Ancient Greek

subota, 18.04.2009.

Arhitektura

Najstarije građevine Grčke, u mlađe kameno doba, su malene kamene kućice, zaštićene okolo drvenim zidovima. Kasnije se upotrebljavaju veće kamene kuće, i kameni zidovi koji štite selo. U kasno brončano doba, pod utjecajem Minojaca s Krete Grci grade palače i velike kamene grobnice, grade se ceste, mostovi i brane. Dolaskom tamnog doba počinju mnogi ratovi, pale se palače i uništava većina sagrađenog. Ipak dolaskom željeznog doba i arhajskog perioda u Grčkoj možemo vidjeti novi tip gradnje: hramove, Grci su politeisti a gradi se u dorskom stilu. Palača više nema, grade se ponovno kuće i grade ceste i podižu mostovi i kameni zidovi. U klasičnom periodu svetišta je sve više. Partenon je podignut 440-tih prije Krista. Ljudi klasičnog perioda grade u Jonskom stilu. Demokracija štiti grčki narod od gradnji palača i velikih kamenih grobova, jer politički svi su ljudi jednaki i ravnopravni. Umjesto navedenog Grci grade javne građevine gimnazija i stoe, gdje se ljudi mogu sastajati i razgovarati. Od 300.-tih prije Krista, u helenističkom periodu javljaju se novi arhitektonski tipovi. Provodi se manje vremena i na gradnjama svetišta. Nova forma postaje teatar. Podižu se po cijelom grčkom svijetu. Grci grade ceste prema novim krajevima koje je osvojio Aleksandar Veliki, u barbarske krajeve treba dopremiti grčku kulturu. Kada su oko 200.–100. prije Krista Rimljani osvojili Grčku ovi su sa sobom donijeli novi, rimski stil. Oko 400. poslije Krista Grci su prešli na kršćanstvo, njihova kultura propada. U arhitekturi sada prevladava gradnja crkvi i manastira.

O Grčkoj

O Grčkoj:


Razdoblje stare Grčke:

Ne postoje određeni ili opće prihvaćeni datumi početka i kraja razdoblja stare Grčke. U uobičajenoj upotrebi to se razdoblje odnosi na cijelu grčku historiju prije osnivanja Rimskog Carstva, međutim historičari taj termin koriste preciznije. Tako neki autori u to razdoblje uključuju i razdoblja minojske i mikenske civilizacije (od oko 1600. pr. Kr. do oko 1100. pr. Kr.), dok drugi to osporavaju smatrajući da su te civilizacije, iako s grčkog govornog područja, dosta različite od kasnijih grčkih kultura, pa bi se trebale odvojeno svrstavati.


Prema tradiciji razdoblje stare Grčke počinje prvim Olimpijskim igrama 776. pr. Kr., ali većina historičara danas produljuju taj termin unatrag do oko 1000. pr. Kr. Tradicionalni datum kraja razdoblja stare Grčke smatra se smrt Aleksandra Velikog 323. pr. Kr., a razdoblje koje slijedi naziva se helenističkim dobom.


Ovi su datumi dogovoreni među historičarima dok neki autori smatraju civilizaciju stare Grčke neprekinutim razdobljem koje je trajalo sve do dolaska kršćanstva u trećem vijeku poslije Krista.


Staru Grčku mnogi historičari smatraju temeljnom kulturom zapadne civilizacije. Grčka kultura je izvršila snažan uticaj na Rimsko Carstvo, koje je prenijelo njezin oblik po mnogim dijelovima Evrope. Civilizacija stare Grčke je neizmjerno utjecala na jezik, politiku, obrazovanje, filozofiju, umjetnost i arhitekturu modernog svijeta, posebice tokom renesanse u zapadnoj Evropi i ponovno tokom procvata neoklasicizma tokom 18. i 19. vijeka u Evropi i objema Amerikama.


