|
|
| prosinac, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na ovom blogu pisat ću o prirodi.Znači o životinjama,super prirodnim mjestima itd.Ovo je pravo mjesto za sve prirodoljupce.Uživajte.
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
blogači::::
bizzi.blog.hr
mucacita.blog.hr
Hollywood6.blog.hr
tutor.blog.hr
¤*m@rtin@*¤
Obilje i raskoš vode, vjerojatno je prvo što ljudi pomisle kad se
prvi put susretnu sa plitvičkim slapovima. Plitvička Jezera su
jedinstven prirodni objekt sa specifičnom pojavom krške
hidrografije koji uz bogatu floru i faunu predstavlja
neprocjenjivu načnu vrijednost. Velika raznovrsnost i
različitost prirodnih oblika dovele su do toga da je Nacionalni park
Plitvička Jezera upisan u UNESCO-ov "Popis svjetske baštine" 1979.
godine.
Plitvička Jezera smještena su na granici dvaju klimatskih
područja: maritimnog i kontinentalnog gdje se sukobljuju
naizmjenični prodori vlažnog maritimnog
zraka i kontinetalnih zračnih struja. Godišnja količina oborina
iznosi 1487 milimetara a srednja godišnja temperatura zraka 8,7 °C.
Godišnja doba ovdje se očituju u izrazitim oblicima.
Najatraktivniji dio nacionalnog parka prostire se u 8km
dugom području jezera i slapova,
gdje se nalaze najbolje uređene turističke staze.
Kilometarska mreža drvenih mostića i staza omogućuje
bliski kontakt sa slapovima i jezerima. Da bi se obišao
najuži pojas nacionalnog parka potrebno je više dana,
stoga su u parku razrađene razne varijante obilaska,
obzirom na vrijeme koje turistima stoji na raspolaganju.
Na samom početku možda je
zgodno spomenuti kako su izgrađeni jedinstveni drveni mostići.
Iako su Plitvička Jezera nacionalnim parkom proglašena još
8. 04 1949. godine, do 1958. godine prihodi su ostvarivani
sječom šume a zbog neprohodnosti područja je bilo malo
posjetitelja. Ing. Josip Movčan, tadašnji predsjednik uprave
parka došao je na ideju da sustavom drvenih mostića omogući
posjet većem broju posjetitelja, a time i veće prihode.
U slijedećih pet godina prihodi su se upeterostručili. Vodeći
računa i o ekologiji kasnije su nabavljeni čamci na električni
pogon i vlakići za prihvat posjetitelja. Do tada se akademik
prof.dr. Ivo Pevalek protivio masovnijem javnom posjećivanju
parka tvrdeći da će turisti "na potplatima s Plitvičkih Jezera
odnijeti ono najvrijednije - sedrene barijere".
Ing. Movčan predložio je akademiku Pevaleku izgradnju
300m mostića povrh sedrenih barijera, kao pilot projekt.
Akademik je to prihvatio i na kraju se složio sa mostićima
i drvenim stazama kao trajnim rješenjem.
U to doba je iz Zavoda za zaštitu prirode stigao nalog da
"Movčan odmah mora srušiti svoje tobogane". Kako vidimo
uprava parka se oglušila na taj nalog¸, a Zavod se nije
usudio pribjeći nasilnom rušenju. Ovakvim i sličnim
zahvatima Plitvička Jezera su napravila odmak ka
liberalnijem, tzv. američkom tipu nacionalnog parka
gdje spadaju područja koja su pošteđena većih
gospodarskih zahvata, a služe za odmor i uživanje
u prirodi uz odgojnu funkciju.
Niagarini slapovi pripadaju ovoj kategoriji slapova i predstavljaju njen tipičan uzorak (vidi skicu). Ime slapova potječe od indijanskog naziva "Ony-aka-ra", što znači "Voda koja grmi". Početak stvaranja Niagarinih slapova je procjenjen na prije 12500 godina, neposredno uz tadašnje jezero Iroquois, prethodnika današnjeg jezera Ontario. Slapovi su se tada nalazili 11km nizvodnije od današnjeg položaja. Godišnje je voda Niagare otkidala 0,5-2m stjenovitih rubova slapova koji su se onda pomicali uzvodno.
U drugu kategoriju destruktivnih slapova spadaju svi oni kod kojih nije samo vodena erozija uzrok stavaranja terasa, već su pregrade nastale zbog tektonskog ili ledenjačkog djelovanja, odnosno zbog više ili manje otpornih slojeva, kao i zbog raznih prepreka u koritima tekućica. Te slapove nazivamo konsekventni destruktivni slapovi ili produbljući, dubeći slapovi.
Kada u popularnoj britanskoj humorističkoj seriji "Zvonili ste milorde", u posjet lordu Meldrumu stignu "visoki" gosti, dakako dramaturški izmišljeni, kralj i kraljica Dalmacije, njegov osebujni brat Teddy upita: "To su oni iz čije je zemlje pas dalmatiner?"
Nasmiješeni pjegavac Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima.
