Amerikanac

Medju nama zaposlenima u mojoj bolnici najgora kletva je nesto tipa ..dabogda se razbolio u srpnju. Zasto, pitate se?

U akademskim bolnicama postoje pokazatelji da je mortalitet nesto veci u srpnju (pogotovo prva 2 tjedna) nego u ostalim mjesecima u godini sto je jos poznato kao Srpanjski fenomen. Naime, akademska godina u medicini pocinje 1. srpnja kada tisuce mladih i neiskusnih doktora zapocinju zivotni projekat zvan specka. I naravno, rade masu pogreski. Na srecu, vecina gresaka se uoci i na vrijeme ispravi od strane starijih kolega, asistenata, profesora i ostalog osoblja. No tu i tamo se provuce pokoja o kojoj se kasnije prica generacijama. Evo jedne takve iz prve ruke.

Vrijeme radnje: srpanj 2005.

Kolega stazist ( Dr. P) za vrijeme vizite je pregledavao pacijenta, simpaticnog djedicu u osamdesetima koji je dosao u bolnicu radi upale pluca. I upita ga kako je.
A djedica ce: "Doc, strah me je. Svaku noc oko ponoci dolazi covjek u crnom mantilu i sesiru i pregledaje me" Dr. P zacudjeno upita koliko se dugo to desava.
"Pa otkad sam dosao u bolnicu". odgovori on. "Ja ne znam tko je ta osoba. Ja se cijelo vrijeme pretvaram da spavam, a on (Crni covjek) prcka sa stetoskopom po mojim prsima i nesto mumlja"

Dr. P zbunjen, ne zna sto ce odgovoriti pa mu kaze da ce se raspitati o cemu se to radi.

U sebi je pomislio kako je djedica vjerojatno malo prolupao. Pa tko ce dolaziti u ponoci u crnom mantilu da bi ga pregledao. I naravno, kao pravi stazist stade on prckati po literaturi i nadje odgovarajucu dijagnozu: Depresija sa psihoticnim elementima.

Naime, kod starijih ljudi vrlo je cesta pojava da kad dodju u bolnicu budu depresivni ili cak zavrse u deliriju. Tako je on zakljucio da se djedica plasi smrti, depresivan je i sad ima halucinacije.
I stavi on djedicu na antidepresive i antipsihotike jer bi se djedica mozda mogao ubiti. I pozove on ujutro brze bolje konzilijarni psihijatrijski pregled.

Sutradan ujutro, djedica je bio nadrogiran, ali je zato spavao kao beba. Naravno, bez kasnonocne posjete Crnog covjeka. Stigao i psihijatar s specijalizantom psihijatrije, pregledase oni covjeka i slozise se sa dijagnozom Dr. P. I produzise oni terapiju sa spasonosnom kombinacijom neuropsihofarmaka.

Prica o Crnom covjeku za par dana se prosirila medju nama specijazantima, a Dr. P je postao nas uzor i nada. Dr. P se hvalisao kako je postavio super dijagnozu. Doduse njegov djedica se po danu vise i nije dizao iz kreveta i nekako se cudno ponasao i smjeskao. Ali je zato puno bolje spavao. I halucinacije su nestale, naravno.

Nakon dan-dva dana, za vrijeme nocog obilaska odjela, Dr. P se u hodniku sudari s nepoznatim covjekom. Na njemu crni sesir, crne hlace, crni baloner, crne cipele.... Nevjerica, sok......Crni covjek glavom i bradom.

Crni covjek se nasmjesi ugledavsi zbunjeno lice stazista, a Dr. P pocne panicno zvati osiguranje.
Nastade trka i strka, za par minuta se na hodniku naslo poprilicno osoblja. I rjesise konacno oni ovu misteriju.

Crni covjek je bio Dr. S, nas profesor iz zaraznih bolesti koji uredno i dan danas radi svoje vizite oko ponoci. Doduse, malo je promjenio stil odjevanja.

Nocne vizite su uobicajena pojava ovdje jer konzultanti imaju puno posla. Ujutro i popodne rade u ambulantama, a navecer obilaze pacijente u nekoliko bolnica jer ne stignu prije. Pa nekad i poslije ponoci. I naravno, oni ne nose bijele mantile. Njih nose samo specijalizanti.

Kako bi mi koji smo odrasli u drugim zdravstvenim sitemima to znali?

Na kraju je naravno nas djedica skinut s antipsihotika i ubuduce vjerojatno izbjegava bolnice u srpnju, Dr. P ovih dana ce dobiti zasluzenu diplomu, Crni i Dr. P postali su dobri prijatelji, a prica o Crnom covjeku vjerojatno ce se jos generacijama prepricavati hodnicima nase bolnice.