ponedjeljak, 26.03.2012.
Zdravko.
govore da ćeš se vjenčati u kolovozu
i da je vrijeme već
jer da ćeš navršiti tridesetipetu u listopadu
a ni ona više nije tako mlada.
i smiješno je, kažu,
kako to dosad niste učinili
jer ste zajedno više od desetljeća.
sjedimo sami.
ispred mene je sok od marelica
a ispred tebe neskafe od čokolade.
izgovorim množinu tamo gdje je dovoljna
jednina generativna značenja
a ti kratkouzlazno naglasiš posljednji slog.
i pitam te o vjenčanju i govorim kako je divno
nekoga voljeti
toliko dugo
i pričam o djeci, koju ćete sigurno imati,
i pitam te za imena,
i veselim se iako smo samo poznanici.
a ti gledaš u mene tako blago
žaleći moju naivnost i govoriš nešto
što me zapeče i natjera da mi se objese kutovi usana
i u što ne mogu
i ne smijem povjerovati.
da je ionako navika,
da si zaboravio kako je voljeti,
i da je ona zaboravila kako voljeti tebe.
brak je, govoriš, samo još jedan u nizu ugovora
poput svih onih koje potpisuješ
za kredit za auto
za ugovor o zaposlenju
čak nije ni za stalno.
želio si nešto posebno.
i ona je to željela, znaš, govoriš mi.
ali nekako ste završili skupa
i nekako su se mjeseci pretvorili u godine
a da niste toga bili pravo niti svjesni.
život je to, mala, zaključuješ.
šutim i pogledam te.
zašutiš i nastaviš me gledati.
mjesecima kasnije.
ispred mene rum i kokta.
ispred tebe velika karlovačka.
hvataš me za ruku
prsti su ti vrući i ljepljivi
i vršci su im žuti od cigareta koje pušiš
moje cigarete su damske i tanke i duge i bijele
i osmijeh mi je savršen iako je kasno
i oči su mi savršeno otvorene iako mi promili rastu svakoga trenutka
saginjem se polako, svjesna suknje koju nosim i svjesna svih koji su se okrenuli za mojim nogama
smijem se još jače
govoriš mi da sam posebna
pitaš me zašto toga nisam svjesna
govoriš kako nema nikoga poput mene u kraju
govoriš da sam lijepa
lijepa i pametna
pametna i sposobna
obrazovana
ne poznajete me, kažeš mi, i pitaš zašto sam hladna i daleka
žudiš za otvaranjem
za intimnošću
govoriš da bih se trebala opustiti
smijem se najslađe što znam i gledam te tako široko otvorenim očima da se i meni samoj povraća od toliko šećera
pričam šapatom a ti se naginješ kako bi me bolje čuo
znam da mirišem na kokos
dah mi je sladak od ruma
a usne crvene od labela od višanja
i vidim da si moj
da sam te obuzela
osjećam se tako perverzno
pričaš o životu kakav si htio
proklinješ dan kad nisi otišao za snovima
proklinješ to što ti je svaki dan isti
iskreno sam tužna za tebe
dotičem ti dlanove prstima i govorim kako ne treba žaliti
kako svatko od nas ima samo jedan život
vidim se kao dobru vilu
nadoknađujem svoju trulost lijepom vanjštinom.
saginješ se i dotičeš svojim usnama moje
ne uzvraćam ti
i ne odmičem se
samo stojim razmaknutih usana
ne dišući
sekundu i pol
plačeš.
ustajem i odlazim od tebe.
osjećam se nastrano.
gledaš me iz daljine i ne dolaziš mi više.
ispred mene rum.
ispred tebe velika karlovačka.
- 17:46 -
nedjelja, 18.03.2012.
ljudima popunjavam rupice
nestale sreće
praznine
ozonske rupe
svemire vakuuma
i ko da je važno kako se zovu
ili odakle su
ili koliko im je godina
ili gdje rade
i rade li uopće
i tako to nekako ide
crne svilene čarape
kratka suknja
vesta sa puf rukavima
i starke na nogama
i onda mi kažu da sam nježna
i da izgledam tako da bi mi najradije dali slatkiš
i da sam umiljata
i da se lijepo smijem
i da sam dijete
i da se u mene lako zaljubiti
godinama to slušam
a ja čeznem za ljudskim dodirom koji bi me ugrijao
bar malo
pa ih ljubim
sve redom... jer vidim kako me gledaju
kao da bi me poje(ba)li
činim ih sretnima na pola sata
pa mi govore da su im ispunjene novogodišnje želje i želje koje zažele kad padaju zvijezde
pa mi govore da bi vodili ljubav samnom osamnaest sati
pa mi govore da me vole
da sam erotična
da sam seksi
da sam lijepa
da bi mi kupili auto i kad odgovorim da nemam vozačku govore mi da bi mi kupili i vozačku
a ja uživam u svojim mislima koje se roje
poput mravinjaka
svaka ide svojim putem
a sve su tako nekako začudno usklađene
i što da ti pričam više
dva dana
šest muškaraca
nedjelja popodne
i prazna ljuštura
sa mislima o petru panu
- 15:54 -
subota, 17.03.2012.
Josip.
(na putu prema dole)
dogodi se onda da zaboravim na tebe
da se pravim da se nikad nisi dogodio
da nasprejam leptire u želucu jednim od onih najjačih arf-ili-tako-nekako-sprejeva
i da umru
i onda se dogodi da svira ta neka nova pjesma
i da ti slažeš te neke nove zvučnike
i da je ostatak društva malo previše popio
ja im se smijem
a ti me nenadano pozoveš k sebi
i prvi te put u životu čujem kako govoriš riječ zaljubiti
zaljubiti se u pjesmu
zaljubiti se u note
zaljubiti se u riječi i gitaru
ali nikad se ne zaljubiti u osobu
i nekako bude gužva i nađemo se sami
u maloj uskoj prostoriji
i stojim ti na putu
i stojiš mi na putu
i ne mimoiđemo se
nego me poljubiš
osjećam kako se novi leptiri izvaljuju iz kukuljica u mome trbuhu
ali proljeće je, govore mi, tako to ide
i osjećam kako mi mozak i razum cure kroz uha van na prljavi pod
i osjećam kako mi prsti trepere
a koljena klecaju
i kako me tvoja brada grebe
i kako su tvoje usne slatke od meksičkog piva s limunom
i ne razmišljam više jer nemam čime
i blizu si
dotiču nam se koljena
i osjećam tvoju toplinu preko trenirke
i nisam sposobna odgovoriti na pitanja
smješkam se tajnovito i borim sa uraganom osjećaja
i sjedimo sami na svijetu i tvoje me usne ljube
ugašena su svjetla
ugašena je muzika
samo reklame od stelle i heinikena
i ulična rasvjeta kroz zatvorene rolete
i znam da sam blesava
jer se ti zaljubljuješ u muziku
a ne u šutljive djevojke
- 18:32 -