|
Svi planiraju život za mene,
govore mi da ću doći na diplomski u Zagreb, doktorat u Zagrebu, živjeti raditi Zagreb.
Naći ćemo stan, bit će nam super,
a ja nemam snage protiviti se pa samo klimam glavom.
Okej, doći ću u Zagreb, diplomski doktorat život rad Zagreb
naći ćemo stan, živjet ćemo zajedno, bit će nam super.
Počet ću ispočetka i stvari će doći na svoje
u Zagrebu.
Svi planiraju život za mene,
i govore mi da sam dobra, da sam zadovoljna, da izgledam sretno,
i govore mi da će moj život biti još bolji
kad odem tamo negdje gdje su oni isplanirali da ću otići
svatko sa svojim planom, svojim gradom, svojom idejom života,
a ja tako nemam snage proturječiti, objašnjavati, govoriti
pa samo klimam glavom, okej okej okej sjajna ideja.
Svi planiraju život za mene,
a ja se svaki dan borim sama sa sobom,
s besmislom moga postojanja
s besmislom mojih radnji, obaveza, akcija, reakcija
s frustracijama i čestim napadajima panike
s glupim hipohondrijskim ispadima.
I možda zato svi i odlaze od mene
jer imaju sve te silne planove čiji ritam prate,
a ja cijelo vrijeme stojim na istom mjestu
bez ikakvih planova osim onog da preživim
dan po dan, danas, pa sutra.
I ponekad jednostavno poželim prespavati dan,
sakriti se u vlastitu glavu da me ne pronađe sve ono što me progoni,
zaključati se u svoje tijelo i nestati,
a onda mi ljudi ponude magično rješenje svih mojih problema
„IDEMO U ZAGREB“
jer ako odem tamo, svi moji problemi će ostati ovdje
Da bar.
Ne idem nigdje dok ne dođem sebi prvo.
|