Godišnjica smrti kardinala Stepinca, za neke neupitnog sveca, za druge gotovo zločinca, za mene je izvor sjećanja, žalosti I zahvalnosti. Naime, diskurs viđenja uloge ovog blaženika u vremenu u kojem je živio, ovisi opet o pozicioniranju lijevo-desno I zapravo nosi sa sobom čitav paket -od političkog do religioznog tj (ne)crkvenog svjetonazora.I obojano je tim osobnim, često obiteljskim naslijeđem ili pobunom protiv njega. Kad se tome doda aktualno (ne)zadovoljstvo društvom, politikom, Crkvom, čini mi se da je svaki objektivni povijesno znanstveni pristup o ulozi Stepinca I tome što se doista događalo u ta ružna vremena, u konačnici uvijek promatran iz tog nekog emocionalno-subjektivnog momenta I povijesne činjenice su samo polazišta za obranu ili napad, ne samo njegove uloge, već čitavog osobnog svjetonazorskog pinkleca kojeg svatko šlepa sa sobom. Pretpostavljam da ima I onih kojima je tema totalno irelevantna I izvan osobnog svijeta u kojem žive I ne pozicioniraju se ni na jednoj “fronti”- za ili protiv Stepinca.
Svaki put kad me počnu raznim porukam I videima ili tekstovima koje čitam, obasipati s raznih strana pobornici “pro”I “contra” u meni se probudi otpor prema jednima I drugima, jer ne vjerujem u pojednostavljeni crno-bijeli svijet, ali vjerujem da postoje Vjerovanja I da postoje Sjećanja….
I sjećam se kako mi je tata,kojeg više nema tu, ali ga se ja I dalje (o)sjećam, pričao kako je kao mladić bio na Stepinčevom pogrebu. I svaki put kada bi dolazio u Beč i kada bismo nas dvoje obilazili povijesne znamenitosti grada kojem se divio I u koji je s tolikim veseljem dolazio, ulaskom u bečku katedralu, posebno u počecima mojeg boravka u Beču, postavljao bi mi isto pitanje:”Mala, jel ti znaš gdje bi bila ta neka ploča koja spominje kardinala Stepinca?”Ja nisam znala za tu ploču,a kako se nisam baš niti trudila nešto istraživati u tom pravcu, pitanje je ostalo neodgovoreno, premda smo kasnijih godina zajedno proslavili mnoge događaje na tom mjestu, od mojeg dušobrižničkog poslanja, do raznih liturgijskih slavlja s ljudima s invaliditetom, prigodom kojih su njegovi anđeli koje je izrađivao krasili Stephansdom. Čak je i pred kraj života, već oslabljen od bolesti dolazio na događaje u Beč I katedralu kao posebno mjesto njegovog duhovnog života. Nisam mu nikad ispričala kako sam u toj istoj katedrali prilikom beatifikacije Hildegard Burjan, molila za njezinu prisutnost u njegovoj bolesti I snagu križa koji ga je čekao. I moje molitve su bile uslišane. Premda je dijagnoza bila loša, on je poživio još četiri godine ispunjene životom kakvog je volio I znao, u jakim bolovima zadnjih par mjeseci. A križ bolesti je prihvatio takvom mirnoćom I snagom,da je mene znalo gotovo uznemiriti to tiho pristajanje uz patnju. Ali on je govorio tada o svecima ili samom Isusu koji su prigrlili križ I nije bio sam. Ja sam mu pričala o I Hildegard Burjan, ne samo kao osnivačici CS-a, već I ako prvoj političarki u austrijskom Parlamentu koja je pokrenula organiziranu socijalnu mrežu I zakone koju su pomogli tome. I kako je I sama bila teško bolesna. On je meni pričao o Stepincu koji ga je fascinirao.
