|
opet ta tišina prva dva mjeseca u godini
nekako sam prazna – misaono, verbalno, bilo kako i svakako
ali ima nešto što me je u ova dva mjeseca kopkalo dok sam učila za ispit iz poremećaja u ponašanju
pokazivala sam svih 5 kategorija znakova upozorenja na mogući pokušaj samoubojstva, bila sam tu, na rubu, doslovno se igrala sa životom tada, kao tinejđerka, klinka, kao najobičnija glupača
i ovih dana kada se osvrnem na tu sebe, zapravo...
ni dan danas ne znam što je bilo to što me izvuklo iz toga, 'unormalilo me'
možda čitanje, možda pisanje, možda nešto deseto
možda ništa
Nikola mi je jednom rekao, nakon samo dva mjeseca poznanstva (ona dva mjeseca u kojima sam uvijek tiha)
"napravila si od sebe superjunaka jer si trebala nekog da te spasi"
a smiješno mi je, nakon svega što sam prošla,
još uvijek me svakakve sitnice izbace iz takta
(recimo, teško se nosim s ispitnim rokovima još uvijek, crkli dabog da)
i sad da netko uzme moje dnevnike, pročita ovaj blog
rekao bi da sam suicidalna, vjerojatno
(ali ispušni ventili su čarobna stvar)
često sam tako ova dva mjeseca razmišljala o Toj Meni, i svakoj Onoj Meni koja sam bila tih šutljivih prvih mjeseci svake godine
ne znam zašto je to tako, ali šutim stalno
i mrzim veljače
te stvari će valjda uvijek ostati iste.
ali sjetim se i Nikole ponekad, pogotovo sad kad Placebo dolazi na In Music
(uvijek neki bend obilježi neku vezu, Placebo je tako njega)
i pitam se što bi mi rekao sada
vjerojatno ništa, ili možda pak sve
(sva sreća imam ovo malo blogovsko čudo ovdje, kojemu je danas 9. godina postojanja, moj najdraži psihoterapeut)
|