Papa Franjo je u božićnoj propovijedi usporedio novorođenog Isusa, rođenog u Betlehemu-kući kruha, sa kruhom potrebnog svakom čovjeku. Hranom za ljude, za tijelo i dušu...
Isto tako je rekao da bi novorođeni Isus, koji je stigao na svijet u siromaštvu u štalici, trebao potaknuti svakoga, a osobito »gramzive i proždrljive« da razmisle o pravom smislu života.
Vatikan je u subotu objavio da je beskućnicima u Rimu darovao za Božić novu kliniku na Trgu sv. Petra gdje mogu dobiti besplatnu zdravstvenu zaštitu. Urbi et Orbi još slijedi...
U svojoj božićnoj poruci kardinal Bozanić se osvrnuo na razne školske reforme u domaji i između ostaloga poručio:”Tu je najveća odgovornost na roditeljima koji su pozvani očitovati jasno stajalište te svojim kršćanskim svjedočenjem pomoći institucijama u našem društvu da u roditeljima pronađu oslonac i krajnji razlog pri oblikovanju programa za povjerenu im djecu; programa koji izgrađuju osobe i njihove odnose građene na nesebičnosti i utemeljene na Božjoj ljubavi”.
“Kršćansko svjedočenje” se očito podrazumijeva jer se polazi od činjenice da su roditelji kršćani. Ostali se ne spominju. Jasno stajalište je također povezano s određenom konfesionalnom pripadnošću. Onom navodno većinskom u društvu. Druga jasna stajališta se ne spominju. Pretpostavljam da ima roditelja s drukčijim jednako tako pozitivnim humanističkim stajalištem koja ne pripadaju ni jednoj konfesiji, ali oni su očito manjina. Jer većina Hrvata je katolika, pa se nadbiskup obraća njima. A kakva je ta većina katolika koja odgaja većinu djece, vidi se po pretežnom načinu života u obiteljima, po ponašanju djece u školama, međusobno i prema nastavnicima. I ako situacija nije dobra, trebali bi roditelji više svjedočiti svoju vjeru, odnosno kršćanstvo...Ima nešto u toj misli, svjedočenjem odgajati djecu i tako pomoći i institucijama u društvu, jer u konačnici-dobro odgojena djeca su benefit za društvo.
Poruka ima nekoliko dimenzija i ja ih obično pokušavam sagledati vrlo konzervativno, odnosno izvorno.
KAda nisam sigurna u ispravnost stavova, razmislim svojom glavom i pitam se što je Onaj kojeg pokušavam slijediti već rekao i učio i prilagoditi to nekoj konkretnoj situaciji. Dakle, vrlo jednostavno, što je Isus govorio, kome se obraćao i kako?
O odnosu Crkve i države rekao je:”Caru carevo, Bogu božje”.
U Evanđelju se radilo o plaćanju poreza, obrazovna reforma je nešto drugo, reći će možda s pravom netko. Ipak, samo možda...jer, sjetimo se nekih drugih vremena u kojima sam ja odrasla i išla u školu i u kojima nije bilo govora o tome da roditelji svjedoče svoje kršćanstvo, upravo suprotno. Bili smo pioniri, htjeli ili ne, ideologija je bila neka sasvim druga, umjesto crkvenih dostojanstvenika, učenicima su se obračali neki drugi likovi iz sasvim drugog svijeta, svijeta bez vjere u Boga. Nekim čudom su djeca uglavnom poštivala nastavnike, učilo se o vrijednostima (Pošten, Iskren, Odan,Napredan, Istrajan, Radišan) i ne sjećam se da je bilo slučajeva među učenicima, a kamoli u odnosu prema starijima kojima se nije moglo stati na kraj...Tako da očito i potpuno indoktriniranim društvima i vremenima, može postojati i nešto pozitivno, jer u konačnici ionako najveću odgovornost nose roditelji,kako to istinito zaključuje nadbiskup zagrebački. Pa tako su u tom potpuno odvojenom svijetu između Crkve i države, neki roditelji brinuli da im djeca odrastu u vjeri, nesklonim uvjetima unatoč. Pa se pitam zašto i danas kada se nikome ne brani da ispovijeda svoju vjeru, treba javno svjedočiti tu vjeru kroz državne institucije, kao što je škola? U kojoj već postoji mogućnost konfesionalnog vjeronauka? Očito su roditelji slab izvor vjerskog odgoja u kući, pa se težište prebacuje na institucije. Rješavanje sakramenata i neživljena vjerska praksa u obitelji čini očito većinu kršćanskih roditelja pa kad se tome doda većina koje kršćanstvo doživljava kao potvrdu nacionalne pripadnosti bez duhovne dimenzije prihvaćanja i otvorenosti za drugoga-drugačijeg, ovakav poziv samo produbljuje već postojeći jaz tzv. “vjernika i nevjernika”. I pokazuje da su vjernici neautentični, kad ih se poziva da više svjedoče svoju vjeru. Princip nesebičnosti utemeljen na Božjoj ljubavi na koji kardinal poziva, ne mora se učiti u školi ako je naučen i življen u vlastitom domu i(li) župi. I on podrazumijeva razne segmente života, od nesebičnosti prema SVIM ljudima, ne samo onima koji pripadaju “mom klanu”. Ohrabrena pozivom kardinala Bozanića da svoje kršćansko vjerovanje svjedočim u institucijama u društvu, vjerujem da se to odnosi i na instituciju Crkve i poručujem u svojoj božićnoj poruci;
“Poruka koja nije upućena svima, već se obraća samo jednoj grupi građana, stvara jaz i ne ide za onime što je zajedničko svim ljudima.
Danas ima puno gorućih tema koje dotiču sve ljude ovoga svijeta, kao što su siromaštvo-jaz bogatih i siromašnih, izbjeglička kriza, klimatske promjene, ratovi...
Poruka mira koju nosi novorođeni Isus upućena je svim ljudima anđeoskim riječima; Slava Bogu na visini, i na zemlji MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE”
Od srca želim SVIM ljudima dobre volje taj mir Djeteta u jaslicama. Sretan vam mali Bog-Božić!
|