Prijeklo Grka:

Vjeruje se da su Grci krećući se prema jugu doselili na grčko poluostrvo u nekoliko valova početkom kraja trećeg vijeka pr. Kr., a zadnja je bila navala Dorana. Razdoblje od 1600. do oko 1100. je doba mikenske Grčke, a poznato je po vladavini kralja Agamemnona i ratovima protiv Troje kao što je prikazano u Homerovim epovima. Razdoblje od 1100. godine do 8. vijeka pr. Kr. naziva se "mračnim dobom" jer iz tog razdoblja nema nikakvih zapisa, a arheološki dokazi su oskudni. Historija stare Grčke se završava vladavinom Aleksandra Velikog koji je umro 323. pr. Kr. Slijedeći događaji čine doba helenističke Grčke.


U pregledavanju izvora iz historije stare Grčke potrebna je velika opreznost. Grčki historičari i politički pisci čija su djela preživjela, a među kojima su posebice ugledni Herodot, Tukidid, Ksenofon, Demosten, Platon i Aristotel, bili su uglavnom Atenjani ili njeni simpatizeri, a svi su bili politički konzervativci. Zato znamo daleko više o historiji i politici Atene od ikojeg drugog grada i njegove historije. Štoviše, ovi su se pisci usredotočili gotovo samo na cijelokupnu političku, vojnu i diplomatsku historiju, a zanemarili su ekonomsku i socijalnu historiju. Sva se historija stare Grčke mora boriti s tim pristranostima u svojim izvorima.


Uspon Grčke:

Grčka je u 8. vijeku pr. Kr. počela izlaziti iz mračnog doba koje je slijedilo nakon propasti mikenske civilizacije. Pismenost se izgubila i mikensko pismo je zaboravljeno, pa su Grci prilagodili fenički alfabet grčkome i od oko 800. pr. Kr. počinju se pojavljivati pisani zapisi. Grčka je bila podijeljena na mnogo malih samoupravljajućih zajednica čiji je oblik uzrokovan grčkom geografijom gdje su svako ostrvo, dolina i nizina odsječeni od susjedstva morem ili planinskim lancem.


Dok se Grčka ekonomski oporavljala, njeno se stanovništvo povećalo više nego što je bilo obradive zemlje. Stoga su Grci od oko 750. pr. Kr. započeli širenje koje je potrajalo 250 godina naseljavajući kolonije u svim smjerovima. Na istoku se prvo kolonizirala egejska obala Male Azije, a onda Kipar i obale Trakije, Mramorno more i južna obala Crnog mora. Grčka je kolonizacija dosegla sve do dalekog sjeveroistoka Ukrajine. Na zapadu su naseljene obale Albanije, Hrvatske, Sicilije i južne Italije, a onda i južna obala Francuske, Korzika pa čak i sjeveroistočna Španija. Grčke kolonije su također osnovane u Egiptu i Libiji. Današnji gradovi Sirakuza, Napulj, Marseilles i Istanbul u svom početak su bili grčke kolonije Syracusa, Neapolis, Massilia i Byzantium.


Do 6. vijeka pr. Kr. Helada (kako Grci zovu svoju zemlju) je postala kulturno i jezično područje mnogo veće od geografskog područja Grčke. Grčki gradovi nisu politički nadzirali kolonije koje su osnivali, ali su često ostajali povezani s njima u religiji i trgovini. Grci su se i u domovini i u inostranstvu organizirali u nezavisne zajednice, pa je grad (polis) bio osnovni oblik grčke vladavine.


Socijalni i politički sukobi:

Grčki su gradovi u početku bili monarhije, iako su mnogi gradovi bili jako mali pa naziv "kralj" za njihove vladare lako može zavarati zbog današnjeg značenja te riječi. U unutrašnjosti zemlje, uvijek blizu obradivih površina, malen sloj zemljoposjednika je imao moć. Oni su oblikovali ratničku aristokraciju boreći se često u malenim međugradskim ratovima oko zemlje. Međutim, uspon trgovačkog sloja (koji se pojavio uvođenjem kovanog novca oko 680.) započinje klasni sukob u većim gradovima. Od 650. pa nadalje, aristokracije su zbačene i zamijenjene narodnim vođama nazvanim tiranima (tyrranoi), riječ koja nije imala današnje značenje za okrutne diktatore.


