Counting.

ovo je bila jedna od najtežih godina
previše kaotična
previše samotna
negativna
s najviše napisanih riječi, molbi, vapaja
ovo je godina u kojoj sam potpuno izgubila sebe.

tako grozno zvuči kada to napišem,
sad kada mogu,
kada smijem,
jer sam cijelu godinu bodrila samu sebe da to nije istina
i sada, tek SADA, smijem si reći – ništa nije imalo smisla
ni moj faks (zbilja nema smisla biti među najboljima na godini na faksu koji ti više ne predstavlja zadovoljstvo)
ni moji postupci
ni stvari koje je dio obitelji krio od sestre i mene
ni moje mirenje sa svime
ništa.

teško je svaki dan biti hrabar.
ali rekla sam da ću preživjeti sve,
jer sam preživjela 2008. godinu, i 2010. godinu,
jer je tako bilo zapisano,
i preživjela sam i ovu,
nekako.

"Sigurno je samo jedno, ne bi trebalo preživjeti sve kuće koje su danas srušene, sve vrtove kojih više nema, a pogotovo ne prijatelje koji su otišli, otputovali, nestali.”
— Pisma mladoj ženi, Irena Vrkljan

Jednom mi je toliko nedostajala tvoja ruka da sam se sklupčala na krevetu i samoj sebi prebirala po prstima da vidim, što si uopće vidio u tim linijama, ispucanim noktima, suhoj koži, slabom stisku?
Jednom su mi toliko nedostajale tvoje riječi da sam sjela i počela pisati sve ono što sam htjela da mi kažeš, zamišljajući te kako izgovaraš te riječi, kako ih slušam dok sjedim u tvojoj dnevnoj sobi čekajući da napraviš večeru.
Jednom si mi toliko nedostajao da sam počela pisati.

I sad sam na pola puta, s tim divnim riječima što nisu tvoje i nikada neće biti tvoje, i pitam se ima li to smisla? Pisati ljudima koji to nikad neće vidjeti? Pisati ljudima… kojim ljudima?
Papir svašta trpi.

Jučer sam se pitala nedostaje li mi onaj prvi,
onaj drugi,
onaj zadnji…
ili dio mene koji sam ostavila u njima?

Imam taj problem da živim u prošlosti i istovremeno zamjeram ljudima ako čine to isto.
A od ljubavi se ne živi.

Prošle godine sam pustila najboljeg dečka kojeg sam ikad imala da ode u Sloveniju na doktorat. Mogli smo se boriti da se održimo. Sad je s balerinom. Jučer sam pronašla njegovu knjigu koju mi je ostavio. U zadnjem mailu kojeg sam mu poslala, napisala sam „Živiš najljepšu priču koju bih mogla napisati i baš zato ju neću napisati.“
Jer takvim pričama nije mjesto na papiru, već tamo negdje. U Sloveniji. U njegovom zagrljaju.