|
istina je da sam polako već strašno umorna od svega
i samo želim spavati, dugo spavati i prespavati sve što mogu
ili biti zatvorena u sobi, potpuno sama, prepuštena sebi
jer sam umorna, doslovno umorna
od ljudi
od pričanja
od objašnjavanja
osjećanja
gledanja u oči dok pričam
i nemam snage objašnjavati zašto jedva istrpim sat vremena na kavi s ljudima
da vas ne znam koliko volim, nekim danima jednostavno nemam snage i nemam volje, nemam živaca
i ti dani su sve češći
(jer nekad jedva skupim snage ustati iz kreveta i započeti dan)
tako se glupo osjećam što mislim da se stalno moram ispričavati za svoje ponašanje, i svoje strahove
i svoje običaje
jer sam u tom nekom procesu stavljanja sebe na trajno mirovanje, i meni je dobro tako
jer, ne znam kako to ljudima objasniti, ali godinama već vodim te neke bitke sa sobom, i polako me taj umor savladava
s nekim stvarim se mogu izvući, s nekima ne
recimo, iduće godine u ovo vrijeme ću diplomirati i umjesto da sve bude gotovo, neki kaosi će tek tada započeti
a ne smijem nikome reći koliko me je strah, i diplome i posla i obaveza i samostalnog života
nedavno sam na predavanju dobila poruku na papiriću od kolegice s kojom jedva da komuniciram, "smatram da si jedna oštroumna djevojka i da ćeš biti uspješna u svemu što budeš radila jer te doživljavam kao osobu koja ne mora posvetiti previše vremena nečemu da bi to uspješno obavila"
shvaćate, ljudi od mene očekuju određeni rezultat i ne smijem ih razočarati
ne smijem samu sebe razočarati jer slika koju imam o sebi je slika koju drugi imaju o meni
da sam uspješna i da sve radim bez pol muke
i zapravo je to ono što drži te raspadnute djeliće mene na okupu:
strah od neuspjeha
|