Do 6. vijeka pojavilo se nekoliko dominantnih gradova u grčkim poslovima. To su bili gradovi Atena, Sparta, Korint i Teba. Svaki od njih je stavio okolna seoska područja i manje gradove pod svoju upravu, a Atena i Korint su pak postali glavna pomorska i trgovačka sila.


U Sparti se aristokracija održala na vlasti, a Likurgov ustav (oko 650.) koji je dodatno očvrsnuo njezinu snagu, dao je Sparti trajni militaristički režim pod dualnom monarhijom. Sparta je dominirala nad ostalim gradovima na Peloponezu, pa je stvorila savez s Korintom i Tebom.


Suprotno, u Ateni je monarhija zabranjena 683., a Solonove reforme uvele su poluustavni sustav aristokratske vladavine. Aristokrate je zamijenila tiranija Pizistrata i njegovih sinova, koji su grad učinili velikom pomorskom i trgovačkom silom. Kad su Pizistratidi zbačeni, Klisten je utemeljio prvu svjetsku demokratiju (500.) čiju vlast je imalo vijeće svih muških građana.


Grčko-perzijski ratovi:

U Joniji (današnja egejska obala Turske) grčki gradovi, koji su uključivali velika središta poput Mileta i Halikarnasa, nisu mogli održati svoju nezavisnost i došli su pod vlast Perzijskog Carstva sredinom 6. vijeka. Grci su 499. podigli Jonski ustanak, pa su Atena i neki Grci pristigli u njihovu pomoć.


Perzijski Veliki vladar, Darije I, ugušio je 490. pobunu jonskih gradova, poslavši flotu da kazni Grke. Perzijanci su se iskrcali na Atici, ali ih je grčka vojska pod vodstvom atenskog vojskovođe Miltijada porazila u Maratonskoj bitki. Pogrebni humak atenskih poginulih boraca još uvijek se može vidjeti na Maratonskom polju.


Deset godina kasnije Darijev nasljednik Kserks I poslao je kopnom puno veću silu. Spartanski kralj Leonida zaustavio ga je kod Termopila. Leonida je poražen, a Kserks je nastavio napredovati prema Atici gdje je osvojio i spalio Atenu. Atenjani su još prije napustili grad sklonivši se na ostrvu Salamini i pod vodstvom Temistokla su porazili perzijsku mornaricu u bitki kod Salamine. Godinu dana kasnije Grci su pod vodstvom Spartanca Pauzanija porazili perzijsku vojsku kod Plateje.


Atenska se mornarica tada okrenula progoneći Perzijance iz Egejskog mora i 478. Atenjani su zauzeli Byzantium. Dok su napredovali stvorili su Delski savez u kojem su bile sve ostrvske i neke kopnene države. Savez je nazvan po svetom ostrvu Delu na kojem se čuvala zajednička riznica. Spartanci, iako su odigrali važnu ulogu u ratu, povukli su se nakon toga u izolaciju dopuštajući Atenjanima da uspostave pomorsku i trgovačku silu kojoj nije bilo premca.


Grčko-perzijski ratovi su najavili vijek atenske prevlasti u grčkim poslovima. Atena je bila neizazvan gospodar mora i također vodeća trgovačka sila, iako je Korint ostao njezinim ozbiljnim protivnikom. Vodeći državnik tog razdoblja bio je Perikle koji je iskoristio porez koji su plaćali članovi Delskog saveza za izgradnju Partenona i ostalih velikih spomenika klasične Atene. Do sredine 5. vijeka Savez je preimenovan u Atensko Carstvo, simboliziravši prijenos zajedničke riznice s Dela na Partenon 454.


