Amerikanac

Ova prica je napisana po zavrsetku mog staza u ljeto 1998 i ovih dana je pronadjoh kopajuci po starim papirima. Odlucih je objaviti kao odgovor nasem Ministarstvu o tome kako nemamo dovoljno lijecnika i kako cemo uvoziti «bracu» iz susjednih nam zemalja.


Od trenutka upisa na Medicinski fakultet pa do diplome lijecnika dug je i trnovit put, pun uspona i padova, radosti i suza, izgubljenih živaca i neprospavanih noći. Ni sam ne znam koliko sam puta čeznutljivi pogled uputio starijim kolegama na promociji pitajuci se kada će više doći i moj dan. Dan, kad cu osobno proći kroz slavoluk pobjede, obući togu, staviti kapicu na glavu, glasno izreći SPONDEMUS, baciti potpisić (naravno nakon dužeg uvježbavanja) na Hipokratovu prisegu te slušati hvalospjeve o nama diplomantima kao budućim uzdanicama hrvatske i svjetske medicine.

I dosao je vrlo brzo, brze nego sto sam se nadao. Taj su me dan obasipali cvijećem, poljupcima, poklonima, suzama radosnicama... Jedino što me je taj dan oneraspoložilo bila je cifra koju sam morao platiti tetama u referadi (sitnica od 200 dojce maraka).
Nažalost vrlo brzo sam se probudio iz delirija i ekstaze u kojoj se živilo par dana i nadobudno sam krenuo u bjesomučnu potragu za stažem. Ja naravno, nisam bio među onim sretnicima koji su već od upisa znali gdje će stažirati, što će specijalizirati i gdje će ostvariti svoje životne ambicije. Nazalost, ja sam bio običan smrtnik sa "losim genima" koji je sam krenuo u žestoku i nemilosrdnu borbu protiv «ravnatelja i sustava», borbu o kojoj jos ponekad i sada ruzno sanjam.

Bio sam pripremio kao pravi streber sve potrebite dokumente, te napisao molbu s mnoštvom pjesnickih srcedrapateljskih motiva (sad me je sram zbog toga, no tako su mi bili rekli da pali) nadajući se da ću možda ganuti srce nekog od Uvaženih. Nakon toga pronadjoh adrese svih zdravstvenih ustanova u RH te poslah hrpu molbi radeći toliki promet posti da me je te godine gotovo odlucila staviti na markice. Malo mi je više hrabrosti trebalo za okrenti pokoji telefonski broj u nekom interesantnom gradu i nakon toga čekah, i samo cekah. Strpljenje je bilo naročito bitno jer su odgovori stizali mjesecima poslije. Pogodite kakvi? Ne treba biti posebno pronicljiv i vidovit.

Nakon faza bijesa i ocaja, krenuh u novu ofenzivu ovaj put primjenjujući novu, opasniju taktiku- osobni susreti sa Mr.Ravnateljima u četri oka. Ali, do njih je teže bilo doći nego do predsjednika. Neprobojni zid su bile tajnice koje sam unatoč svim pokušajima, osmjesima, mitologijama u vidu cokolada i kave, rijetko kada uspio šarmirati. Uobičajeni odgovori bili su:
1. Ravnatelj-ica je na sastanku. Molimo Vas da navratite kasnije.
2. Ravnatelj je danas jako ljut. Bolje je da dođete sutra.
3. Upravo je sada otišao.
4. Ne primamo stažiste. Već ih ionako imamo previše.
5. nastavite niz po izboru

Buduci da sam se rodio pod sretnom zvijezdom, a kako sam bio i svjetski prvak u šarmiranju pružila mi se pokoja prilika da se upoznam sa nedodirljivima. I kako je tekla uobičajena konverzacija?
Boss:»Vi bi stažirali?»
Ja :»Da, ali ne volonterski već plaćeni staž.»
Boss:»Plaćeno!! Ma dajte kolega, ne budite smiješni! Mi (a tko su to mi?) smo se dogovorili da stažisti moraju volontirati . Znate da je zdravstvo u krizi.»

I dok tako ocajan jedog dana izlazih iz najomraženijeg ureda (i razmišljah o korisnosti voodoo-u magije), susretnoh dvoje mojih kolega sa godine koji stažiraju (plaćeno naravno!) i koji me «utjesise» riječima kako su počeli raditi odmah po diplomi, prije promocije, a da su posao dobili onako slučajno, znate pokucali kod ravnatelja i gotovo. Ma o kojim vezama ja trabunjam!

Nakon više desetaka «uspjesnih pregovora» osjećah prevaren i razočaran te razmišljah o alternativama: od pristajanja na volontiranje, do odlaska u Afriku radeći za Crveni križ ili UN ili pak otvaranja brijacnice, kafića, zakupa štanda na tržnici. Angazirah sve, od roditelja, prijatelja, znanaca, baba, kumova, strina, tetaka, mamine frizerke, tatinog automehanicara da mi pokušaju pronaći bilo kakvu osobu s vezama. U međuvremenu napisah i nekoliko dopisa Ministarstvu zdravstva pokušavajući dogovoriti sastanak s nekim od odgovornih kako bih ga izvjestio o situaciji o kojoj oni naravno nemaju pojma (?).
U konacnici sam u tome i uspio. Rezultat: obećanja, samo obecanja, ništa djelotvorno i konkretno.

Bio sam gotovo pred odlaskom psihijatru glede prijetećeg nervnog sloma i ovisnosti na benzodiazepine kad me jedno jutro probudio zvuk telefona s rijecima: »Primljen si. Veza je proradila».

I tako nakon pet mjeseci borbe postadoh stažist i okrenuh novu stranicu života uz predhodnu amneziju tragičnih dogadjaja. Doduse, stavih ih na papir za neka buduca vremena.

I na kraju dat ću vam par savjeta: Dr. Q's PET KORAKA DO SREĆE I USPJEHA:
1.korak: Pronađite vezu
2.korak: Pronađite vezu
3.korak: Pronađite vezu
4.korak: Pronađite vezu
5.korak: Pronađite vezu