ponedjeljak, 28.03.2011.
Tražeći bolje sutra
Jednom davno, u jednom prekrasnom ne tako malom mjestu živjeli su prekrasni, ali siromašni ljudi. Nisu imali posao, nisu imali novčića, ali imali su ono bitno: vjeru u sebe, vjeru u Boga i vjeru u ljude oko sebe... I to im je bilo dovoljno da žive sretno i zadovoljno do kraja života...
Tako bi otprilike zvučala bajka koju bih djetetu ispričala prije spavanja, samo... Mi odrasli ne vjerujemo u bajke, zar ne?? Za nas su prekrasni, ali siromašni ljudi svakodnevica. Vidimo ih u onoj baki koja je cijeli život zarađivala "penziju", a sada ruje po kontejneru. I u onoj mladoj ženi koja u beskonačnom redu čeka da proda ono malo boca, što je nakon subotnje pijanke skupila po obližnjem parku. Vidimo svuda. Ali, ne trebamo gledati tako daleko da bismo vidjeli neimaštinu.
Cijeli život žalim one male uboge ljude koji mi pokucaju na vrata sa otvorenim ručicama proseći za koricu kruha. Uvijek će se naći nešto za njih.
Onoj ženi koja je otvorila kontejner i traži boce, kojih sve manje ima, jer ljudi sve manje bacaju nešto od čega možete dobiti koju kunu (a pri tome i spasiti majčicu prirodu), ma i za nju se u mom podrumu nađe koja boca.
Mi ćemo uvijek naći neku drugu koju ćemo prodati.
I tako, pomažući drugima, uvijek se odmičem od one okrutne i brutalne činjenice, koja me dočeka kada pogledam na svoj tekući... NISAM NI JA DALEKO OD NJIH.
Jer, što je bogatstvo?? Ako govorimo o bogatstvu duše, o kvalitetama koje krase svakoga dobrog čovjeka, ako govorimo o vjeri, ljubavi i nadi, onda sam itekako bogata osoba. Ako govorimo o znanju, o akademskim vrlinama, znanju stranih jezika i posjedovanju vozačke, među tajkunima sam.
Ali, ako govorimo o materijalnom... O nekretnini u kojoj sam podstanar, o autu koji otplaćujemo, o neplaćenim računima koji mi se rugaju sa frižidera, o minusima koji su sve duži i sve veći... Onda moram priznati poraz...
Što mi vrijede svi jezici ovoga svijeta, sve vozačke, sva moja komunikativnost i poslovna iskustva, kada poslodavci traže nešto više.
Bez poslodavca nema posla. Bez posla nema novca. Bez novca nema kruha i plaćenih računa. A s neplaćenim računima se osjećate jadno...
A što oni traže??? To ponekad prelazi dimenzije ljudske mašte.
Iza mene su dva tjedna testiranja za posao.
Vidjela sam oglas i srce mi je poskočilo. Naletjela sam na nešto što je baš za mene. Traže vrline koje ja posjedujem, traže iskustvo koje imam, fakultet koji imam... Idealan poslodavac, kome bih ja bila idealan radnik.
I prijavila sam se. Zamolba je bila neobična, drugačija. Otvorena i iskrena, a istovremeno kreativna i zanimljiva. Pristojna.
Dobila sam poziv na testiranje. Jeees...
Milijun pitanja, malo vremena. Pitanja kojima je mjesto tamo i ona za koje mi nije jasno odakle su ih iskopali. Opća kultura, poslovanje, područja znanja koja nemaju veze sa traženim poslom. No, sve sam ja to nekako odgovorila svojim stilom, svojim načinom. Sa puno smajlića.
I zvali su me na razgovor. Jeeees...
Mislila sam: sad je hop ili trop. Ili ću im se svidjeti, ili ne. Ili ću dobiti posao, ili ne. Ali, nije to baš bilo tako.
To je bio samo prvi u nizu intervjua. Bila sam pristojna i direktna. Službena i simpatična.
I skontali smo se. Pozvali su me i na drugi krug. Jeeess... Ali gdje to staje?
Dali su nam nekakve zadatke. Vezani za posao, ali ne pretjerano teški.
Potrudila sam se najbolje moguće. Radila sam dan i noć skupljajući podatke, analizirajući ih. Odabirući najbolje i najadekvatnije. Htjela sam napraviti to najbolje moguće. Imala sam problema sa mrežom, sa podacima koje sam zaboravila sačuvati i oni su pod navalom umora netragom nestali... Ali uspjela sam.
