|
Sinoć sam naučila
da vrijeme doista liječi sve rane,
da se s vremenom mijenjaju i prioriteti,
i da ono što bi me još do neki dan rasplakalo
me danas ostavlja potpuno ravnodušnom (čak i sada ta riječ, ta ravnodušnost, zvuči tako snažno i hrabro, jesam li zbilja tako snažna i hrabra?),
zapravo me ostavi gotovo sretnom što vrijeme ide,
ne čekajući nikoga.
Naučila sam i to
da praznine u meni s vremenom popune neke druge stvari,
male stvari, drugačije stvari,
bitnije.
Naivna kakva jesam, vjerovala sam, taj ožiljak bit će tamo zauvijek,
to mjesto nitko i ništa neće moći nadomjestiti, to je posebno mjesto…
A evo nema ga više.
Naučila sam i da…
manje boli. Sve to.
Ne boli više nimalo; evo konačno osjećam sav taj teret što sam ga godinama nosila,
GODINAMA,
silazi s mene, nema ga više,
NEMA GA.
Naučila sam puno toga u tom jednom trenutku,
a ono možda najbitnije – da sitnice zbilja čine velike stvari.
To se možda dogodi kada u jednom danu ostariš za cijelu godinu.
Čak štoviše, kada se u samo jednoj minuti, toj jednoj minuti koja čini svu razliku svijeta,
skupi cijela ta jedna godina, kao treptaj svih životnih lekcija
što su se provlačile kroz tih 365 dana.
Ta minuta je eto došla malo kasnije nego što je trebala, ali baš u toj jednoj minuti,
toj jednoj rečenici, jednom smiješku, dva smiješka zapravo,
naučila sam cijeli život,
i svoj i njihov i onih drugih,
naučila sam možda sve što sam trebala naučiti prije,
možda se onda puno stvari koje se nisu trebale dogoditi
ne bi ni dogodile.
Ali jesu, i ja sam SADA naučila,
neću više raditi iste pogreške.
Sretna sam.
Sretan mi.
|