Sve je to sportski!
16.11.2008. u 16:20
Surfajući po blogovima koji su se zadnje 3 godine masovno nakotili uvidjela sam da ljudi uglavnom pišu o istim stvarima.
U ovoj fazi kronične ne inspiriranosti i zatupljenosti gdje mi je problem rečenicu sastavit, imam još manje inspiracije kad vidim da se skoro pa o svemu već i napisalo i rastegnulo na sve moguće načine. Pa i sama sam ovih zadnjih par godina pisala o svemu i svačemu.
Istina da svaki bloger ima neki svoj pečat kojim obilježi svoje postove, odnosno stil pisanja po kojem je prepoznatljiv svojoj populaciji koja ga prati, i sa zadovoljstvom se vraćaju na njegov blog, no javlja se problem kako nešto kvalitetno napisat, a da ne bude dosadno o nečem što je već prožvakano mali milijun puta? Nedaj Bože tipa ono- danas sam ručala brokule s patatama.
Istina je također da koliko god to bilo individualno, način pisanja ovisi i o zrelosti same osobe. Mislim koliko dubokoumnih postova o razmišljanjima kako je nastao svijet i o tome koja je svrha postojanja ste mogli pročitat na blogovima teenagera koji istini govoreći stvarno tako razmišljaju jer su u toj fazi da imaju dojam da su najpametniji. Pa ipak, opet se osjeti da su to puste riječi u koje žele vjerovati i nema nekog dubljeg pokrića da se to doista misli i da osoba koja to čita stvarno reče- ova mala/mali ima pravo. Mislim da je i to jedan od razloga zašto sam izbrisala stari blog. Previše litanije na jednom mjestu koje mi sad zvuče banalno i smiješno. Blog sam počela pisat sa svojih 18 i normalno je da sad 5 godina poslije stvari drugačije stoje.
Normalno je bar se nadam i to što je došlo do zasićenja s temama, a nisam nikad bila od onih koji će ići komentirat dnevna događanja. Previše je crne kronike po vijestima da bi još o tome čitala i u ovom mom malom privatnom kutku.
Poanta svega. Okrećem novu stranicu. Bar ću pokušat. Okrećem se onim malim stvarima kojima sam okružena. Ne mislim se mijenjat jer si odgovaram ovakva kakva jesam premda je to ponekad mušičava, živčana, s ispadima bijesa. Ali jeb...(cenzura). Sve je to život, i bez toga ne bi bilo zanimljivo!
Ljudi do čitanja!
"Santa Barbara" na Balkanski način
05.11.2008. u 18:58
Neobično je tako kad te ujutro probudi poziv majke koja ti napominje kako bi trebala očekivat poziv socijalnog radnika koji će zahtijevat razgovor sa tobom. Razlog? Baka koju nisi vidio zadnjih 10 godina. A opet kad se postavi pitanje zašto se pobogu nije išla posjetiti baka je zapravo jednostavan. Uvrnuta obitelj sa uvrnutim međuljudskim odnosima slična onim likovima iz silnih sapunica koje se gledaju na malim ekranima. Kad malo bolje razmislim i nije toliko različita od većine Hrvatskih ili bolje rečeno Balkanskih obitelji.
Što je baki? Pa eto ne zna za sebe, bolesna je, a njeni skrbnici ili drugim riječima rođaci je nisu baš tangirali i žena je puna 3 mjeseca živjela na rubu egzistencije u jednoj prostoriji bez ventilacije, bez mijenjanja posteljine i bez osnovnih higijenskih uvjeta koje jedna osoba mora imat za normalan život. Pitam se samo kako su je hranili s obzirom da je nepokretna, što znači da se toliko dugo nije makla s jednog mjesta.
Što su ti rođaci zapravo radili? Ništa. Tražili su načine da dođu do novca kojim bi isplatili sve dugove koje su zaradili čistom lijenošću. Poslovi jedne rodice su izgledali poput razgledanja. Ona bi došla na novi posao, bila tamo maksimalno mjesec dana dok ne dođe plaća i pošla bi jer joj nije odgovarao posao. I tako sa posla na posao. Uz dvoje djece koje ima, muža probisvijeta, a da nije ni ona daleko od toga i rodičinu mamu koja prstom u životu nije makla su se gurali iz mjeseca u mjesec.
Tako su socijalci došli do mene kao „jedine kompetentne osobe u obitelji koja bi mogla biti bakin skrbnik.“ I što se drugo u toj situaciji može napravit nego naći sa socijalcem na kavi da mi objasni cijelu situaciju. Čovjek mi je u tih uru vremena ispričao više o obitelji nego moja mama koju njena obitelj baš i nije zanimala s obzirom na prošlost i u kakvim su odnosima danas. Doznavši svoje korijene i što znači biti skrbnik osobe koja ne može brinuti samu za sebe već treba drugu osobu koja će donositi odluke mjesto nje sam pristala na to
Od te kave sa socijalnim radnikom je prošlo više od 4 mjeseca, a situacija još nije riješena. Joj šta „volim“ našu birokraciju, protokole, i ostala čuda koja se tako otežu i potežu mjesecima!
Par sastanaka sa 3 različita socijalna radnika su rezultirali da se situacija koliko toliko riješila. Baka je relativno brzo prebačena iz bolnice u starački dom. Doneseno je rješenje o privremenom skrbništvu, otvorila sam novi račun na banci na koji će lijegat bakina mirovina s kojim će se dom plaćat, i tako se spriječit mogućnost da rođaci te novce stavljaju sebi u džep ko što su do sad radili. Sud je poslao rješenje u kojem su naveli da su primili slučaj, da bi prije tri dana konačno dobila novo rješenje sa suda u kojem govore kako je određen vještak odnosno psihijatar koji će provjeriti cijelu situaciju i utvrditi da je moja baka stvarno van svih svojih mogućnosti da se brine o sebi, a kamoli da sama donosi odluke.
Cijeli taj razvoj situacije rođacima baš i nije sjeo s obzirom da su izgubili jedino redovito primanje koje su imali, pa su počeli sa raznim pričama kako će unajmiti dobrog odvjetnika koji će krivotvoriti neke potpise, da taj račun neće bit valjan bla bla bla. Bože do čega čovjeka očaj neće dovesti. Nemaju novaca ni za platit struju a potplaćivali bi nekog mafioza da krivotvori potpise. No svejedno kad ih se pita da daju ruke oko cijele situacije oko bakinog smještaja slažu priče kako su im zaprijetili zatvorom ako joj se usude približiti. A s takvima je bolje ne imati posla.
Zašto ovo baš sad pišem? Pa eto dobih prije niti pola sata poziv od tog vještaka da bi se trebali naći i popričat. Dogovor je pao na sutra ujutro. I šta na kraju svega toga reći?
Ništa! Sapunica se nastavlja, a toplo se nadam da je na kraju serijala!
