U ugodnosti svog bečkog stana, gotovo dvadeset godina nakon pada Vukovara, malo kasneći na početak filma, udobno se smještam na sofu i gledam dokumentarac Višnje Starešine o padu Vukovara kroz lik radijskog novinara i ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića. Selektivno gledanje ili izbjegavanje mučnih i uznemirujućih filmova je prešutno pravilo, koje nas navodno štiti od svega onoga što nam ovu dolinu suza čini još bolnijom i tužnijom. Dosljednost je dobra, a može postati i opasna. Jednako kao i nekritička ideološka dosljednost u obliku demagogije, o kojoj je s toliko mirnoće i suverenosti govorio sin pokojnog Siniše Glavaševića. Film je toliko snažno, a opet vrlo profesionalno napravljen, da ga uopće, osim pohvala kao odličan dokumentarac, u tom pogledu neću puno komentirati. Nadam se da će biti preveden na što više stranih jezika. Konačno je prevladala profesionalnost nad patetikom i na mene to djeluje snažnije od bilo kakvog nacionalističkog propagandnog uratka. Vjerujem da će neki i ovome što ja ističem kao prednost, naći kao zamjerku. Ali tu silazimo onda s polja ljudskosti i profesionalnosti i ulazimo u zadani demagoški nacionalistički govor. Kojim Glavašević nije govorio i to se može jasno čuti. Opaska jedne njegove kolegice kako se grozio kovanica tipa srbočetnički okupator samo jasno pokazuje koliko je visoko moralan i profesionalan bio kao novinar i čovjek. Zato me hvata muka kada u Dnevniku Hrvatske televizije na dan pada Vukovara, čujem kako novinarka govori upravo tim demagoškim rječnikom protiv kojega se Glavašević borio.
Ja ću se zadržati na detaljima iz filma i oko njega, koji su mi zaplijenili pažnju. Prvi je odbojnost sučeljavanja s temom rata i ratnih stradanja. Što naravno i nije tako neobično, ako se uzme u obzir da se svaki emocionalno razvijen čovjek uznemiri, tim više što se često ide baš na tu razinu, a argumentirane činjenice se ostavljaju po strani. Iznerviran već takvim, na žalost čestim pristupom ovoj temi, Savršeni mi je dobacio slušalice da ne čuje mračne dijelove o pogubljivanju na Ovčari, na koje je baš slučajno naišao. Takve slušalice se koriste i na radiju, mjestu gdje smo se nas dvoje kao novinarka i tehničar upoznali. Šteta da nije izdržao taj mračni dio priče... jer bi onda čuo i onaj puno dublji i svjetliji, onaj koji ima puno više smisla. Ovo je prvi film o Domovinskom ratu koji mi je dijelom odgovorio na pitanje što ljude s obiteljima tjera da ostaju usred ruševina do zadnjega trena u svom gradu... koji je bio ostavljen na nemilost JNA, unatoč vrijednim naporima da se barem bolnica stavi pod nadzor svjetskog Crvenog križa. Da je Savršeni izdržao do kraja, čuo bi i priču o još jednom svom sjajnom kolegi, radijskom tehničaru Branimiru Polovini, koji je unatoč opsadi i odsječenosti grada, pronalazio stručna rješenja da izvješća svakodnevno stižu do Zagreba i čitave Hrvatske, pa i dalje... koji je omogućio da glas ne bude zaustavljen. Čuo bi i sjajne pametne ljude, koji govore o temi potrebe da se o ratnim stradavanjima govori, ali ne bilo kako, jer se bez kvalitetnog i (samo)kritičnog čišćenja prošlosti, ne može graditi iskrena budućnost i suživot. Usporedba Njemačke i Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, pravi je primjer kako se mogu odabrati dva različita puta. Put sučeljavanja s vlastitom prošlošću i katarze i put demagoškog pristupa gdje se prošlost ignorira ili nerealno prepravlja po političkim potrebama. Neki će možda reći kako to čišćenje nedostaje Srbima puno više nego Hrvatima i mnoge u tom smislu nervira taj zahtjev preispitivanja u ulozi žrtve. Ali čak i ako ste napadnuti ili ste u poziciji onoga koji se brani, prošlost je dobro kritički sagledati. Ako se do kraja iskreno u to krene, otkrivaju se bolne istine na svim stranama i dok god ih, svatko sa svoje strane nije u stanju preispitati, nema mirne budućnosti. Ne govorim o zajedničkoj budućnosti, jer iskreno sumnjam u nju, već o budućnosti svakog pojedinog naroda, za sebe, a onda možda i o nekom mogućem korektnom odnosu. U tom kontekstu mi je paradoksalna činjenica o prazno ostavljenom prostoru u identifikacijskom listu ekshumiranog radijskog djelatnika Polovine, jer njegova supruga nije