Over the hills and far away

Za našu prvu godišnjicu, ja i dragi smo pošli u moje rodno selo, Dobropoljce. Dobropoljci su maaalo, malo selo duboko u dalmatinskoj Zagori, na pola puta između Benkovca i Knina. Pripizdina Gornja, kako ja  to volim reći. Odlučila sam ga povesti jer znam koliko voli prirodu, a i to je jedan znak moje predanosti njemu za godišnjicu jer moja obitelj mnogo drži do tog mjesta i naše kuće i držimo to kao vrlo privatnu obiteljsku stvar. Ne može bilotko doći tamo, samo naj, naj, najbliži ljudi. Morala sam dobiti blagoslov svoje bake i tetaka da bi ga mogla dovesti tamo i on je znao koliko to mnogo znači.

To zapravo nije moje selo, nego selo mojih djeda i bake, mjesto gdje su mi tetke i tata odrasli i proveli veći dio svog života. Bila sam tamo ravnih 3-4 puta u svom životu i nisam mu pridavala mnogo pažnje. Ipak, tamo danas ne živi niti desetero ljudi, nema tekuće vode, sve je puno ovaca i balege, nitko nije mlađi od 50 godina, jedva da ima signala na mobitelu. Zadnji put sam tamo bila prije više od 5-6 godina, zašto bi mene, klinku, zanimalo takvo zabačeno mjesto i zašto bi danas htjela poći tamo?

Godinama sam pokušavala pobjeći od moje obitelji i svega što ima veze s njome, pa i njena prošlost. Naravno, s majčine strane također imam korijene iz Zagorja i Srbije, ali tatina strana obitelji je ta koja masovno drži do obitelji i tradicije. Kao maloj su mi stalno pokazivali slike sela, slike mojih pradjeda i prabake, kako je sve izgledalo nekad i što se radilo.. Moja baka i dalje s guštom sluša one iju-iju-ju žene na radiju i, mada živi u gradu, ponekad zna nositi onu seljačku suknju (hvala bogu, ne nosi maramu na glavi i to sve), Danas se u mojoj kući i se dalje neke stvari rade kao što su onda, i dalje vrijedi (na žalost) onaj sustav vrijednosti koji je vrijedio prije više od 50 godina (patrijarhat i "žena mora šutjeti i slušati" način života). Mnogo ponosa polažu u svoje selo, svoju obitelj i svoje kulturno i obiteljsko naslijeđe. Dugo vremena sam izbjegavala cijelu tu spiku, gledajući je kao zastarjelu i nepotrebnu, nisam htjela imati nikakve veze s time. No, dolazeći živjeti sa svojom bakom i tatom, polako sam počela ponovno prihvaćati svoju obitelj. Uspostavila sam ponovno komunikaciju sa svojom rodbinom i pridavati pažnju starim, arhaičnim pričama svoje bake. Zato i jesam ponovno htjela posjetiti svoje selo.

Pošli smo u nedjelju popodne i putovali preko sat vremena, preko Benkovca i malog mjesta Lisičića dok nismo tamo došli. Tek su nedavno na glavnoj cesti stavili tabelu za Dobropoljce, inače bi morao moliti Boga da pogodiš skretanje. Nakon što skreneš sa glavne ceste, moraš voziti još 15 minuta po uskoj, uskoj cestici koju su tek nedavno zacementirali (inače je to bio kozji put), slijedeći zid od starog kamena kraj kojeg je jako puno stabala oraha i badema i trešanja (masline ne rastu tamo, previše je unutra), pored velike lokve, puno porušenih kuća iz rata da bi došao do tih desetak kućica koje čine moje staro selo.

Došli smo do moje kućice. Nema vodovoda nego samo vodu iz bunara. Nema wc-a u sklopu kuće, nego poljski wc koji nitko nije koristio godinama. Osim glavne kućice i wc-a, tu je i staja, kuća moje prabake i pradida i ostava. Sve je ograđeno visokim kamenim zidom. Nažalost, sve je jako zapušteno. Moja baka je prestara da bi dolazila to uređivati, a moje tete su po cijeloj Hrvatskoj. Moj tata je ništkorist i ionako nema auto da dođe do tamo. Ali je sve skupa jako simpatično i praktično. Ima struje, ima mali štednjak na plin i mala starinska televizija, koja doduše, nema prijem jer nema digitalni prijemnik i te stvari. Mali boravak sa blagovaonicom, hodnik i jedna spavaća soba, zbog čega sam se upitala gdje su mi tetke i tata spavali kad su bili mali. Također je bilo to drugih pitanja. Kako su se tamo kupali? Što su radili kad im je bilo dosadno? Nisam imala priliku sve proučiti, nije bilo vremena. Došli smo samo na jedan dan prespavati.

