|
Najljepše priče započinju sa „Život je jednostavan“ i „Život je sladak“, kao da je to tek najdugovječniji odsjaj pri uranjanju sunca pod liniju horizonta, stoga jedino što ti preostaje je „Oh, odsedlajmo u noć“, jer ideje da se vrijeme može preteći su predivne, pobjeći od godina je tako lagano.
Jer postoji na svijetu jedna kaubojka, buntovna djevojka, posjeduje livade i puteljke koji vode slobodi i ima naviku pričati s ljudima koje ne zna zato što voli otkrivati nove svjetove iznad granica ljepote. Ima taj osmijeh na licu koji nikada ne blijedi, nije umjetan i budi vjeru da su sve lijepe stvari ovozemaljske dok god ih možeš vidjeti. Gleda u ljude koji putuju vlakom za Raj, jer ona je svoj stvorila odavno. Vidiš joj po smiješku kojeg nosi kao carevo ruho i jedino oružje na putu kroz duge pješčane obale života.
Cirkusantica, velika, obožavana, uvijek originalno obojana. Poslije svih tih pjesama koje su joj grlo pretakale u trenutcima apsolutne obožavanosti, ona ostaje na vrhu svijeta, skučena u točku savršene vidljivosti, da pokaže svijetu kako su granice mašta. „Nitko mi ne može ništa“, kaže i sklopi oči.
Imala je šarenu viziju i otrčala u podrum posaditi cvijeće, veliko cvijeće poput nje same, da ima pregršt kristaliziranih boja kada se nebo spusti niže. Pretočiti će boju u tekućinu i proliti ju po zvucima topota kiše.
Jer sviđa joj se kakvo je vrijeme danas, poželjeti drugo ne želi jer oduvijek je sanjala o ljiljanima kako klize niz dugu. Prilijepljena na hladno staklo promatrala je s iskrom u očima kako zvuk mijenja agregatna stanja. „Kiši u mojoj glavi“, rekla je, i svi cvjetovi koje je odgojila kao svoju djecu su obojali svoje sjene u boju oblaka. Tiho im se osmjehnula i sklopila ruke.
„Život je bolji, život je jeftin“, kaubojka mora pjevati. Mora imati dušu, a duša joj svijetli kao jantar u Crnom moru, velika je i prima iskreno, oči joj se krijese, haljina joj pleše.
Deset godina kasnije, kada makneš svaki bljesak Raja i sve poslastice koje se u njemu poslužuju, ona će imati svoj vlastiti maleni vrt oružan bojom života.
Ništa osim dječje čaše na glavi ju ne prati uz duge šetnje oceanom, dok koraci postaju bajke, kada Sunce hoda uz valove, dok pazi na cijeli svijet. Ima glavu savršeno u liniji s bijelim kristalima horizonta koji uranjaju svoj odsjaj u pregršt plavog, nikad ne pada na koljena.
Ona može kliziti poput gospodara s visina jer ona ima toliko želje u sebi da vatra gori u njenim riječima. Ona je snop udruženog gibanja, ponosna i prkosna, za svakog ima ponešto, za sebe tek dovoljno.
Jer uvijek postoji dvoje ili troje teških i vječitih poput mene koje želi spasiti; samo riječi pretaču se u molitvu, zlato na usnama, duša na rukama. Stat će na vrh vertikalne perspektive i pokazati kako joj se cipele vesele, prstom će uprijeti u Ljubav i s najmanjom količinom daha izreći sve Pobjede u nizu.
Ona je idila koja klizi kroz zemlju, gura svoje ruke kroz glinu i oblikuje ih u tijela, čarobna i nepogrešiva, nesalomljiva u najdubljoj agoniji, pravi od njih super heroje na sliku i priliku sebe, da ih grli duboko u noć, da im šapuće ljubavne balade o životu kakvog je oduvijek živjela iza kulisa.
Jer ima tu poštapalicu, „Sva Božja djeca hodaju prije nego što potrče“, čuva ju od nesretnih lica i istrošenih sudbina da se ne bi zagubila kada padne mrak i kada oči budu prekrivene vjeđama. Ima i razlog; sve je prekrasno u Zemlji Snova, sve je puno, puno bolje kad smo iznad zemlje. Osim što ona nikad ne spava, njen spektar izbora proteže se njoj pred šarenicama.
Pomislila sam si napisati pismo, nešto što bi mogla čuvati kod sebe zauvijek, da me zapamti, da joj ne izblijedim u figuru postojanja, jer svi dobiju priliku biti savršeni kad su iznad zemlje.
Jer ništa osim djeteta ja u tvojim rukama nisam.
U svom punom sjaju ostavlja bez daha. Prave riječi se nalaze negdje ispod te magije.
|