Objavljeno: 17.09.2006.,22:22

here I am... once again...

Često se znam „uhvatiti“ u razmišljanju o onoj „listi“... Bože, reci mi od kuda mi pravo da samo tako lomim srca nedužnih ljudi... Od kuda mi to pravo?? Zašto je moja prošlost tako prljava?? Tako bolna?? Tako gruba?? Tako teška?? Zašto je moja duša „oštečena“?? Umjesto da je čista i nevina kao u djeteta... Znam da se nikako ne mogu vratiti u prošlost i ispraviti svoje mnogobrojne teške i velike pogreške... Kada bi bilo načina, to bi učinila... Ovako se samo mogu ispričati zbog svojih ludosti i loših navika... To je sve što mogu... Znam da je to ništa... Te riječi povrijeđenim osobama ništa ne znače... Rijetki su oni kojima to nešto znači... No to nisu samo puste riječi... To su riječi koje dolaze duboko iz srca... Ali ne mogu ih samo izgovoriti i očekivati od određene osobe da mi istoga trena oprosti i vrati povjerenje koje je davno izgubljeno...

Tek mi je sada došlo u mozak da sam ja sudjelovala u njihovim najsretnijim, ali isto tako i u najtužnijim trenucima života... Da sam ja na neki način dio njihove boli i patnje... Njihove mržnje i nesreće... Oni su povrijeđeni na isti način na koji sam i ja bila... Ako ne i na gori... Ja sam mogla to spriječiti, ali nisam... Trebala sam to sasjeći u korijenu, ali nisam... Željala sam osvetu, ali ju nisam dobila... Najgore je to što sam ja bila svijesna toga... Bila sam svjesna njihove patnje i boli... Ali ja sam naprosto uživala u tome...

Voljela sam biti „voljena“, primjećena, željena... Bila sam „žedna“ novih ljubavi... No nikada nisam prevarila čovjeka... Ali zato sam ga nakon par dana šutnula kao staru i istrošenu krpu... Svaki put gotova ista priča: „Sorry, ali ja nisam happy... Treba mi "nešto"... Ovo više ovako ne ide“... Svi su mislili da je sa mnom kao u raju... To je bila okrutna laž... Tek na kraju su shvatili da sam ja „mali vražicak“... I da prolaze kroz pakao... A to je istina... Svaka moja veza meni je bila zabava... Kao neka igra... Oni, moji bivši, bili su kao pijuni u šahu... Ali nisu se bunili... U tome i je najveći problem... Znali su kakva sam ja... Ali oni su svejedno željeli biti moje „igračke“... Nisu marili za to da će prije ili poslije biti povrijeđeni... To im nije bilo važno... Živjeli su za svaki moj poljubac, zagrljaj, dodir... Ja sam im to samo ovako davala... Kao da mi je svejedno... I bilo mi je svejedno...

Njihova srca sam skupljala kao ljudojed ljudske lubanje... Kao neke pehare... Kako bi mi koji dojadio, tako bi mu srce vraćala... Onako slomljeno... Kao da je bilo od stakla... Kao da nikada neće biti isto... Nikada mi nije bilo važno koliko ću ljudi povrijediti... Koliko će to njih boljeti... Koliko će oni biti povrijeđeni... Njima je bilo stalo do mene... Što ja ne mogu potvrditi za njih... Sada su mi kao osobe veoma važne... Svaki od njih zauzima određeni dio u mom srcu... Sada mi jedino preostaje da se pokajem i tražim oprost... Mala je vjerojatnost da ću ga dobiti ali vrijedi pokušati... Jer to je najmanje što sada mogu učiniti... Ja mogu žaliti za prošlošću... Ali nikada je neću moći ispraviti...

A moj pokušaj da se promijenim... Ne znam hoću li ikada moći... Ja to želim, ali želja nije dovoljna... Često sam na nekim kušnjama i jednostavno im ne mogu odolit... Nisam ja jaka, nisam ustrajna... Nije da se ne želim promijenit nego jednostavno nisam dovoljno motivirana... Ali znam da ću uspjet...
Ako ni zbog koga drugog, onda zbog Njega, mog dragog... Volim Vas,



andjeo koji zemljom hoda...

Talk To Me...-->(17) | Print My Post... | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.