|
Razlog zašto sam se vratila je taj što sam mislila da mogu. Bez uspomena, bez osoba, bez dijelova sebe, bez vremena.
A onda pronađem stare poruke u mobitelu, sačuvane razgovore u datotekama; u svakom se pronađe poneko „Dobro jutro, srećo“, „Smiri se, bit će bolje“, „Volim te“ i „Budi mi dobro.“ Pa poželim zaplakati nad iznenadnom prazninom koja se rastvorila negdje između mojih prsa i jetre. Velika crna rupa koja samo proždire sve stanice u meni. I shvatim kako neke stvari ne mogu izbrisati ni uz najveću želju i napore. Jer su one dio mene. Jer će još dugo biti dio mene, a neće više biti dana koje ću započeti s „Dobro jutro, srećo.“
I takve stvari me rastužuju. Mislila sam da sam jača, da mogu postati jača, da mogu lažirati da sam jača i ne okretati se za banalnim stvarima iz prošlosti.
Neki dan, u raznolikom izboru kvalitetnih i manje kvalitetnih misli, sam čak pomislila kako nije bitno. Ponovno. Nakon što sam obećala da neću više završavati slijed misli s tom groznom nemani. Umjesto toga si krojim snove, ispisujem planove i nadobudno pričam u prazno o nekoj boljoj budućnosti s više boja, zanimljivijih pokreta, opojnijih mirisa, zaraznijih osmijeha i ostalih smrtnih užitaka.
A počela sam se gledati i u ogledalo češće. Jer kosa nije ravna, oči ne blistaju prema uzvisinama, obrazi nisu napeti od smijeha. Sve to treba promijeniti. Novom bojom kose, izraženijom šminkom, čistijim tenom, bla bla bla. Na kraju dana ni to nije bitno nije više toliko relevantno.
Jer u konačnici svejedno liježem u krevet s oprečnim mislima, ingenioznim idejama, nedostatkom topline.
Nekad sam se manje bojala. Nekad sam manje i osjećala. Sad polako prihvaćam vlastito priznanje da mi fali. Taj ogromni dio mene, koji je nekad ne-tako-davno bio sadržan u nekoj drugoj osobi. Fali mi taj osjećaj kada nisam imala potrebu za prespavati vlastitu sebe jer je biti budan bilo nešto najbolje na svijetu. Fali mi Ja koja sam bila tada.
Jer je postalo sasvim nebitno hoću li se ponašati poput „ogorčene kučke“, hladne nasilnice ili razdragane intelektualke, sve je dobro ako tjera ljude od mene. Jer se ne znam više nositi sa samom sobom.
I tako ponekad u trenutcima apsolutne izbezumljenosti stanem ponovno iščitavati staru Sebe i vidim taj jasni pomak. Negdje između dobrog i lošeg. Kada se uvijek iznova preplašim vlastite snage koju sam brižno skrivala iza golemih riječi.
Do ovog trenutka sam se bojala priznati samoj sebi da još uvijek čuvam sve te emocije u sebi otkad su neki dijelovi nestali.
I na početku svakog novog dana se ponadam kako će me dočekati poruka sa „Sve je to bila samo šala, srećo.“
|