dobrodošli na mračnu stranu

Nemam baš neku naviku donositi novogodišnje odluke. Odustala sam od onog krećem od ponediljka ili od prvi prvog otkako sam prestala pušiti u sridu popodne 27.11.2013. Međutim, jesam sastavila par stavki u glavi na kojima ću morati raditi. Nema to veze zapravo s novom, u toku godine svako malo sastavljam nešto, razmišljam i promišljam, zaključujem, da bih na kraju se ili držala toga ili ne bih. Uglavnom, nula sam bodova od karaktera, ne vježbam, nemam kontrolu nad slatkim, ili suhim, ovisno što mi se jede u tom trenutku. U ovih 36 godina spoznala sam da se ne držim ničega u životu i odlučila to prihvatiti kao dio svog šarma.

Sporo kapiram, znam.

Međutim… međutim! Isto kao što sam odustala od sebe same i pokušaja da postanem bolja verzija sebe zdravim životom i odnosima s okolinom, tako sam primijetila da sam od ogromne količine ega postala naporna samoj sebi. Znači, uopće me nije briga za to što drugi nekad jedva prežive moj bijes i utjerivanje vlastite pravde, brinem me samo ja sama. A virujte mi, drugima nije nimalo lako. Nimalo. But, I don't care. Odlučila sam rišiti sebe. Ono što ne znam jest – kako.

Pa sam rekla sebi, piši. Još ko dite sam tila biti pisac. Čitala sam krimi romane i bila sigurna kako ću, ako ništa drugo, u životu uvik moći napisati krimić i od toga živiti. Dakle, odlučila sam da one najljuće, najfrustriranije, najgrublje dijelove sebe pišem. I ne samo dijelove sebe, već i mišljenja o svakoj situaciji koja me iživcira. Kad nešto zapišeš, kao da problem drastično izgubi na težini, ne čini li vam se (ovo je bilo retoričko pitanje, zato nema upitnika, meni se čini, a vi ste nebitni, isplažen jezik)

Kad se uživo s nekim svađam, kad gonim svoju pravdu, jedna od stvari koje me izluđuju je što druga osoba uporno ne čuje ono što joj pokušavam reći. Mislim, budimo realni. Zato i dolazi do svađe. Vičeš u prazno, ljutiš se u prazno, a druga strana i dalje po svome. Jasno je meni da jednako kao i ja, druga strana ima svoje argumente koji su vjerojatno jednako točni kao i moji, svatko ima svoju istinu i svatko je u pravu i bla bla bla… Ali ako se oko nečega ljutim ja, onda je samo moja istina važna. I zato ću pisati javno. Neće čuti ta osoba s kojom se svađam, ili na koju se ljutim, ali ću imati osjećaj da sam rekla javno i da se čujem, pa makar nitko nikada i ne čitao ovo.

Pročitate li ipak, nećete biti inspirirani. Dobrodošli na mračnu stranu mene.