|
Kad sam odlučila pretočiti u riječi ovih par misli koje mi par dana plivaju po glavi, palo mi je na um da gotovo svaka loša priča započinje s „Bio je petak“.
Ali je stvarno bio petak.
Bio je petak i osjećala sam se nelagodno jer sam sjedila na stražnjem sjedištu auta, stisnuta u sredinu sjedala. Bilo nas je pet u autu, četiri muške osobe i ja. Bilo mi je nelagodno jer imam dugačke noge i mrzim sjediti u sredini jer nemam mjesta. Sreća, vozili smo se nešto manje od pola sata. I onda čekali još toliko da dođe drugi auto s još pet osoba.
Bio je petak i večer je započela dobro. Roštiljali smo. Pili smo. Pušili smo. Kartali smo. Rijetko kad kartam jer znam svega tri igre s kartama, ali poklopilo se da igramo baš tu jednu od tri koje znam i, da, pobjeđivala sam uglavnom.
I za vrijeme cijelog tog događanja nisam imala potrebu odvojiti si misli na sekundu od epicentra svijeta i razmišljati o tome kako je baš divna slučajnost što kiša ipak neće pasti ili o bilo kakvim drugim pizdarijama koje mi se nikad ne zavuku pod kožu kad trebaju. Ne. Sjedila sam za stolom i nazdravljala s ljudima čija sam lica gledala svaki dan i nikad nisam pomislila kako ću jednog dana gledati fotografije u albumu (jer je ljepše gledati fotografije u albumu, nego na računalu, fuj napredna tehnologija, fotografije se trebaju dodirivati i mirisati kako stare) i govoriti si kako ih dugo nisam vidjela.
I onda sam prekasno izvukla glavu iz tih lijepih mirisa i osmijeha i ušla u tatin auto 10 minuta kasnije od dogovorenog. Cijelim putem do doma je držao prodike o ne znam čemu. Ali nije bio ljut, to mi je bilo jedino bitno. I tako je on meni držao prodike o ne znam čemu, a sve o čemu sam ja mislila je to kako imam prašine i pijeska u desnoj sandali i da je to baš neugodno. Pa sam migoljila nožnim prstima po sandali u pokušaju da procijenim koliko prašine ima u sandali i mogu li veći dio prstima otepsti.
Onda sam razmišljala o tome kako tata vjerojatno ne zna kako sam se divno provela na roštilju. I da je on isto nekad ne-baš-tako-davno bio mojih godina i radio puno gluplje stvari od mene sad i kako je ponekad dolazio tek kasnom zorom kući. Ja ću to moći nikad.
I tako sam razmišljala o puno glupih stvari dok je on držao prodike cijelim putem do doma, ne znam ni jesam li ga uopće slušala. Usta su mi bila stisnuta u ravnu crtu, a pogled negdje daleko predaleko od ceste. Ne sjećam se ni jesam li uopće rekla riječi sve dok nisam ušla u stan i konačno skinula desnu sandalu punu prašine i pijeska.
Na kraju sam se konačno sjetila nečega. Bilo je tako lijepo biti malen i nesvjesno ograničen, ali bolje mi je sad. S ovim godinama, ovakvim stanjem – pa, svega, i s ovim (ne)znanjem; jedino čega bih se riješila je ta moja usavršena sposobnost ograničavanja onda kada to ne želim. Ali to je valjda dio sazrijevanja/odrastanja (te dvije riječi nisu ni približno iste) pa sam prihvatila to kao svoju majstorsku vještinu. Moram i ja biti vješta u nečemu, zar ne?
Da ne spominjem to kako je izašao posljednji Harry Potter film pa je moje djetinjstvo sad i službeno gotovo, a to me rastužuje.
|