Neispavana i crvenih očiju od umora otišla sam na intervju.
Šminka je sakrila podočnjake, smješak je bio veliki, a u ruci podaci za koje sam očekivala pohvalu svjetskih razmjera.
Dobila sam podsmijeh. Oni to nisu očekivali. Niti tražili. To je ipak previše posla. I pitanje nisam li preambiciozna za to radno mjesto.
Jer, ja sam ipak bila iskrena na razgovoru i bez pardona im rekla kako bih voljela napredovati... Kod njih naravno, jer mi se firma zbilja svidjela.
Da mi je ta firma bila svjetla točka u sivilu nepodmirenih računa i minusa i krpanja kraj sa krajem i da bih u ovome trenutku prihvatila koliko toliko normalan plaćen posao, koji bi koliko toliko imao veze sa svime onime što su me učili na fakultetu godinama, to im nisam rekla.
Ipak svi savjetuju kako nije najpametnije u razgovoru za posao spominjati novac. Ispada da samo zbog toga dolazite raditi. A ne zbog nekakve motivacije, učenja, napredovanja...
Ali ajd mi vi dragi moji recite, nije li vam dovoljna motivacija samo znanje da svom djetetu niste platili vrtić, da vas kredit čeka i da enormno veliki računi odnesu i ono malo novca koje biste potrošili za koliko toliko zdrave namirnice u frižideru. Nije li to dovoljna motivacija za trud, rad i napredovanje? Veća i od učenja i od nekakvih putovanja i svega što je preporučljivo navesti???
I tko je tu nerealan? Poslodavac koji misli kako dolazite raditi da biste se usrećili, da biste učili, da biste ubili slobodno vrijeme, posloprimac koji priča kako mu je taj posao vrhunac sna o daljnjem učenju, napredovanju i da mu nije bitno koliko zarađuje, nego koliko je kvalitetan posao, ili nekakav normalan čovjek koji misli da ni jedan ni drugi nisu realni, poslodavac zato jer ima totalno nerealna očekivanja i misli valjda da će mu budući radnici živjeti od zraka i dolaziti sretni i veseli na posao zato jer oni to vole (a ne zato jer to moraju), posloprimac dupelizac (oprostite na izrazu, pogotovo vi koji se nalazite u opisanom) koji će se prodati pod najboljim mogućim samo da dobije posao, ali će zaboraviti što u stvari je?
Na kraju krajeva to nije bitno. Jer onaj realan, koji dupelisca gleda sa strane i zgraža se nad njegovom sposobnošću obmane, sposobnošću prodaje muda pod bubrege, a sve u korist zaposlenja za koje mu naravno nije potrebna plaća već motivacija, on će i tako ostati bez željenog posla.
To što mu je srce ustreptalo kada je vidio oglas, što se pronašao u svemu i pokušao im prikazati da je on sam, a ne njegova obmana, baš ono što traže, to nije tako bitno. Jer, u utrci za poslom pobijedio je bolji.
Ne onaj koji je bolje riješio test, bolje obavio zadatke, nego onaj koji je bolje prodao muda pod bubrege.
Mislim da je krajnje vrijeme da naučim tu vještinu i zaboravim sve što sam naučila u životu, sva moja iskustva i obrazovanja. Na kraju će uvijek pobijediti onaj koji se zna dobro prodati, onaj tko je naravno ambiciozan dovoljno da želi uspjeti, a opet ne dovoljno da ugrozi nekoga u firmi. Onaj tko zna puno, ali ne i previše. Onaj tko ima iskustva, ali ne želi steći neka nova u nekim drugim firmama. I naravno onaj tko, koliko god mu se u ponuđenoj firmi ne bude svidjelo, će i dalje sa smješkom ostati na istom radnom mjestu i neće tražiti dalje, jer to nije preporučljivo.
Dajte poslodavci, saberite se i nemojte vjerovati svim tim mazanjima očiju. Pa svi smo mi samo ljudi koji dolazimo na posao radi novca, svi smo mi osobe sa svojim potrebama i ambicijama i ne, nećemo nikoga ugroziti ako pokažemo da znamo i možemo.
I naravno, ako imamo vezu ne znači da smo i idealni za taj posao.
Uh...
- 13:22 -