Bogatstvo Atene je privlačilo mnoge talentirane ljude iz svih dijelova Grčke, te je također stvorilo bogati besposleni sloj koji su postali pokrovitelji umjetnosti. Atenska država je podupirala i nauku i umjetnost, posebice arhitekturu. Atena je postala središtem grčke književnosti, filozofije i umjetnosti. Neka od najvećih imena zapadnjačke kulturne i intelektualne historije živjela su u Ateni tokom toga razdoblja: dramatičari Eshil, Aristofan, Euripid i Sofoklo, filozofi Aristotel, Platon i Sokrat, historičari Herodot, Tukidid i Ksenofon, pjesnici Simonid i kipar Fidija. Grad je postao, po Periklovim riječima, "škola Helade".


Ostale grčke države u početku su prihvatile atensko vodstvo u nastavku rata protiv Perzijanaca, ali nakon pada konzervativnog političara Kimona 461., Atena je postala sve jače otvorena imperijalistička sila. Nakon grčke pobjede u bitki kod Eurimedonta 466., Perzijanci više nisu bili prijetnja, pa su neke države, poput Naksosa, pokušali istupiti iz saveza, ali su bili prisiljeni pokoriti se. Nove atenske vođe, Periklo i Efijalt, pustili su da se odnosi između Atene i Sparte pogoršaju, pa je 458. izbio rat. Nakon nekoliko godina beskonačna rata potpisan je 30-godišnji mir između Delskog i Peloponeskog saveza (Sparta i njeni saveznici). To se podudarilo sa pomorskom bitkom kod Salamine na Kipru, zadnjom bitkom između Grka i Perzijanaca, a nakon koje je zaključen Kalijin mir (450.) između Grka i Perzijanaca.


431. ponovno je izbio rat između Atene i Sparte i njenih saveznika. Povod ratu bio je spor između Korinta i jedne od njegovih kolonija, Korkire, u kojem je Atena posredovala. Pravi uzrok bilo je rastuće nezadovoljstvo Sparte i njenih saveznika zbog atenske prevlasti u grčkim poslovima. Rat je trajao 27 godina, dijelom zbog Atene koja je kao pomorska sila imala prevlast na moru i Sparte koja je kao najjača kopnena sila pobjeđivala na kopnu.


Spartanska početna strategija bila je invazija Atike, ali su se Atenjani sklonili iza svojih čvrstih zidina. Tokom opsade u gradu je izbila kuga koja je uzrokovala velike gubitke, a od koje je stradao i sam Periklo. U isto vrijeme atenska mornarica je iskrcala vojsku na Peloponezu, te je pobjedila u bitkama kod Naupakta (429.) i Pila (425.). Takav način ratovanja nijednoj strani nije uspio donijeti odlučujuću pobjedu, pa je nakon nekoliko godina beskonačnog ratovanja umjereni atenski vođa Nikija zaključio Nikijin mir (421.).


Neprijateljstvo između Sparte i atenskog saveznika Arga je ipak dovelo do nastavka borbe 418. Sparta je porazila združene vojske Atene i njezinih saveznika kod Mantineje. Nastavak borbe donijelo je radikalnu stranku, koju je vodio Alkibijad, ponovno na vlast u Ateni. 415. Alkibijad je uvjerio Atensko vijeće da pokrene glavni pohod protiv Sirakuze, peloponeskog saveznika na Siciliji. Pohod je bio potpuni promašaj i ekspedicijska sila je izgubljena. Nikija je zarobljen, a Alkibijad je otišao u progonstvo. To je bila prekretnica u ratovanju.


Sparta je tada sagradila mornaricu da izazove atensku pomorsku silu, te je pronašla odličnog vojskovođu Lisandra koji je iskoristio prvi strateški potez zauzevši Helespont, izvor atenskog uvoznog žita. Pod prijetnjom gladi, Atenjani su poslali svoju zadnju mornaricu da se suoči s Lisandrom koji ih je odlučno porazio kod Egospotama (405.). Gubitak vlastite mornarice zaprijetila je Ateni propašću. Zato je 404. Atena zatražila mir, a Sparta je to uvjetovala očekivano teškom nagodbom: Atena je izgubila vlastite zidine, mornaricu i sve prekomorske posjede. Uz spartansku pomoć antidemokratska stranka je zavladala u Ateni.