znala što je točno po nacionalnosti, a kasnije je ustanovila da je porijeklom bio Srbin. Još jedan dokaz kako daleko može ići ludost nacionalističke demagogije u kojoj su, kao i u svim ideologijama, kolateralne žrtve (čak i vlastito shvaćenih pripadnika po nacionalnoj osnovi) nebitne. I kada ja kažem da svoju nacionalnost prihvaćam uvjetno, jer smatram da sam (premda vjerujem u Boga) nekim slučajem ili ako hoćete slobodnim Božjim odabirom rođena baš u Hrvatskoj, a mogla sam jednako tako biti rođena bilo gdje na svijetu, moje domoljublje se nerijetko stavlja pod sumnju. Ali ono što me čini uvjetno rečeno dobrom Hrvaticom nije činjenica gdje sam rođena ili gdje živim – nedavno sam pročitala jedan generalizirajući negativni post o svoj dijaspori – već ono, možda ne uvijek uspjelo nastojanje, da budem čovječica s hrvatskim korijenima. I to čovjekoljublje treba po meni nadilaziti svaku pripadnost, jer se onda odvajanje po skupinama, prvo verbalno, a zatim i vrlo konkretno u konačnici završava na Ovčari, u Auschwitzu i drugim mračnim mjestima ljudske povijesti, kako je to lijepo kazao pametan mladi momak, Glavaševićev sin. To nikako ne bi smjelo umanjivati ljubav prema vlastitim korijenima, zemlji, gradu... dapače, po meni to čovjekoljublje još više produbljuje ljubav prema domovini i ne mora biti put relativizacije nacionalnoj pripadnosti ili nekakvoj ponovnoj jugo-slavenizaciji. Ta ljubav prema čovjeku kao glavni postulat je ono dobro kojem teže ljudi kao što je Siniša Glavašević. I koje ima bezbroj varijanti, imena, načina... Ali postoji i zlo. I to treba naučiti razlikovati. U vrlo bahatom i odriješitom majoru Šljivančaninu ne vidim to zlo dok nekulturno komunicira ili priglupo i ograničeno odgovara. Vidim ljusku glupost i bahatost. Ali u momentu kada ga neki novinar u razgovoru pita da li je u noći pogubljenja, kada su svjedoci čuli pucnjavu na Ovčari, došlo do nekih vojnih aktivnosti... tu se njegovo lice mijenja u jedan jedva primjetni cinični podsmijeh poluskriven ispod ozbiljnog izraza, koji otkriva kako on očito svjesno laže kada govori kako ponekad dolazi do slučajnih paljbi i to onda potkrepljuje hrpom besmislenih argumenata. Taj izraz lica koji indirektno govori kako su nadmudrili čitav onaj mali humanitarni svijet, koji je bio spreman pomoći i kako su uspjeli u naumu da poubijaju te ustaše... to je izraz koji treba zapamtiti – Zašto? Jer taj izraz lica govori više od svake izgovorene riječi. I ako već treba trpati ljude u neke podjele i grupe, ovo je jedna koju treba dobro zapamtiti. I čak i ako je pregeneralizirana, možda bi se zlo moglo strpati u istu kategoriju svenacionalne pripadnosti, s time da se razlikuje iz koje je točno ideologije poteklo zlo djelovanje. Kada bilo koji čovjek digne ruku, palicu, nož... na drugog čovjeka i mlati ga do smrti, kakvu ulogu igra za obitelj ubijenog primjerice, koja ideološka demagogija je pokrenula taj domino-efekt mržnje? U tom trenu svaka je neljudska ruka ista... ona ubija. Naravno da se treba boriti protiv svakog pojedinačnog zla, ali ono što želim reći je da se možemo zauvijek boriti protiv raznih ideologija, pa i one velikosrpske, koja stoji kao činjenica i ne umanjuje ju postojanje ustaša i četnika, ali dok god ljudima ne bude usađeno čovljekoljublje kao osnovni životni princip, svaka ideološka demagogija će povremeno nadvladati ideju koju je još Isus živio. Rat je uvijek gubitak čovjekoljublja. U izravnoj borbi i obrani vlastitog života, nema mjesta za promišljanje o čovjekoljublju. Tvoj ili nečiji tuđi život. Čovjek po logici života, bira uglavnom svoj. I Crkve pokazuju ovdje svoju slabost. Ne šalju svoje dušobrižnike da zajedno s vojnicima borave i podsjećaju ih na granicu, granicu domoljublja i čovjekoljublja u trenutku kada ideja o masovnom pogubljenju prešutno postaje stvarnost. I vjera postaje platforma za falsificiranje pojma čovjekoljublja. Pravo na obranu se slobodno tumači, pa će neki dosljedniji vjernici shvatiti taj poziv da se istrijebi neprijatelja, kako bi se zauvijek ispunilo pravo na obranu... jer i jedna i druga strana brani svoje. To će onda podrazumijevati i akcije masovnih pogubljenja, a interpretacija pojmova će opet pokazati svoju strašnu stranu.