Iako se radi o vremenima iz prve polovice prošloga stoljeća i iako su baš Britanci neko vrijeme bili među brojčano vodećim turistima na Jadranu, vjerojatno bi većinu pojam Dalmacije prije podsjetio na spomenutu pasminu zanimljive prošlosti, nego li na čarobnu "obalu tisuću otoka". Ovaj uzorni čovjekov pratitelj i cijenjeni kućni ljubimac, jedna od pet autohtonih hrvatskih pasmina, kako piše David Taylor u knjizi "Vaš pas", premda nosi ime jednog od najpoznatijih krajeva naše domovine, u hrvatskim ga krajevima u autohtonom obliku više nema. Neki kinolozi sumnjaju u njegovo podrijetlo, no njegov se lik može pronaći na grobovima dalmatinskih velikaša i u gradskim statutima primorskih gradova, gdje ga nazivaju "'malim danskim psom". Iako je podrijetlo psa dalmatinera obavijeno velom davnih vremena, većina autora i povjesničara slaže se u tome da se radi o drevnoj i čistoj pasmini. Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi s točkicama po koži uklesani u prizorima na faraonskim grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no najpopularnija ga teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji. Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu najvjerojatnije imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest vladale dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner spominje se 1737. i u arhivima đakovačke biskupije, opisom koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus. Pasmina se brzo proširila Europom, mnogi tvrde zahvaljujući lutanjima Roma kod kojih su pjegave životinje, inače, iznimno na cijeni. Stigavši u Englesku, gdje je uzgojem dobio današnji oblik, nije se dokazao među tamo prisutnim lovačkim pasminama, najviše zbog toga jer je po prirodi blag i draža mu je igra i maženje od natjeravanja jadnih divljih životinja. Usprkos nesklonosti lovu, odlika mu je da se dobro slaže s konjima, odnosno da ih njegovo prisustvo smiruje, pa je nekoć bio tradicionalni pratitelj gospodskih kočija. U drugoj polovici 18. stoljeća, u Engleskoj je čak postojala moda prema kojoj je otmjene kočije pratilo i po četiri ili pet dalmatinskih pasa. Kada su kočije zamijenili automobili, dalmatinere se moglo vidjeti uz vatrogasna kola koja su se posljednja mehanizirala, pa su ih još uvijek vukli konji. Motorizacijom vatrogasnog poziva isčezla je i njegova uloga "sljeditelja vatre", no dalmatinski je pas i do dan danas ostao maskota ovoga poziva u mnogim zemljama svijeta. Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima. Dobri poznavatelji kažu da mu je potrebno puno kretanja te da osobito voli društvo ljudi, ali rado poprima loše navike svojih gospodara i ostalih pasa, pa stručnjaci za njega savjetuju upis u pseći vrtić. Duga je repa, kratke i guste dlake, visoko postavljenih ušiju, vitka i mišićava tijela, glavno svojstvo psa dalmatinera su njegove pjege koje su smeđe ili crne (ali nikad oboje), okrugle, ispravne veličine i jednoliko raspoređene. Unatoč kratkoj i gustoj dlaci, čak i kod redovitog četkanja, dalmatinski se pas obilato linja, zbog čega mu je uvijek hladno.
Živahan, skladno građen, jak i mišićav pas, iako ne grub. Ima vretenasto tijelo. Brz je i uporan. Glava mu je osobita, priljubljenih ušiju, okruglih očiju, potpunog škarastog zubala. Dozvoljena su dva varijeteta: bijeli s crnim tačkama i beli s jetreno smeđim tačkama. Kod crnog oči su tamne, a kod smeđeg jantarno smeđe. Sluznice nosa, rubovi očnih kapaka i nokti odgovaraju boji tačaka koje su po tijelu veće, a po glavi, nogama i repu manje. Sitne točkice između većih su nepoželjne. Rep je pružen nešto iznad linije leđa, nikad savinut i prebačen prema glavi. Šape mačje. Dlaka je kratka, tvrda, gusta, glatka i sjajna. Visina: 56 - 61 cm (mužjaci), 54 - 59 (ženke), teži do 25 kg. Dalmatinski pas je u svijetu najpoznatija hrvatska autohtona pasmina. Dobio je ime po Dalmaciji i ilirskom plemenu Dalmati. U 14. stoljeću organizirano se uzgajao u Đakovačkoj biskupiji i korišten je kao vojnički pas, pratilac konjanika te kao lovački pas gonič i ptičar pod imenom dubrovački gonič. U američkoj vojsci prenosio je poštu i lagane terete, a služi i kao vatrogasni pas. U 19. st. Vero Shaw ga prvi imenuje tim službenim imenom. Prema standardu FCI-a naziva se dalmatinac, a domicil te pasmine ima Dalmacija, Republika Hrvatska. Dalmatinac je registstriran kod AKC (American Kennel Club) 1888 godine.Taj prijatan trkač nije pas za ljude koji ne žele pobuđivati pažnju. Njegovo pjegavo tijelo je već iz daleka oznaka da dolazi nešto posebno (često ga koriste za marketing). Voli trčanje i stoga se dobro osjeća na selu, u velikom vrtu, među djecom ili konjima. Prilagodljiv je i inteligentan pa se preporučuje za pratnju. Lako ga je njegovati i ima izrazito dobar smisao za čistoću. Po prirodi je zdrav, prijatan i osjećajan. Doživi 12 godina.
Created by Crazyprofile.com
allowScriptAccess='sameDomain' type='application/x-shockwave-flash'
pluginspage='http://www.macromedia.com/go/getflashplayer'/>