Prevlast Sparte i Atene:

Kraj Peloponeskog rata učinio je Spartu gospodarom cijele Grčke, ali uski vidokrug spartanskih elitnih ratnika nije ih prilagodio toj ulozi. U nekoliko godina demokratska stranka je vratila vlast u Ateni i ostalim gradovima. 395. spartanski vođe su oduzele službu Lisandru, pa je Sparta izgubila pomorsku nadmoć. 387. Sparta je sablaznila grčko mišljenje zaključivši sporazum s Perzijom kojim su Perzijanci okružili grčke gradove u Joniji i na Kipru, tako izvrgavajući sto godina grčkih pobjeda nad Perzijom. Sparta je tada pokušala oslabiti moć njene bivše saveznice Tebe, što je dovelo do rata u kojem je Teba sklopila savezništvo sa starim neprijateljem, Atenom. Tebanski vojskovođe Epaminonda i Pelopida izvojevali su odlučujuću pobjedu u bitki kod Leuktre (371.).


Posljedica te pobjede bio je kraj spartanske i uspostava tebanske nadmoći. Također je i Atena obnovila velik dio svoje prijašnje snage. Prevlast Tebe bila je kratkog vijeka. Epaminondinom smrti kod Mantineje (362.) grad je izgubio svog najvećeg vođu, a njegovi nasljednici učinili su veliku pogrešku započevši neuspješni desetogodišnji rat s Fokidom. 346. Tebanci su pozvali Filipa II Makedonskog da im pomogne protiv Fokiđana, te su tako po prvi put uvukli Makedonce u grčke poslove.


Uspon Makedonaca:

Kraljevstvo Makedonaca stvoreno je u 7. vijeku. Neki Grci su smatrali Makedonce barbarima, ali bez obzira na njihovo etničko porijeklo, oni su od 5. vijeka govorili grčkim jezikom i bili dijelom grčke kulture. Makedonci su igrali malenu ulogu u grčkoj politici prije početka 4. vijeka, te je Filip II, poduzetan čovjek koji se školovao u Tebi, htio imati veću ulogu. Posebice je htio biti prihvaćen za novog grčkog vođu u vraćanju slobode grčkim gradovima u Aziji koji su bili pod perzijskom vlašću. Zauzevši grčke gradove Amfipol, Metonu i Potideju, stekao je upravu nad makedonskim rudnicima zlata i srebra. To mu je dalo izvore da ostvari svoje namjere.


Filip je uspostavio makedonsku prevlast nad Tesalijom (352.) i Trakijom, a do 348. je nadzirao sve sjevernije od Termopila. Koristio je svoje golemo bogatstvo da potkupi grčke političare i stvori "makedonsku stranku" u svakom grčkom gradu. Njegova intervencija u ratu između Tebe i Fokide donijelo mu je prepoznatljivost grčkog vođe i dalo mu je mogućnost da postane vodeća sila u grčkim poslovima. Ali bez obzira njegovom iskrenom divljenju prema Ateni, atenski je vođa Demosten u svojim slavnim govorima (filipikama) poticao grčke gradove da se odupru njegovoj moći.


339. Teba, Atena, Sparta i ostale grčke države stvorile su savezništvo da se odupru Filipu i da ga izbace iz grčkih gradova koje je zauzeo na sjeveru. Međutim Filip je napao prvi, napredujući po Grčkoj gdje je kod Heroneje porazio združene grčke gradove 338. Taj događaj tradicionalno označava kraj ere grčkih gradova-država kao samostalnih političkih jedinica iako su u stvari Atena i ostali gradovi preživjeli kao samostalne države sve do rimskih vremena.


Filip je pokušao pobjediti Atenu dodvoravanjem i darovima, ali nije zapravo uspio. Organizirao je gradove u Korintski savez i proglasio da će voditi napad na Perziju kako bi oslobodio grčke gradove i osvetio perzijske invazije u prethodnom vijeku. Prije nego što je to mogao učiniti ubijen je 336.


