|
Jednom mi je toliko nedostajala tvoja ruka da sam se sklupčala na krevetu i samoj sebi prebirala po prstima da vidim, što si uopće vidio u tim linijama, ispucanim noktima, suhoj koži, slabom stisku?
Jednom su mi toliko nedostajale tvoje riječi da sam sjela i počela pisati sve ono što sam htjela da mi kažeš, zamišljajući te kako izgovaraš te riječi, kako ih slušam dok sjedim u tvojoj dnevnoj sobi čekajući da napraviš večeru.
Jednom si mi toliko nedostajao da sam počela pisati.
I sad sam na pola puta, s tim divnim riječima što nisu tvoje i nikada neće biti tvoje, i pitam se ima li to smisla? Pisati ljudima koji to nikad neće vidjeti? Pisati ljudima… kojim ljudima?
Papir svašta trpi.
Jučer sam se pitala nedostaje li mi onaj prvi,
onaj drugi,
onaj zadnji…
ili dio mene koji sam ostavila u njima?
Imam taj problem da živim u prošlosti i istovremeno zamjeram ljudima ako čine to isto.
A od ljubavi se ne živi.
Prošle godine sam pustila najboljeg dečka kojeg sam ikad imala da ode u Sloveniju na doktorat. Mogli smo se boriti da se održimo. Sad je s balerinom. Jučer sam pronašla njegovu knjigu koju mi je ostavio. U zadnjem mailu kojeg sam mu poslala, napisala sam „Živiš najljepšu priču koju bih mogla napisati i baš zato ju neću napisati.“
Jer takvim pričama nije mjesto na papiru, već tamo negdje. U Sloveniji. U njegovom zagrljaju.
|