{19.10.2013.}
1. (tatina strana obitelji)
Baka je oboljela od raka dojke, zahvatio je kosti, umrla je u 38. godini života. Njena najstarija sestra umrla je od raka dojke nedugo nakon nje. Njena je najmlađa sestra prije 8 godina odstranila obje dojke zbog raka. Rečeno je ako se za 5 godina rak ne vrati, izliječena je. Ove godine rak se vratio, jetra i kosti. Svaki dan joj može biti posljednji. Teti je prije dva tjedna dijagnosticiran rak dojke.
Tata se boji za mene i sestru.
Pronašla sam prošlogodišnju čestitku za Božić od najmlađe bakine sestre i rasplakala se kao što dugo nisam ove godine. Spremila sam čestitku u novčanik da ne zaboravim, ušila bih si ju ispod odjeće da mogu, da uvijek bude blizu mom srcu. Ali nekad stvari ne idu tim tokom.
Isti taj dan smo pričale preko Skypea, ona i ja. Hvalila se novom perikom što ju je kupila. Pitala me izgleda li moderno kad ju stavi na glavu, marame joj već idu na živce jer se osjeća staromodnom.
Nije problem perika. Problem je što svi želimo nasmijati jedni druge jer osjećamo da moramo biti hrabri jedni za druge, a ja bih najrađe sjela i plakala njoj pred Skypeom i rekla joj da mora živjeti još dugo godina, i poslati još tisuću božićnih i rođendanskih čestitki…
MORA.
(tuga)
***
pripremaš se mjesecima na tu vijest, zamišljaš stotinu načina na koji će ti biti rečeno, stotinu reakcija koje bi mogla imati
a onda te mama za doručkom, dok mijesi tijesto za kiflice, onako usputno pita
"E, jel znaš da je jučer umrla baka?"
i ti osjetiš – ništa
i onda to kažeš nekome, "hej, umrla je", ne znajući uopće zašto to radiš, čemu uopće govoriti to drugim ljudima, kakvu reakciju uopće očekuješ od njih?
(ili se jednim dijelom nadaš da ako kažeš nekome, reakcija će doći, nećeš se osjećati bešćutnom
stišćeš tu glupu božićnu čestitku i trljaš palcem mjesto gdje je potpisala svoje ime)
i tako prođe cijeli dan,
i ništa...
(a u glavi mi Hanine riječi što joj je pacijent na onkologiji rekao, "Rak ne boli"...)