Osvajanja Aleksandra Velikoga:

334. Aleksandar je krenuo u Aziju gdje je porazio Perzijance na rijeci Granik. Time je stekao nadzor nad jonskom obalom, te je napravio pobjedničku povorku kroz oslobođene grčke gradove. Nakon što je dogovorio poslove u Anatoliji nastavio je napredovati južno kroz Kilikiju do Sirije gdje je porazio Darija III kod Isa (333.). Onda je nastavio kroz Fenikiju do Egipta kojeg je osvojio bez ikakvog otpora. Egipćani su ga dočekali kao osloboditelja od perzijskog ugnjetavanja.


Darije je sada bio spreman sklopiti mir, te bi se Aleksandar vratio pobjednički kući, ali Aleksandar je odlučio osvojiti Perziju i postaviti sebe za vladara čitavog svijeta. Napredovao je sjeveroistočno kroz Siriju i Mezopotamiju, te je opet porazio Darija kod Gaugamele (331.). Darije je krenuo u bijeg, ali su ga ubili vlastiti vojnici. Aleksandar se proglasio gospodarom Perzijskog Carstva, zauzevši Suzu i Perzepol bez otpora.


U međuvremenu grčki gradovi su pokušavali obnoviti napore da izbjegnu makedonskoj moći. Kod Megalopola 331., Aleksandrov regent Antipater porazio je Spartance koji su se odbili pridružiti Korintskom savezu i priznati makedonsku prevlast.


Aleksandar se žurio napredujući kroz današnji Afganistan i Pakistan do doline rijeke Ind i 326. je dosegao Punjab. Mogao je lako napredovati sve do Gangesa i Bengala ali je njegova vojska odbila ići dalje uvjerena da su na kraju svijeta. Aleksandar se nerado vratio nazad. Umro je od groznice u Babilonu 323.


Aleksandrovo Carstvo se raspalo ubrzo nakon njegove smrti, ali njegova osvajanja zauvijek su promijenila grčki svijet. Hiljade Grka su putovale s njim ili za njim da se nasele u novim grčkim gradovima koje je osnovao dok je napredovao. Najvažniji grad bila je Aleksandrija u Egiptu. Kraljevstva u kojima se govorilo grčkim jezikom osnovana su u Egiptu, Siriji, Iranu i Baktriji. Započelo je helenističko doba.

