|
Jednom su moje usne izrekle da volim agresiju u tebi
kada je usmjerena prema meni,
iako zapravo nikad nisam vjerovala u to.
Sad ću ti objasniti zašto mi je tvoja agresija ponekad potrebna, potrebnija od moje.
Dogode se stvari, velike stvari, male stvari, ali ipak stvari zbog kojih se nekada umanjim i zabrinem, rastužim i rasplačem, utihnem i zaspem.
Dogodi se nedavno. I stane.
Dogodilo se to da sam nakon tri godine pisanja konačno završila s pričom za koju čvrsto vjerujem da će biti knjiga do kraja ove godine. I sva ta euforija me tjera da plačem. Jer sam po prvi puta ispunila svoj dugo željeni san ispravno. I dogodi se ono normalno; bojim se reakcija, bojim se toga da ljudi zapravo uopće zaviruju u taj kutak mene, u život mene i život mojih likova, bojim se da neću uspjeti jer se osjećam kao da sam zapravo tek došla na sami start – bitka za mene tek počinje. I puna sam emocija.
Dogodilo se i to da sam prije dva dana dobila nećakinju. Postala sam teta najslađoj princezi na svijetu i prvi pogled na nju me je natjerao u plač jer je tako malena, krhka, nevina. Upravo prekrasna i ranjiva. I svaki njen pokret, njen uplašeni pogled, njeno cuclanje palčeva, njeno zijevanje, njeno kihanje – apsolutno svaki centimetar nje me je tjerao u plač jer sam bila toliko sretna i zbog njene majke i zbog njenog oca i zbog njenih baka i djedova, zbog cijele svoje obitelji, zbog sebe, zbog svega.
I onda se dogodilo to da je teta iz Njemačke došla u posjet jučer, teta koju naprosto obožavam jer je tako…kao ja, ne znam. Divna je. I onda me pogodi kao grom iz vedra neba da ona nema muža, da je ona starija od moje majke godinu dana, da ona nema muža jer njen zaručnik više nije s nama. A sam Bog zna da sam obožavala tog čovjeka.
I onda se dogodi da za njim krene pravi mali spisak ljudi koji nisu više s nama. Koji, ne znam, nisu vidjeli ružičaste obraze moje male nećakinje. Koji nisu vidjeli njenog oca i majku kako su sretni dok ju drže u naručju. Možda me zato to i pogodilo tako jako – jer smo dobili prinovu u obitelji, a neki članovi iste ju nikad neće upoznati, niti će više pratiti događaje u obitelji, od onih sretnih do onih tužnih.
Dogodi se, između ostaloga, i to da se prisjetim i nekih ljudi koji su i dalje ovdje, ali daleko. Bivši susjedi čiji su životi bili kao moji jer sam ulazila u njih svaki dan po više puta samim time što sam prošetala tih metar i pol do vrata njihovih stanova. Stari tatini prijatelji koji su toliko često bili kod nas da sam ih smatrala svojom familijom; a koji su sada odselili daleko od Osijeka, od Hrvatske…
Dogodi se i to da moram skinuti naočale dok pišem ovo zbog silnih suza što mi se slijevaju niz obraze.
Valjda se takve stvari ponekad trebaju događati. Da osvijeste čovjeka ili nešto. Ne znam.
I zato volim, ustvari trebam, tu tvoju agresiju, taj tvoj gnjev
što ga povremeno iskališ na meni.
Jer nekad sam sklona vjerovati
da naši naizmjenični udarci
i ogrebotine
i negativna energija što ju usmjeravamo jedan prema drugome
imaju neki pozitivan učinak na mene.
Jer me tvoja agresija ponekad smiruje
a ponekad radi nešto drugo. (što samo ti i ja znamo)
Ponekad te zbog toga volim više.
Ponekad te zbog toga želim još više.
Ponekad ti jednostavno želim vratiti istom mjerom
da se natječemo u tome
tko će kome zadati dublji rez,
ali velika istina je u tome
da uživam u tome
baš zato jer zaboravim na stvari poput ovih.
Jer me na taj način voliš i na taj način ja volim tebe
i samo mi to znamo.
|