|
Rekao mi je Taško da sam uvijek prva dva mjeseca u godini nijema, a ja ne znam točan razlog tome
osim da je uvijek nekako prazno u meni i baš točno takvo – nijemo
jer nema ničega ta prva dva mjeseca u meni, ni emocija ni reakcija ni riječi
ni mene
Htjela sam mu reći da je to zato što imam osjećaj da svima ide bolje u životu od mene, da svi imaju nešto čemu bi se veselili, svi žive
a ja više ne mogu ni pisati
Prva dva mjeseca u godini, Taško, sam nijema jer se nemam čemu veseliti, jer nemam očekivanja, jer znam da se ništa neće promijeniti
(osim moje kose, mojih noktiju, moje odjeće)
Prva dva mjeseca, Taško, sam nijema jer govorim samo dok učim, jer sjedim nad tim glupim knjigama i razmišljam koliko sam vremena ulupala u pizdarije koje me nisu naučile NIČEMU
ja ne znam što je solidarnost, što je empatija, ja ne znam pomoći drugoj osobi kada je u nevolji, ja nisam u stanju dati od sebe nekome kome je potrebnije
ljudi nisu u stanju držati svoju obitelj na okupu, nisu u stanju misliti na druge, ljudi ne znaju da biti prosječan nije grijeh, da je U REDU pogriješiti
ljudi samo znaju vrijednost novca, i kako se domoći onoga što im treba
i mjere sve prema sebi, koliko koristi mogu izvući, i očekuju da budeš 110% bolji od najboljeg
nitko te neće naučiti kako biti dobar čovjek, ali će se smijati tvojim pogreškama
Prva dva mjeseca, Taško, sam nijema jer znam obrazložiti cijelu problematiku rata za španjolsko i austrijsko naslijeđe, ispričati sve o teorijama odgoja i obrazovanja, cijelu metodologiju od a do ž, prapovijesne faze svake europske države…
sve to znam, a ništa s tim ne mogu
i zato šutim jer razbijam glavu o tome što (ne)radim od života
šutim jer ništa drugo ne mogu
jer mi je već dosta i sebe i ljudi
Prva dva mjeseca, Taško, sam nijema
jer ne znam bolje.
|