Plemena stare Grčke

Ćthikes, sjeverna i sjeverozapadna Tesalija, planine Pind i Karvounia.
Agrćoi, Na planinama Agrapha između rijeka Achelous i Agraphiotes. Svoju zemlju zvali su Agraea ili Agrais.
Akarnanes (Akarnanci), u Akarnaniji. Gradovi su im bili: Amphilochia, Amphilochikon Argos, Limnaea, Stratos, Oiniades, Anaktorio, Echinos, Aktio, Solion, Alyzea, Astakos, Phoitia, Medeon, Thourion, i Metropolis.
Almopia, U sjeverozapadnoj Makedoniji između rijeka Loudias i Axios. Glavni su im bili gradovi: Orma, Apsalos, Europos i Notia.
Aones (Aonci), Prastanovništvo Beotije. Od drugih Grka smatrani su barbarima. U Beotiju su došli iz Atike zajedno s plemenima Temmikes, Leleges, i Yandes.
Aperandoi, Živjeli su između rijeka Agraphiotes i Megdovas, pa do planina Agrapha. Bili su potpleme Etolaca.
Athamanes (Atamani), Na sjeverozapadu Epira, na planinama Tzoumerka i susjednom dijelu Trikale. Od drugih Grka smatrani su polu-barbarima. Važni su im gradovi bili Argothea (glasvni) i Theodoria.
Atindanes, Živjeli su na sjewverozapadu Epira.
Avandes, Pleme iz Euboje. Proto-helensko pleme. Došli su u Grčku između 2100 i 1900 prije Krista. Živjeli su u Fokidi, nešto u Argolidi, Epiru i Maloj Aziji.
Boeotoi, Između Epira i Makedonije, kasnije migriraju između Tesalije i zaljeva Pagasitikos. Računa se da su etolsko pod-pleme
Chaones (Haonci), Staro proto-helensko pleme možda porijeklom od Pelazga. Živjeli su na Epiru, između planina Keraunia i rijeke Kalamas. Srodni su Haoncima južne Italije. Važni su im gradovi: Vouthroton, Ilion, Foenice, Panormos, Ogchismos, Amandia, Antigonea
Dolopes (Dolopljani), Staro etolsko pleme srodno Magničanima (Magnites). Živjeli su u Akarnaniji, južnoj Tesaliji i Phitiji. Glavni im je grad bio Ktimeni, ostali su bili: Dolopeis, Ageiai, Menelais, i Ellopia.
Dorians (Dorani), vidi.
Dryopes, Ovi su srodni plemenu Leleges, smatrani si barbarima. Živjeli su među planinama Oiti i Parnas, a svoju zemlju su zvali Dryopis. Glavno središte bilo im je Drys.
Ektines, Prvi stanovnici Beotije.
Eordoi, Eordoi. Indoeuropljani, pleme iz istoimene regije (Eordaea) u zapadnoj Makedoniji kod jezera Vegoritis. Ovo pleme bilo je proto-helensko iz kasnog brončanog doba, ovamo su se naselili 2200 prije Krista. Glavni gradovi su im bili Eordaea, Arnissa, Vegora i Kellas.
Epeioi, Pleme Pelazga sa zapada Peloponeza, živjeli su u zapadnoj Ahaji i otočju Echinades. Glavni su im gradovi: Vouprasion, Elida, Yrmine, Myrsinos, Olene, Dyme, Ephyra, Kyllene, Pylos i Aleisio.
Eurytanes, Ćtoliansko pod-pleme iz distrikta Karpeniss među planinama Panaitolikon i Tymfristos. Tokom pretpovijesti, čini se živjeli su u Tesaliji. Glavni grad bio im je Oichalia.
Gefyraeoi, Ne-helensko pleme (Feničani) iz Beotije, iz grada Gefyra, kasnije sele na Atiku. U Grčku su donesli alfabet.
Idonoi, Pleme u zapadnoj Trakiji, između Strymona i Nestosa. Zemlja im je nazivana Idonis i Andandros. Gradovi su im bili: Myrkinos (glavni grad), Draviskos i Amphipolis.
Ionians (Jonjani), Jedno od velikih helenskih plemena koji su se dijelili na 4 pod-plemena: Geleondes (Geleondi), Oplites (Hopliti), Aegikoreis (Egikori) i Argadeis (Argadi). Živjeli su u jugozapadnoj Tesaliji ali vrlo rano kreću na jug u Lokriju i Ahaju, pa zaskoro koloniziraju Atiku i Malu Aziju. Naseljavaju Ciklade, Eubeju, Korint, Megaru.
Kikones, Ovo pleme živjelo je između rijeke Evros i jezera Vistonis, gdje su se naselili između 1300 i 1200 prije Krista. Gradovi su im bili Xantheia, Maronea, Ismaros (glavni), Zone i Kyzikos. Saveznici Trojanaca, nakon trojanskog rata Odisej je osvojio njihovo središte Ismaros, a nakon mikenske ere nestali su kao narod.