Zato me se govor čovjekoljublja i važnost tog govora kojega je i znanstveno odlučio proučavati Bojan Glavašević, gotovo jednako dojmio kao govor njegovog oca. A možda i više, jer je on mogao naći milijun razloga za mržnju i osvetu. A upravo je svojim govorom nastavio tamo gdje je njegov otac stao... nastavio je govoriti o čovjekoljublju koje doista nadilazi svaku drugu pripadnost. Možda je nekima teško prihvatiti da su Vukovar glasom i životom branili ljudi kojima je pripadnost gradu i ljudima bila važnija od one nacionalne. I to je mjesto na kojem se rađaju i rađat će se i u budućnosti nesporazumi. S jedne strane povijesna opečenost i oprez, a s druge želja da ih se nadvlada, često okarekterizirana kao vječna hrvatska naivnost. I dok mi Hrvati tražimo balans između tih krajnosti, ljudi koji vole svoje ljude i svoj grad, brane ga – ne osjećajući se kao veliki hrvatski heroji, katolici ili Hrvati – sve ono čime ih nakon rata častimo, riječima više nego djelima. Jer grad na Dunavu ne stoji baš najbolje u miru. Vode se u njemu još razni ratovi svakodnevnog života. Herojska vremena su prošla i svakodnevica nam je medijski (pre)puna raznih manje herojskih prepucavanja gdje se svatko s mrvicom morala može zapitati jesu li glasovi i životi pali i za te likove. Ali čovjekoljublje je veće i ne pita za smisao koji mu daju oni koji ostaju nakon njih. Izjava Bojana Glavaševića o njegovom ocu iz jednog intervjua, poklapa se s informacijom iz filma o tome kako se Siniša Glavašević borio sam sa sobom i dilemom ostati ili otići iz opkoljenog grada i pokazuje istovremeno njegovu ljudsku nesigurnost, ali i svu jednostavnost i dubinu čovjekoljublja koje nadilazi svaku pripadnost: "Moj otac nije bio član nijedne političke stranke, nije bio nikakav veliki Hrvat ni katolik, bio je naprosto čovjek i činio je samo ono što je smatrao da mu je građanska dužnost. Mnogo toga što se oko pada Vukovara i neposredno nakon toga događalo podsjeća me na onu Balaševićevu pjesmu Blues mutne vode " Na kraju je kod Siniše Glavaševića, ali i mnogih manje poznatih, pobijedila odanost prema gradu kao simbolu obrane svojih obitelji, a tek onda i čitave domovine, a ja bih rekla i čitavog svijeta. Onog koji je voljan čuti taj glas koji kaže: "Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi."
Teško je predvidjeti reakcije u nekim neljudskim okolnostima, ali koliko poznajem sebe, ne vjerujem da bih ja u današnjoj situaciji i godinama odlučila odabrati ostanak u okupiranom rodnom gradu... a opet tko zna? Ali ono što sigurno znam je da se ne želim skrivati u vlastitoj komociji od slušanja ovog glasa, glasa koji poziva na ostanak. Svaki ostanak i izdržavanje do kraja, ne samo onaj u Vukovaru prije devetnaest godina. Za početak i ostanak pred ekranom gledajući pretešku priču o bliskoj nam povijesti, a kao što vidimo i bolnoj sadašnjosti i budućnosti, koja ovisi o vlastitom umijeću kako ćemo se nositi s njome. Ili ostanak pred podužim postom, koji zahtjeva malo više vremena ili angažmana – zato komentare o dužini u ovom slučaju doista smatram neprimjerenima i tko želi instant-poruke i tekstove o ovoj temi, neka ih potraži negdje drugdje.
