|
Pa dobro, eto, priznajem da sam se prevarila kada sam Šećerici rekla da ovo ljeto neće nadmašiti prošlo. Gledanje u budućnost mi nikad nije bila specijalnost (ali sam zato promatranje prošlosti magistrirala, rekla bih) i valjda je zato tih 5 mjeseci slobodno što sam imala ispalo ovako kako je ispalo.
A možda je to i zato jer se nisam trudila upamtiti svaki trenutak kojeg sam provodila s njom, s njim, s njima, sa sobom. Nisam zapravo ni razmišljala da su to jutra, popodneva i večeri koje bih trebala upamtiti. Nisam morala to raditi. Već se to sve odvijalo nekako automatski, kao da su u meni postojale dvije osobe; jedna koja će pamtiti i druga koja će proživljavati. Sad da si pokušam premotati događanja na ovaj četvrtak, ne bih se sjećala ničega. Dobro, osim možda toga da mi je sestrična stala stolicom na nožni prst, ali toga se sjećam samo zato jer imam podsjetnik u obliku velike kvrge i ružne krvave posjekotine preko te kvrge. Da, boljelo je.
Ustvari, jedina stvar koju sam naučila tokom ovoga ljeta (što je isto čudno, jer stjecajem okolnosti naučim barem četiri stvari; jedna među njima redovito bude „Ne vjeruj ljudima s lijepim noktima“) je ta da se jednostavno ne isplati pamtiti svaki dobar provod. Dobrih provoda bude uvijek. Za deset godina se više možda neću sjećati ni dobrih srednjoškolskih tuluma koje sam doživjela. Neću se sjećati ni svoje maturalne za par godina (i sad jedva hvatam neke detalje).
Jednostavno, stvari prolaze. Sjećanja blijede. I to ne mora nužno biti loša stvar. Jučer mi je trebalo skoro 10 minuta da se sjetim da se svetac koji mi je bio potreban zove sv. Ivan Nepomuk. A dok sam šetala Karlovim mostom u Pragu prije ravno 4 mjeseca sam bila onako nadobudno uvjerena da njegovo ime neću zaboraviti nikada. I da ću u bilo kojem trenutku znati svaki detalj njegove tragične priče.
Žalosna činjenica: sjećam se samo toga da je bačen s Karlova mosta i da se na mjestu s kojeg je bačen odlomio komad kamena. Pri svakom pokušaju obnove odlomljenog dijela mosta bi kamenje ponovno palo u Vltavu. Zašto je to tako, zaboravih. Ali dogodilo se, bilo mi je dobro, prošlo je.
Ne sjećam se više ni kako sam prije pisala. Znam da nije bilo ovako nakaradno, već nekako s više emocija. Ali ne sjećam se kako je išao cijeli taj proces. I ne znam ponoviti ga. A mislim da je izgledalo bolje, pametnije i emotivnije od ovoga. Ustvari, život mi je postao toliko „Ovo je život!“ da je područje u kojem su sadržane moje emocije ostalo prazno. Jednostavno pogubim svu kolekciju riječi koje sam htjela iskoristiti za jednu dobru recenziju svojih analitičkih sposobnosti. Prestanem se izražavati u skladu sa svojom pojavom.
Valjda to ljeto radi od mene. To ljeto obično radi od ljudi, pretpostavljam. Toliko mi mozak prestane biti ispraksiran za brza i dublja razmišljanja da čak više ni ne znam kako je to osjećati sramotu zbog toga.
Recimo, danas sam bila na jednoj zanimljivoj kavi s jednim starim prijateljem. Promijenio se, popravio se, ne znam kako bih to rekla. Rječnik mi je daleko bogatiji od njegovoga, tu i tamo sam mu uskakala u pripovijedanje da mu pomognem s riječima koje mu trebaju. Ali sam shvatila da u toj njegovoj nenačitanosti, neakademskim razmišljanjima i svemu onome što ja smatram da je bitno za čovjekov život, on zapravo ima puno širi spektar razmišljanja od mene. U stanju je sagledati širu sliku. U stanju je čak i brže razmišljati. Ne znam je li to zato jer sam lijena kao guzica preko ljeta (jer jedine knjige s kojima provodim vrijeme budu one sladunjave ljubavne stilski loše napisane pa mi mozak valjda počne i razmišljati na takav način) ili je to zato jer sam zbilja možda priglupa u suštini, ali me je pomalo razočaralo to. Valjda nisam toliko snalažljiva koliko sam mislila da jesam.
Ali zapravo, puno stvari što sam mislila da jesam zapravo nisam. Pa se ne opterećujem previše time jer imam vremena biti sve što poželim. Pa ću tako u konačnici pustiti i ovo ljeto da učini svoje. Početi ću se ljepše izražavati kada mi počnu predavanja na faksu.
|