|
Po prvi puta, tišina me smiruje. Ne tražim joj uzrok, samo ju strpljivo čekam. Pronalazi me.
I ta dva oka, bistra poput riječi što su se rasule po stranicama knjige što je ostala otvorena na stoliću.
I ruke, na kojima stoji cijela planina.
I ramena, koja ne gube ravnotežu.
I noge, čiji je hod brži od mojih misli dok trče.
I usne, koje izgovaraju sve što dosad još nisam čula.
Postoji prostor (tišina) između mojih ruku koji čuvam samo za tebe.
Kada čovjek postane svjestan svoga tijela, težina je beskonačna.
Postaje teško ležati jer krevet kao da je epicentar u koji se sva ta masa pritišće. Kao da bi tijelo od silne težine propalo u zemlju da nema kreveta.
Kao da bih se, ustvari, izgubila u dubini da nema…
Svaki centimetar ruke je sada Tu. Pritišće svojom težinom prema dolje.
Zadaje bol.
(jednom je jedna od tvoje četiri intonacije rekla da bol ne postoji ako ne misliš na nju)
Bučnost osjećaja.
Dvojnost nas dvoje, a gledaj kako se stapamo u jedno. Jedinstvo.
Pa čulnost.
Neke riječi večeras neće tražiti svoj put do mojih ušiju. Sada su u beskraju; ti ih rukom iscrtavaš po tišini oko nas, po usnama, po grudima, po trbuhu, po bedrima.
Moje tijelo, tvoje tijelo, ovo tijelo.
Pa možda i ta praznina zadaje bol. Sam pogled na tijela znači naprezanje.
Gledam kako nam se tijela isprepliću u valovima plahte, u mirisima kože, u pramenovima kose.
I prsti, koji se vežu u čvor.
I ramena, gdje se poljupci utapaju.
I trbuh, koji prigušuje izdisaje.
I samo poželim da tvoje ruke prepoznaju drhtaje na površini.
|