Zbog boljeg razumijevana i davanja smisla žrtvama u ratu, pitam sebe i vas: "Tko će ostati i pričati ovu toliko ljudski univerzalno vrijednu i poučnu priču o gradu, ako se svi sakrijemo u vlastiti strah za svoje navodno zdravlje i mir... Ima li nas dovoljno ako stavimo slušalice na uši kako ne bi uznemirili svoje bližnje? Kome ćemo ostaviti da priča našu vlastitu povijest? Povijest o gradu i ljudima. Hoćemo li doista zaustaviti ovaj univerzalni autentični glas i prepustiti ga raznim strujama da ga iskorištavaju kao propagandno sredstvo za uskogrudno domoljublje i navodno čovjekoljublje?" Siniša Glavašević nam je svima poslao poruku – rekao je jasno da smo Grad – mi sami. I neka se Vukovarci stoga ne ljute ako o njihovom gradu govore i oni koji nisu tamo živjeli. Jer je jedna univerzalna poruka dobrote o novom Gradu poslana upravo iz njihovog grada, Vukovara. Izgradimo novi Grad u kojem ćemo prije svega sami sebe razumjeti. Čak i mi koji smo u dijaspori možemo biti njegov dio ako naučimo međusobno razgovarati. Grad u kojem će glas ljudskosti biti glasniji od razlika. Koliko god naivno i idealistički to zvučalo. Jer neki su svoj glas imali snage žrtvovati. Naravno da možemo slično kao što neki kažu i za Isusovu žrtvu reći: "Ja nisam tražio/la tu žrtvu i ne želim preuzimati odgovornost za nešto što nisam napravio/la." I ne moramo ju prihvatiti. Pitanje je kako živimo onda s takvom odlukom, ili još dublje, imamo li uopće nekada izbora, osim prihvatiti jedini put. Jer koliko ja razumijem, Glavašević nije uopće bio tip čovjeka, koji bi odabrao rat ili neku stranu u njemu. Rat mu je bio nametnut i borio se kao čovjek u njemu – za čovjeka. A njegov odabir je na neki način nametnut i svima nama. Ili barem ja tako to osjećam... Nekada me kao vjernicu guši i priča o novom Nebu i novoj Zemlji, ali ju pokušavam prevladati molitvom povjerenja. Ako nas i priča o novom Gradu guši, očito je da nam je ponestalo vjere, što i nije čudno s obzirom na okolnosti i ratne posljedice. Ono što mi daje nadu su ljudi poput Bojana Glavaševića – koji govore i trude se razumjeti i upozoriti da se takve situacije ne ponove, ili barem u što manjem broju. I ne zaboravite, da svako sustavno ubijanje i oduzimanje ljudskog dostojanstva kroz najniže nagone, počinje upravo riječju. Onom pisanom i izgovorenom. Zbog toga se pridružujem tom glasu za čovjeka i nadam se da on nije i neće biti zaustavljen, kako možda i namjerno negativno ili potpuno dokumentaristički sugerira naziv filma. A konačan odgovor na moje, puno puta sebi i drugima postavljeno pitanje o odabiru ostanka u ratu, uz svijest o ulogu vlastitog života, stigao mi je upravo kroz ono što najbolje razumijem – pisanu riječ i radijski glas.
Glas i poruka sama za sebe bez osobne žrtve nije do kraja vjerodostojna. Premda vjerujem da bi izvještaji predstavljali vrijedno svjedočanstvo i da se Glavašević izvukao iz grada, svojim odabirom da ostane, on je svoje riječi konkretizirao i to u potpunosti svojim životom i još dalje, mučeničkom smrću. Ta vjerodostojnost izgovorene riječi i pod cijenu vlastitog života je onaj najdublji plemeniti izraz čovjekoljublja. Premda se nije deklarirao kao vjernik, njegov život mi je primjer kako se vjera treba živjeti. A onda mi se čini puno manje važnim pitanje deklaracije i pripadnosti nekoj vjerskoj zajednici. Dok god ta vjera ne proradi u glavama i srcima, mogu se Hrvati kao odani katoličanstvu i vrijednostima katoličke Crkve, ponositi svojim naslijeđem od stoljeća kojeg god hoće. Mene ovakva vjera jednog Hrvata čini još ponosnijom, ovdje u kolijevci naših nekadašnjih povijesnih gazdi, za čije ideje velike Monarhije su mnogi naši preci dali svoje živote.
|