Ima neke čari u tome što si daleko od sve civilizacije. Ne moraš se misliti hoće li te tko vidjeti ili čuti. Ne čuješ ništa osim cvrčaka ili koje koze koje zableji dok je na pašnjaku. Nemaš signala na mobitelu pa se ne moraš misliti hoće li te netko sazvati i zasmetati. Nikakva buka, nikakav žamor, ništa. Mir, potpuni mir.  A krajolik.. Isuse, krajolik. Tako mi je žao što su sve slike i dalje na njegovom mobitelu i nema kabel da se spoji na kompjuter i pošalje mi ih da ih mogu podijeliti sa svijetom. Gledajući sa prozora moje kuće, vidjela sam najljepši zalazak sunca u svom životu. Tu gdje se ja nalazim je više manje krš i kamen, ali nekih desetak kilometara jugoistočno, prostire se ogromna ledina sa pašnjacima i livadama, gdje seljaci gone stoku na pašu ili sade povrće. Tamo i moja obitelj ima neka polja. Šetajući uz tu malu cesticu i gledajući sve te kućice u kamenu i sva ta polja, iznenada me je obuzela velika ljubav prema mom rodnom kraju. Tu su moji dido i baka živjeli, radili, odgajali svoju djecu. Pekli su kruh svaki dan, gonili stoku i kopali. Moje tete i tata su morali hodati 45 minuta do škole i natrag. Moja baka nije ni išla u školu jer je tad nije bilo. To je bilo vrijeme kad nije bilo računala i interneta ni mobitela, kad je rad bio na prvom mjestu a zabava na drugom. Sad razumijem zašto moja baka mora svaki sekund raditi i ne voli sjediti. Nisu imali tamo što drugo raditi nego posao. Ionako ga je bilo previše, da se digneš u zoru i legneš po mraku, ne bi sve stigao obaviti.

Život u gradu i generalno u civilizaciji je pun stvari koje ti odvlače pozornost. Televizija, računala, reklame, dućani, kafići. Svi smo navikli, kad smo u kući, da radimo nešto ili gledamo nešto ili čitamo nešto i tako možemo živjeti sa osobom u stanu bez da smo prozborili možda dvije rečenice jedno sa drugim u cijelom danu. Toliko je toga što nas odvlači od drugih ljudi. Sva tehnologija, sve što je stvoreno za zabavu, je usmjereno na samoprezervaciju ili samostalno zabavljanje. Sjedeći za onim starinskim stolom, bez televizije, bez knjige, bez ičega što će nas ometati, ja i dragi smo razgovarali. Posvetili smo jedno drugome maksimalnu pažnju. Mjesta i situacije poput takvih su prave male rijetkosti, mala blaga. Danas smo svi zajedno u malom prostoru, ali tako udaljeni. Svatko je u svome điru, radi nešto svoje i premalo vremena posvećujemo jedno drugome. U takvim mjestima kao mome selu nemaš prilike tako nešto napraviti. Ili razgovaraj s nekim, ili radi, ili umri od dosade. U takvim mjestima, zajedništvo je nešto najbitnije. Sam je jako teško preživjeti. Takva mjesta su pravi mali primjeri onog primarnog zajedništva iz kamenog doba.
Također, svi smo živčani u velikim gradovima jer nas je toliko mnogo na toliko malo prostora. Skučeni smo, natrpani, nagužvani, puno nas se. Odlaskom u prirodu, u pustoš, osjećaš se slobodnije, odmah si manje živčan. Nismo stvoreni da živomo zgužvani na 50 kvadrata u malom stanu. Kao konji, kao sve ostale životinje, volimo slobodu. Volimo prostor. Naravno da smo onda živčani, neprijateljski nastrojeni, nervozni, sve nam ide na živce.

Ići spavati je bilo nešto najbolje. Star 80 godina i više, mislim da je to bio najudobniji krevet na kojem sam ikad spavala. Spavala sam kao beba sve do jutra. Stisnuli smo se ja i dragi na taj mali krevet, priljubili se i tako zaspali.Također, fenomenalan je osjećaj kad ugasiš svijetlo i osjećaš se kao da si u tunelu jer nema nikakve javne rasvjete vani. I vani je mrkla, mrkla tišina. I zvijezde se tako dobro i jasno vide, vjerojatno. Ja nisam mogla vidjeti, bilo je oblačno. Probudila sam se svježe i odmoreno kao malo kad.

Ujutro smo se pospremili i vratili u Zadar. Malo je reći da mi se dragi oduševio sa svime ovime. Već je isplanirao kako dovesti ekipu iz Zagreba i moju familiju da sve to uredimo i napravimo pogodno za življenje i da nam to bude improvizirana vikendica usred ničega. Imala sam predivna dva dana na selu, ali ipak moram priznati da sam gradsko dijete i da, koliko god mi se tamo svidjelo, nisam stvorena za takav život. Ne mogu ja bez tehnologije, da mogu poći na kavu u kafić ili u kupovinu u Kaufland. Naivkla sam da mi je sve u krugu par koraka. Volim svoju jutarnju kavu uz internet session i odlazak u grad na rivu. Ali moram reći da mi je ovaj odlazak u selo, osim velikog odmora i guštanja sa svojim dragim na godišnjicu, bio i jedna velika lekcija. Naučila sam kako je sve to nekoć izgledalo. Također sam naučila da treba poštovati i njegovati stare stvari i imati ponosa na svoje korjene, jer oni su dio nas. Moji dido i baka su radili godinama, trudili se, mučili i znojili da bi moj tata došao živjeti u grad i napravio mene, da bi ja naučila na svoj lijeni gradski život pun malih udobnosti. Naučila sam cjeniti tišinu, razgovor i komunikaciju. Probudila mi se ljubav prema kraju, ljubav prema prirodi, na kraju i ljubav prema sebi, jer ja sam također odatle potekla. Mislim da, kad bi svatko otišao na par dana u takvu osaminu, da bi se vratio osvježen i odmoren, manje živčan i možda bi naučio više približiti se drugim ljudima.  

27.07.2012. u 13:21 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #