Counting.

Probudila sam se ovo jutro zureći u stop, bjelinom posut i tamnim mrljama urešen, nadajući se oslobođenju od tvoje udaljenosti. Davno su prošla vremena kada sam žudila kostima da te mogu osluhnuti, ugledati u daljini vremena naših vremena i pretvarati se da nemam kaleidoskopne osjećaje. Svako jutro zapuhne me težak miris svega životnoga, a soba ima karakteristike pećnice, možda malo stariji model od onoga kojeg imam u kuhinji.

Počela sam živjeti u kasnonoćnim tuđim životima na ležerno obojanim televizijskim iskricama skrivajući se duboko pod pokrivačem sigurne zone dok grumeni kiše ne otpuhnu dalje. Plaše me velike riječi, velika značenja, superiornost s kojom izmiču malenim olovkama u prosječnim rukama. Osjećam se malograđanski dok ih sebično pokušavam nacrtati na koljena da se ljeskaju poput morske površine. Pa je postalo lakše skriti se iza lijepo okarakteriziranih lica jer sve što tada trebam raditi je slušati, ne pratiti, a gledati u dublji smisao. Postalo je ljepše sakriti se iza jednog takvog lica jer mogu osjetiti toplinu koja tjera miris samoće.

U dalekim nekim ulicama razmišljam o koracima nekih prošlih misli, pokušavam se sjetiti pravog razloga koji me je natjerao da počnem ispisivati riječi zemlja – dom – pripadanje na svako dostupno mjesto u sobi.
Imala sam smisla s riječima, nekad davno. Znala sam trenutke i kako hodati s njima. Sada me plaši i najslučajnija misao koja trči ravno do nepopunjenih praznina u okvirima slika jer mi je ostalo jedino mjesto na svijetu iz kojeg sam počela vaditi riječi – Nezadovoljstvo. Postalo je poput klatna koji otkucava posljednje minute na policijskom satu za povratak, ne, za bijeg, na isti početak iz kojeg sam ih otrgla, negdje južno od Nigdje, a sjeverno od Ničeg.

I sva ova udaljenost neće mi te vratiti (jer je to paradoks, kontradikcija, jer to tako ne ide), koja je onda svrha strpljenja što ključa unutar rebara? To nije u tvojoj prirodi.
Budim se srijedama poslijepodne, nekad srijedama točno u podne, nadajući se nečemu laganom što bi mi držalo nadu pa se ponovno vraćam licima kasno u noći da ih promatram u potrazi za nečim novim, odbljeskom duše u zubima, s iskrama razumijevanja na nosu. Kažu da je život na rubu sve i ništa; mi živimo na rubu Svega i Ničega. Tamo nema ničega osim hodanja i sanjanja (ili sanjarenja), jer ništa se ne mijenja.

I onda se u iščitavanju svega što je jednom davno prošlo sjetim nečega što bi se dalo skutriti u neke mekane obloge u finoj boji, a sastoji se od emocija i Ranjivosti; „Nema nikoga da me primi.“

Najljepše priče započinju sa „Život je jednostavan“ i „Život je sladak“, kao da je to tek najdugovječniji odsjaj pri uranjanju sunca pod liniju horizonta, stoga jedino što ti preostaje je „Oh, odsedlajmo u noć“, jer ideje da se vrijeme može preteći su predivne, pobjeći od godina je tako lagano.
Jer postoji na svijetu jedna kaubojka, buntovna djevojka, posjeduje livade i puteljke koji vode slobodi i ima naviku pričati s ljudima koje ne zna zato što voli otkrivati nove svjetove iznad granica ljepote. Ima taj osmijeh na licu koji nikada ne blijedi, nije umjetan i budi vjeru da su sve lijepe stvari ovozemaljske dok god ih možeš vidjeti. Gleda u ljude koji putuju vlakom za Raj, jer ona je svoj stvorila odavno. Vidiš joj po smiješku kojeg nosi kao carevo ruho i jedino oružje na putu kroz duge pješčane obale života.
Cirkusantica, velika, obožavana, uvijek originalno obojana. Poslije svih tih pjesama koje su joj grlo pretakale u trenutcima apsolutne obožavanosti, ona ostaje na vrhu svijeta, skučena u točku savršene vidljivosti, da pokaže svijetu kako su granice mašta. „Nitko mi ne može ništa“, kaže i sklopi oči.
Imala je šarenu viziju i otrčala u podrum posaditi cvijeće, veliko cvijeće poput nje same, da ima pregršt kristaliziranih boja kada se nebo spusti niže. Pretočiti će boju u tekućinu i proliti ju po zvucima topota kiše.
Jer sviđa joj se kakvo je vrijeme danas, poželjeti drugo ne želi jer oduvijek je sanjala o ljiljanima kako klize niz dugu. Prilijepljena na hladno staklo promatrala je s iskrom u očima kako zvuk mijenja agregatna stanja. „Kiši u mojoj glavi“, rekla je, i svi cvjetovi koje je odgojila kao svoju djecu su obojali svoje sjene u boju oblaka. Tiho im se osmjehnula i sklopila ruke.
„Život je bolji, život je jeftin“, kaubojka mora pjevati. Mora imati dušu, a duša joj svijetli kao jantar u Crnom moru, velika je i prima iskreno, oči joj se krijese, haljina joj pleše.
Deset godina kasnije, kada makneš svaki bljesak Raja i sve poslastice koje se u njemu poslužuju, ona će imati svoj vlastiti maleni vrt oružan bojom života.

Ništa osim dječje čaše na glavi ju ne prati uz duge šetnje oceanom, dok koraci postaju bajke, kada Sunce hoda uz valove, dok pazi na cijeli svijet. Ima glavu savršeno u liniji s bijelim kristalima horizonta koji uranjaju svoj odsjaj u pregršt plavog, nikad ne pada na koljena.
Ona može kliziti poput gospodara s visina jer ona ima toliko želje u sebi da vatra gori u njenim riječima. Ona je snop udruženog gibanja, ponosna i prkosna, za svakog ima ponešto, za sebe tek dovoljno.
Jer uvijek postoji dvoje ili troje teških i vječitih poput mene koje želi spasiti; samo riječi pretaču se u molitvu, zlato na usnama, duša na rukama. Stat će na vrh vertikalne perspektive i pokazati kako joj se cipele vesele, prstom će uprijeti u Ljubav i s najmanjom količinom daha izreći sve Pobjede u nizu.
Ona je idila koja klizi kroz zemlju, gura svoje ruke kroz glinu i oblikuje ih u tijela, čarobna i nepogrešiva, nesalomljiva u najdubljoj agoniji, pravi od njih super heroje na sliku i priliku sebe, da ih grli duboko u noć, da im šapuće ljubavne balade o životu kakvog je oduvijek živjela iza kulisa.
Jer ima tu poštapalicu, „Sva Božja djeca hodaju prije nego što potrče“, čuva ju od nesretnih lica i istrošenih sudbina da se ne bi zagubila kada padne mrak i kada oči budu prekrivene vjeđama. Ima i razlog; sve je prekrasno u Zemlji Snova, sve je puno, puno bolje kad smo iznad zemlje. Osim što ona nikad ne spava, njen spektar izbora proteže se njoj pred šarenicama.

Pomislila sam si napisati pismo, nešto što bi mogla čuvati kod sebe zauvijek, da me zapamti, da joj ne izblijedim u figuru postojanja, jer svi dobiju priliku biti savršeni kad su iznad zemlje.
Jer ništa osim djeteta ja u tvojim rukama nisam.


U svom punom sjaju ostavlja bez daha. Prave riječi se nalaze negdje ispod te magije.

„Ne spašavaj me danas, sutra ću već biti daleko.“
Osim što mi rečenica nije imala smisla (i nema ga još uvijek), bacila sam papire i pričekala da zatrese zidove. Nije. Okej, možda se smirio, možda nije to podnio onoliko teško koliko sam mislila da hoće. Možda to nije podnio uopće, već ostavio pred sobom. U redu.
Maknula sam se iz tog forsiranja svijeta i pojava i ljudi, zaključila da su oni Prošli i da ja ne mogu više biti oni, osim ako ne dođe do kakvog ključnog trenutka kada ću opet jednostavno sjesti pred njih i ispisati im život do kraja, onako kako sam trebala, a kako nisam imala snage. Za sada neka čekaju, onako kako sam ja mogla godinu dana.
Osim toga sam pospremala knjige u različite kocke na zidu, odvojila ih i razvrstala po potrebi, po važnosti, po godinama djelovanja i tome slično. Umirilo me malo. Mislim da je zanimljivo gledati me kako u dva u noći preračunavam stvari u glavi, imaginarno ih slažem i još k tome se svađam sama sa sobom na engleskom. To mi je prešlo u naviku. Kada sam nemirna i kada mi je dosadno da pričam sama sa sobom na engleskom.

Zaboravila sam koliko je lako ulijeniti se kraj svih sila škripavih i požutjelih papira, čvrstih toliko da imaš osjećaj da će se pretvoriti u prah na dodir. Volim svoje papire takve – škripave, žute i krhke. Pravim se intelektualkom za stvari koje nemaju preveliku važnost pa sam uronila u tisući sto četrnaest stranica čiste povijesti i brojka će se povećavati. Uostalom, zaboravila sam i kako vrijeme brzo leti. Odnosno, prolazi. Odnosno…nije ni bitno.
Počela sam živjeti život, umjesto da ga samo promatram iz neposredne blizine i kritiziram, mijenjam mu boje, slažem odjeću i biram cipele. Obukla sam se, obula sam se. Hodam na prstima da ne bih pravila previše buke, a ustvari plešem na istu. I pored svega sam zanemarila sve one sitne bitne stvari koje bih umjesto toga trebala raditi, kao očistiti sobu (jer je sloj prašine na nekim mjestima zbilja predebeo, a one sitne mušice što su pocrkale na prozorskoj dasci se neće same odnijeti u smeće), naučiti kuhati na pet-zvjezdica razini ili naučiti šiti odjeću kao Jenny Humphrey (jer nisam bezveze gnjavila mamu da odnese mašinu na popravak, a i kuja mi stvarno ide na živce). Ali istina je takva da od svih silnih obaveza koje sam si zadala za ovo ljeto, ne znam koju uraditi prvu. Pa sam si počela navijati budilicu svakim danom što ranije da imam vremena za sve slatke grijehe kojima se želim prepustiti (ironija je što je spavanje jedna od takvih).

Brige sam zaključala u neko daleko pismo iza sebe i možda ga usputno razderala na komadiće. Jer toliko nemam vremena za takve stvari da mi ponestaje smisla za borbu riječima. Bilježnicu s tvrdim koricama nisam otvorila mjesecima, a nekoliko bitnih stvari otišlo je u prošlost, tamo ostalo, a ostatak se još bori za opstanak.
Jedne večeri, ne tako davno, sam si u glavi složila super rečenicu i onda legla spavati. Imala sam ju sve do jutra. Izgubila se u svim silnim hodnicima jer…
…ponekad prečesto mislim kako bolje od ovog ne može, bez obzira što Gibonni na to uvijek ima prikladan završetak, „A može“. Možda bi i moglo, da imam svu silu slaba-sam-na-to stvari, ali mali čovjek se nauči zadovoljiti i malim stvarima.
…ponekad željno iščekujem vrijeme za krevet jer snovi u koje ovih tjedana zapadam su jednostavno takvi da se ponekad ne poželim probuditi.
…sam prestala sve emocije čuvati za noći i utapati ih u jastuku.
…sam prestala upravo noćima analizirati ovo ili ono.
…mi je upravo nestašica obaveza trebala da shvatim koliko – mogu. I sad tu ide Gibonnijeva „A može“, jer mogu.
Jer se više ne moram suočavati s onim silnim riječima izlivenim u nekim davnim listovima, nekim davnih prikazima na ekranu (blog arhiva je tako bolna stvar) i tamošnjim licima.
A naučila sam i još jednu stvar – ponašati se u skladu sa svojim godinama. Jer je postalo zamorno biti overachiever sada kada se svi to trude biti.

I koliko god govorila da neću gledati svjetsko prvenstvo u nogometu, uvijek ga gledam. Nekih navika se teško riješiti. :D