Krestones, Pleme iz Krestonije, makedonskog distrikta između Halkidike i Strymona. Bili su pelazgijsko-tračko pleme. Gradovi su im bili: Antigonea, Xylopolis, Terpyllos, Karavia i Kreston.
Lapithes, Glavni narod rane Tesalije. Pokorio ih je doranski kralj Ćgimios. Gradovi su im bili: Argissa, Gyrtone, Orthe, Elone i Olossoi.
Leleges, Predpovijesno pleme nomada. Kolonizirali su Ciklade, Malu Aziju, Etoliju, Megaru, Lokriju, Eubeju, Beotiju i druge krajeve. Nakon trojanskog rata (bili su im saveznici) naselili su Hios i Samos.
Lyngistes, Ilirsko pleme iz Makedonije iz regije Lyngystis (susjedi Dasareta), glavni grad bio im je Herakleia, ostali: Kella i Vevi.
Magnites, Pleme iz Tesalije, najznačajnije tokom neolitika, te brončanog, minojskog i mikenskog doba. Gradovi su im bili: Mithone, Thaumakine, Melivoia, Olizon i Minyai.
Makedonci (antički), Stari Grci -helenski narod- pleme iz Makedonije.
Malieis, Pleme iz južne Tesalije, ogranak Dorana. Malijanci (Malians) su se dalje dijelili na na tri pod-plemena: Trachinioi, Paralioi i Iereis. Isprva im je glavni grad bio Herakleia, kasnije Lamia.
Molossoi, Pleme s Epira, u kasna klasična vremena kontroliraju cijelo epirsko područje.
Mygdones (Migdonci), Tračko pleme iz južne Makedonije između Axiosai Strymona u sjevernoj Halkidiki kod zaljeva Thermaikos. Gradovi: Therme, Sidos, i Chalestri.
Oetaeoi, Pleme s planine Oeti u južnoj Tesaliji, a u 5. stoljeću u dolini rijeke Aspos. Važniji gradovi: Antikera, Anthile, Herakleia i Trachis.
Orestes, Pleme s Epira, zemlja im se zvala Orestis koja je dio Molossije. Naseljavali su i kraj između rijeka Aous i Achelous. Važniji gradovi: Orestia i Argos Orestikon.
Paetoi, Manje značajno pleme u regiji Paetike. Najznačajniji im je grad Zerenia.
Pelasgoi (Pelazgi), Indoeuropska plemena, prastanovništvo Grčke. Drži se da su u ovo područje došli oko 3000 godina prije Krista Isprva su naselili Tesaliju i Epir a kasnije se šire i u Argolidu, Arkadiju, pa na egejske otoke, Atiku, Kretu, Joniju, Ahaju, Fokidu, Eubeju i drugdje. Većinom su nestali po svršetku mikenske ere, ali je njihovih zajednica ostalo sačuvanih sve do početka 5. stoljeća prije Krista u Kristoniji i Propontidi.
Perraivoi, Pleme iz sjeverne Tesalije u distriktu Istiaiotis. Gradovi su im bili Gonnoi, Olousson, Phalanna, Doliche i tripolis koji se satojao od gradova Azoros, Polichna i Pythion. Bili su članovi delfijske Amfiktionije.
Morski narodi (Sea Peoples), Narodi iz vremena 'tamnog doba', porijeklo im je nepoznato. Tehnološki i umjetnički sofisticirani. Jedina su grupa u Levantu koja se služila željeznim oružjem. Plemena koja spominju lingvisti i arheolozi su: Danya (Dannuna), Ekwesh, Karkisa, Lukka, Labu, Meshwesh, Peleshet, Shardana (Sherden), Shekelesh, Tjekker, Tyrsennoi, Weshesh.
Temmikes, Barbarsko pleme iz Beotije prije Beočana. U Beotiju dolaze s plemenima Aones, Leleges i Yandes.
Thesprotians (Tespročani), Pleme iz Thesprotia. Bili su podijeljeni na mnoga podplemena: Aegestaeoi, Dodonians, Eleaeoi, Elinoi, Ephyroi, Ikadotoi, Kartatoi, Kestrinoi, Klauthrioi, Kropioi, Larissaeoi, Onopernoi, Opatoi, Tiaeoi, Torydaeoi, Fanoteis, Farganaeoi, Fylates, Chimerioi. Glavni ghradovi bili su im: Ephyra, Chimerion i Torine.
Visaltes, Pleme iz Makedonije, između jezera Volvi i rijeke Strymon. Gradovi su im bili Verge, Euporia, Kalliteres, Oreskia, Visaltia (glavni).
Vistones, Pleme na Rodopima, blizu Abdere. Zemlja im se nazivala Vistonea.
Yandes Proto-helensko pleme iz Beotije, u kasnija vremena koloniziraju Istočnu Fokidu, zapadnu Lokriju i Etoliju.

	travanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Travanj 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv