petak, 11.03.2011.
BITI DRUGAČIJI
„Zašto se truditi uklopiti, kada si rođena da se ističeš“, meni najdraži filmski citat svih vremena. Ne znam više kako se film zove, ali znam da me poruka te jedne rečenice drži do današnjeg dana. Drži ili tješi, kako želite. Jer ja uistinu i jesam drugačija osoba. I cijeli život se trudim uklopiti, oko sebe napraviti barikadu stereotipa, ali moj slobodni duh uvijek izađe na vidjelo.
No, kako odrastam shvaćam kako mi sve više godi biti čudakinja, biti nenormalna. Jer sam posebna. Bilo to meni priznato ili ne. Budite realni, koliko znate višestrukih majki koje završavaju fakultet i uz to traže posao? Koliko znate žena koje u tridesetima nose leptiriće i smješkaju se suncu dok hodaju?
Ok, ok... godinama nisam nosila leptiriće i godinama sam držala pogled uprt u pod. I sakrivala se iza crnine. Nisam bila sretna. Život mi je postavio barikade i trnje, a jedna vesela, šarena djevojka pretvorila se u pogrbljenu staricu. No, negdje duboko duboko unutar depresivne žene još uvijek je ostala skrivena ona vesela cvjetasta djevojka koja bosa trči po travi i igra se sa sunčevim zrakama na licu, dok svi slučajni prolaznici u čudu gledaju. I ta djevojka je odlučila onu depresivnu ženu poslati na zasluženu mirovinu i ponovno zavladati. U nekom tamnom kutu kuće stoji mi jedan šivaći stroj. Prije nekoliko dana, dok sam po ne znam koji puta brisala prašinu s njega, ona šarena djevojka mi je prišapnula da će nam ta spravica uskoro jako dobro doći. Naime, odlučila sam početi šivati.
Ma ne, to ne znači da ćete uskoro na nekom Fashion Weeku vidjeti i moje lice, ali neki originalan produkt mojih ruku možda se već ovoga proljeća nađe na najzahtjevnijem modelu, na meni. I neće biti crnina, budite sigurni. Dosta mi je crnine. I depresije. I činjenice da su moji prijatelji lagano zbog toga odšetali od mene. Ne svi. A to mi je dovoljno za početak. Jedva čekam ponovno početi živjeti. I pustiti sunce u svoj život. Početi ići na kavice i šetati gradom slobodno, ne razmišljajući tko će što reći. Jer iskreno, za druge me nije ni briga. Barem ne više. Vjerujem da moji leptirići, možda neprikladni mojim godinama, ali itekako prikladni mom duševnom stanju neće naići na ravnodušnosti. Ali iskreno rečeno, dovoljno sam jaka osoba da me neki glupi komentari više ne mogu izbaciti iz takta. Ispravak: ne smiju moći. Ljudi su površna bića i sve gledaju onako kako im odgovara.
Primjerice, ako se suočite sa razvodom i muževom prevarom, o tome se pričaju priče godinama nakon što se to dogodilo. I svi upiru prstom, ne samo u tog supruga, nego i u onu jadnu napaćenu ženu koja je nakon svega uspjela prelomiti sve bure preko svojih leđa. Nitko ne priča kako je čudom uspjela spasiti brak i ostati prisebna, kako je iz svega izvukla maksimum i uspjela od svoje obitelji napraviti čvrstu zajednicu koja je sve to preživjela čvršća nego ikada. I kako se nije zaboravila smijati. Da se razumijemo, ne radi se o meni nego o nekome jačem od mene. Nekome tko je u životu pao na nulu. Ženi koja je u životu prošla nešto što nikada nikome ne bih poželjela. Prošla je nevjeru, rastavu i batine. Ukratko, horor. U jednome trenutku izgubila je sve, ali nije izgubila sebe i svoju djecu. Priča koja je milijun puta ispričana u milijun slučajeva, jer to nije ništa novo i nije ništa čudno. No, ono što je mene fasciniralo je što nikada nije odustala od svoje obitelji i što je na kraju ipak uspjela od cijele priče napraviti happy end, progutati sve što joj je dotični priredio, pomalo ga slomiti i zadržati obitelj kompletnu. Takvim „ponovljenim“ brakovima nikada ne dajem neku šansu, ali njoj dajem. Jer ona je jaka žena. Posebna. I zbog takvih žena DAN ŽENA ima smisla. Sjetila sam se nje jer sam ju srela neki dan. Smije se kao mladi mjesec, ima iskricu u očima kao netom zaljubljena šiparica. I kada ju prvi puta vidite mislite si kako joj je baš super u životu, ako čujete o njoj mislite da je to od ludila, jer nakon priča koje je njena familija po mužu ispričala, ona je poremećena i histerična osoba, ako ju poznajete površno mislite da je čudakinja ( jedna od naše vrste) koja se ne uklapa u svijet oko sebe, a ako ste s njom sve to skupa prošli obožavate ju, jer koliko god loših stvari o toj ženi se pričalo, vi znate njene zasluge. I njoj je to bitno. Volim takve ljude imati oko sebe jer su mi motivacija, dobar primjer kako od nule uz puno kreativnosti možete napraviti jako puno. Nije bitan tu novac ili mišljenja nepoznatih ljudi, bitno je ne izgubiti sebe i volju za život.
Eto drage moje i dragi moji, nadam se da ću, kada drugi puta budem pisala, biti odjevena u neku zvrckastu i luckastu šarenu kombinaciju proizašlu iz moje mašte. A možda me takvu i primjetite negdje u gradu. Slobodno mahnite. Čak i da nisam ja, mi šarena čudnovata vrsta uvijek ćemo vam odmahnuti...
- 14:35 -
