ponedjeljak, 23.03.2015.

It takes me too much time
You should know me better than that

svela sam samu sebe na tišinu
tihi život, tihe misli, tihi govor
polaganost
funkcioniram tako,valjda
jer sam davno izgubila snagu na neke nepotrebne bitke, i sad se marljivo štedim
pazim
ispijam svoje kave polako, čitam svoje knjige polako, pišem svoje riječi polako
razmišljam polako

da samo znate kako je dobro dati sebi vremena
za doživjeti svijet oko sebe
za promisliti o sljedećem koraku
za isplakati sve prethodne godine, za prisjetiti se svih prethodnih gluposti i onda to samo ostaviti iza sebe kao da se nije dogodilo
za spavati
(za živjeti?)

možda je taj tihi život nekome dosadan, ljudi su nemirni, vrijeme leti
ali ja baš volim
satima sjediti pred prozorom u svojoj sobi i biti prazne glave
satima čitati jednu te istu stranicu knjige i zamišljati se u ulogama
satima preslušavati istu pjesmu
satima ne raditi ama baš ništa dok se negdje vani događa ama baš sve


i treba mi to zaključavanje u kupaonicu na 20 minuta ponekad, da se isplačem a da me nitko ne čuje
i treba mi to zabijanje glave u jastuk kasno u noć ponekad, da se isplačem a da me nitko ne čuje
tad sam nekako svoja
i mogu istresti sav svoj teret bez da ga izgubim

- 22:23 - Komentari (4)

subota, 07.03.2015.

I was in the darkness so darkness I became.

opet ta tišina prva dva mjeseca u godini
nekako sam prazna – misaono, verbalno, bilo kako i svakako
ali ima nešto što me je u ova dva mjeseca kopkalo dok sam učila za ispit iz poremećaja u ponašanju
pokazivala sam svih 5 kategorija znakova upozorenja na mogući pokušaj samoubojstva, bila sam tu, na rubu, doslovno se igrala sa životom tada, kao tinejđerka, klinka, kao najobičnija glupača
i ovih dana kada se osvrnem na tu sebe, zapravo...
ni dan danas ne znam što je bilo to što me izvuklo iz toga, 'unormalilo me'
možda čitanje, možda pisanje, možda nešto deseto
možda ništa

Nikola mi je jednom rekao, nakon samo dva mjeseca poznanstva (ona dva mjeseca u kojima sam uvijek tiha)
"napravila si od sebe superjunaka jer si trebala nekog da te spasi"

a smiješno mi je, nakon svega što sam prošla,
još uvijek me svakakve sitnice izbace iz takta
(recimo, teško se nosim s ispitnim rokovima još uvijek, crkli dabog da)

i sad da netko uzme moje dnevnike, pročita ovaj blog
rekao bi da sam suicidalna, vjerojatno
(ali ispušni ventili su čarobna stvar)

često sam tako ova dva mjeseca razmišljala o Toj Meni, i svakoj Onoj Meni koja sam bila tih šutljivih prvih mjeseci svake godine
ne znam zašto je to tako, ali šutim stalno
i mrzim veljače

te stvari će valjda uvijek ostati iste.

ali sjetim se i Nikole ponekad, pogotovo sad kad Placebo dolazi na In Music
(uvijek neki bend obilježi neku vezu, Placebo je tako njega)
i pitam se što bi mi rekao sada
vjerojatno ništa, ili možda pak sve

(sva sreća imam ovo malo blogovsko čudo ovdje, kojemu je danas 9. godina postojanja, moj najdraži psihoterapeut)

- 03:17 - Komentari (5)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>