|
Veljača je otišla, a s njom i sva tuga što se tijekom tih dana pažljivo nakupljala.
Nekako uvijek veljačama.
Veljače pogađaju odjednom, umjesto dio po dio.
A ne mogu zapravo ni opisati tu tugu, gdje se ona točno nastanila – je li to bilo srce, duša, u plućima, malo ispod rebara – gdje li se ta tuga smjestila, ne bih to nikako znala opisati, ali bila je tu negdje, u meni, oko mene, možda i izvan mene, kraj mene, bila je tu, a ja sam zapravo ponekad bila toliko nervozna da nisam ni primjećivala njenu prisutnost.
I opet sam se s tom tugom borila riječima,
onako kako to najbolje znam,
ali tek nakon što sam uspjela iz vidnog polja izbaciti sve one skripte i ispite, kavu i manjak kila,
tek nakon svega toga sam osjetila nekakvu slobodu,
pravo da se s tom tugom borim najbolje što znam.
Borim se sa sobom cijelom
s tim riječima,
zar je to zbilja jedino oružje koje imam protiv sebe?
Te riječi…
A onda mi ti kažeš „Što bi se dogodilo s tobom da se samo jedna stvar u tvome životu dogodila drugačije, da te nije tištao cijeli tvoj život, zamisli da se nikad nisi uhvatila pisanja?“
„Mislim da bih se prije ubila nego nikad ne pisala.“
Mislim da bih prije puno stvari nego nikad ne pisala.
Možda bih se i nastavila profesionalno baviti sportom. Možda bih zbilja studirala fiziku, kao što sam jednom htjela. Možda bih onom svom prvom čovjeku života odgovorila potvrdno (izvlačim zaključak da je poetičnost u meni izbila mjesto svoj hrabrosti koju sam mogla, kažem MOGLA, posjedovati).
Možda bih imala više sreće u izborima.
Možda nikad ne bih bila alergična na klor i nastavila se baviti plivanjem umjesto odbojkom i konačno osvojila tu državnu zlatnu medalju koja mi je svake godine za 2 stotinke izmicala iz ruku (UVIJEK DVIJE!). Kakve veze uopće alergija ima s ovim?
E, a možda bih…
Možda se nikad ne bih razbila o tvoja čvrsta prsa,
kao što se morski valovi razbijaju o oštre hridi.
Možda mi nikad ne bi bilo tako s… muškarcima? (je li to taj izraz?)
Možda bih, u trenucima kada bi mi u grudima bila oluja,
umjesto da pogledom bježim u daljinu,
pobjegla cijela.
Da sam mogla.
Zašto nikad nisam mogla pobjeći?
A ti mi kažeš „Jednog dana ćemo se zaboraviti, ja tebe i ti mene, pa ni duša nam nema mjesta da pamti sve dodire i odlaske.“
„Ma to uopće nije zbog tebe.“ Zbog svega je. Zbog mene, ponajviše; samoj sam sebi teret.
Zamisli
da mogu isprešati
tvoje poljupce između stranica knjige (svoje?)
kao što prešaš cvijeće.
Edit 21.03.
Dan prije nego li sam objavila ovaj post je moj blog navršio sedam godina. SEDAM. GODINA. A ja sam se toga sjetila tek sada. Pa neka ti je sretan! Sa zakašnjenjem.
|