Ploču o Stepincu u bečkoj katedrali sam otkrila nedugo nakon što je tata umro. I upoznala jednog još živućeg sudionika čitave priče, koja I dalje traje. Naime, jedan od vodećih pronositelja 2.Vatikanskog koncila, biskup Helmut Krätzl, dugogodišnji je štovatelj Caritas Socialisa,socijalne ustanove u kojoj radim. Tako smo se I upoznali I osim televizijskog prijenosa Mise iz Doma umirovljenika kojega smo zajedno s nekolicinom sudionika proslavili prigodom beatifikacije osnivačice CS- a Hildegard Burjan, svako malo susrećemo se na liturgisjkim slavljima I nakon toga pričamo. Tako mi je jednom prilikom ispričao kako je sa kardinalom Königom bio na sprovodu kardinalu Stepincu I kako su na povratku za Beč kod Varaždina stradali u saobraćajnoj nesreći. Bili su prevezeni u varaždinsku bolnicu I tamo su se oporavili. Biskup Krätzl još I danas sa zahvalnošću priča kako su ih u tadašnjoj Jugoslaviji dobro zbrinuli.Kao zahvalu na taj događaj postavili su ploču u Stephansdomu na kojoj se spominje I kardinal Stepinac I taj događaj. Ploča je na kraju lijevog broda katedrale, odmah kod ulaza u katakombe, a u produžetku je kapelica za koju malo ljudi zna, pa je često prazna. Nakon što obiđem “tatinu”, konačno nađenu Stepinčevu ploču, odem u kapelu sv. BArbare I tamo sjedim, molim I mislim kako je to sve jedna nevjerojatna priča. Koja I dalje traje, jer na tatinu drugu godišnjicu smrti, koja ove godine pada na Cvjetnicu, radim I slavim Misu sa štićenicima Doma koju predvodi biskup Krätzl. Tada mu namjeravam ispričati tatinu priču o ploči, prošli puta sam mu samo spomenula da je I moj tata bio na tom sprovodu. Namjeravam ga I pitati kako on danas vidi ulogu Stepinca…Bez obzira što mi ispriča, ja imam svoju priču koju ću rado nadopuniti tuđim razmišljanjima, sjećanjima, sumnjama…Ali ću uvijek čuvati onu mog tate, bake I djeda koji su živjeli u tom vremenu I Stepinca doživjeli kao pravednika kojega je komunistički ržim nepravedno osudio. Meni se čini da je on postao simbolom raznih nepravdi koje su neki ljudi doživljavali u tom režimu, ali mi se isto tako čini da se možda mogao kao čovjek od vjere I crkveni velikodostojnik više distancirati od politike, pogotovo one koja isključuje I proganja, bez obzira s kojim predznakom. Ali to su moja osobna nagađanja koja izgovaram bez zapjenjenosti, ne isključujući da je istina možda negdje na pola puta, a da su blaženici I sveci, unatoč svojoj posvećenosti Bogu,u konačnici samo ljudi koji su I u svojim najboljim nastojanjima griješili. Ono što ih razlikuje je dimenzija I interpretacija njihovog djelovanja u određenom trenutku. A to je često kamen spoticanja , kako za njihovog života, tako I nakon smrti. Zbog toga procesi beatifikacije I kanonizacije traju često tako dugo. Kod Hildegard Burjan je trajalo, jer je kao rođena Židovka koja je konvertirala, jedna od prvih žena koja je u Europi studirala, udana za bogatog industrijalca, supruga I majka djeteta koja je osnovala redovnički red I brinula se o samohranim majkama s djecom (uključujući I prostitutke) u okrilju Crkve, također mnogima unutar same katoličke Crkve bila trn u oku.Kao konkretan razlog dugog trajanja beatifikacije navodi se, naravno, nešto drugo vezano uz dokaz o čudu.
Kod Alojzija Stepinca je priča nešto drukčija, jer je trn u oku iz drugih razloga, ne zbog modernizacije Crkve I (pre)velikog angažmana, već zbog navodnog nedovoljnjog činjenja…
Kako bilo, moj odnos prema blaženicima I svecima u osobnoj molitvi nije vođen onime što su krivo činili,a griješili su, jer su ljudi, već onim dobrim I pozitivnim. I za mene nisu ograničeni na svece koje proglašava bilo koja Crkva, već na sve ljude. Oni anonimni, mali sveci, za koje zna samo manji broj ljudi u njihovoj okolini,a koji su svojim nastojanjima i životom pokušavali činiti dobro, prepoznajući svoje slabosti i greške, oni su koje ja častim I slavim u svojim molitvama I sjećanjima. Tata je jedan od njih, svim našim razlikama unatoč. Koje može pomiriti samo ljubav.
Ona koja ne prestaje smrću voljene osobe. I koju u raznim polemičkim diskusijama o nečijoj ulozi u ovome svijetu zanemarujemo. A najvažnija je I najjača, jer povezuje I spaja.
|