od danas prestajem s glupostima... S rezanjem...“ Jer ti je jednostavno tako... Uvijek će te nešto u tebi podsjećati na to i tražiti još jedan „rez“... Pa još jedan, i tako sve dok ne pokušaš ponovno... Ovdje nema pravila... Nije tako kod svakoga... Ali tako je u većini slučajeva... Neki se trgnu, a neki i dalje pokušavaju s tim... Nadam se da ja spadam u ovu prvu skupinu... Jer ja nisam jaka osoba, ja samo glumim da jesam... Želim živjeti, osjetiti život... Ali ponekad me mala sitnica slomi...

Najgore je to što ovdje nitko ne misli na ostale... Nitko ne misli kako drugima nanose bol... Ne govorim o fizičkoj, već psihičkoj... Na prvom mjestu tu su starci koji su nas stvorili, odgojili, koji su nas „digli“ na noge, koji su dali sve samo da nama bude dobro... A mi ne cjenimo njihovu „žrtvu“, njihovu ljubav i brigu za nas... Na drugom mjestu su prijatelji... Bez njih smo usamljeni, prazni , nesretni... Bez njih smo nitko i ništa... Bez njih smo neispunjeni... Tu je i ljubav dakako... Jer bez nje ne možemo... Uvijek će postojati netko na svijetu koji te voli bez obzira na sve tvoje mane i vrline... Samo je pitanje vremena kada će se ta osoba pojavit... Nije važno hoće li ta osoba doći sada ili za 10, 20, 50 godina... Važno je da će doći... I da će se one međusobno usrećiti...
I ako ni zbog čega drugog onda vrijedi živjeti za ljubav... Jer ljubav je nešto što te potiče na život... Neke ne, a ti neki su naprosto ludi... Jer ljubav treba osjećati, a to nije samo tako lako... Treba znati voljeti osobu kako to samo ona zaslužuje...

Kako mi volimo druge, tako vole oni i nas, ako ne i više... Kada bi se oni pokušali ubili mi bi bili pivrijeđeni, jednako kao što bi oni da mi to pokušamo napraviti... Kada bi se oni ubili, mi bi patili, kao što bi oni sigurno kada nas ne bi bilo... Tako da: SVI KOJI STE TO POKUŠALI PROBAJTE MAKNUTI TAKVE CRNE MISLI IZ GLAVE... ŽIVOT JE JEDAN I TREBA GA ŽIVJETI DO KRAJA... JER TO JE DAR KOJEG BI SVATKO TREBAO CIJENITI NAJVIŠE... MA KAKAV ON BIO... ALI ON NIJE ONAKAV KAKVOG SMO GA DOBILI, VEĆ JE ONAKAV KAKVOG GA SAMI UČINIMO... NI LJEPŠI NI RUŽNIJI... NEGO KAKVOG GA MI SAMI STVORIMO... I ZATO GA ULJEPŠAJMO... SVI ZAJEDNO... JER TAKO JE NAJBOLJE ZA SVE...



andjeo koji zemljom hoda...

Talk To Me...-->(14) | Print My Post... | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.