|
„Ne spašavaj me danas, sutra ću već biti daleko.“
Osim što mi rečenica nije imala smisla (i nema ga još uvijek), bacila sam papire i pričekala da zatrese zidove. Nije. Okej, možda se smirio, možda nije to podnio onoliko teško koliko sam mislila da hoće. Možda to nije podnio uopće, već ostavio pred sobom. U redu.
Maknula sam se iz tog forsiranja svijeta i pojava i ljudi, zaključila da su oni Prošli i da ja ne mogu više biti oni, osim ako ne dođe do kakvog ključnog trenutka kada ću opet jednostavno sjesti pred njih i ispisati im život do kraja, onako kako sam trebala, a kako nisam imala snage. Za sada neka čekaju, onako kako sam ja mogla godinu dana.
Osim toga sam pospremala knjige u različite kocke na zidu, odvojila ih i razvrstala po potrebi, po važnosti, po godinama djelovanja i tome slično. Umirilo me malo. Mislim da je zanimljivo gledati me kako u dva u noći preračunavam stvari u glavi, imaginarno ih slažem i još k tome se svađam sama sa sobom na engleskom. To mi je prešlo u naviku. Kada sam nemirna i kada mi je dosadno da pričam sama sa sobom na engleskom.
Zaboravila sam koliko je lako ulijeniti se kraj svih sila škripavih i požutjelih papira, čvrstih toliko da imaš osjećaj da će se pretvoriti u prah na dodir. Volim svoje papire takve – škripave, žute i krhke. Pravim se intelektualkom za stvari koje nemaju preveliku važnost pa sam uronila u tisući sto četrnaest stranica čiste povijesti i brojka će se povećavati. Uostalom, zaboravila sam i kako vrijeme brzo leti. Odnosno, prolazi. Odnosno…nije ni bitno.
Počela sam živjeti život, umjesto da ga samo promatram iz neposredne blizine i kritiziram, mijenjam mu boje, slažem odjeću i biram cipele. Obukla sam se, obula sam se. Hodam na prstima da ne bih pravila previše buke, a ustvari plešem na istu. I pored svega sam zanemarila sve one sitne bitne stvari koje bih umjesto toga trebala raditi, kao očistiti sobu (jer je sloj prašine na nekim mjestima zbilja predebeo, a one sitne mušice što su pocrkale na prozorskoj dasci se neće same odnijeti u smeće), naučiti kuhati na pet-zvjezdica razini ili naučiti šiti odjeću kao Jenny Humphrey (jer nisam bezveze gnjavila mamu da odnese mašinu na popravak, a i kuja mi stvarno ide na živce). Ali istina je takva da od svih silnih obaveza koje sam si zadala za ovo ljeto, ne znam koju uraditi prvu. Pa sam si počela navijati budilicu svakim danom što ranije da imam vremena za sve slatke grijehe kojima se želim prepustiti (ironija je što je spavanje jedna od takvih).
Brige sam zaključala u neko daleko pismo iza sebe i možda ga usputno razderala na komadiće. Jer toliko nemam vremena za takve stvari da mi ponestaje smisla za borbu riječima. Bilježnicu s tvrdim koricama nisam otvorila mjesecima, a nekoliko bitnih stvari otišlo je u prošlost, tamo ostalo, a ostatak se još bori za opstanak.
Jedne večeri, ne tako davno, sam si u glavi složila super rečenicu i onda legla spavati. Imala sam ju sve do jutra. Izgubila se u svim silnim hodnicima jer…
…ponekad prečesto mislim kako bolje od ovog ne može, bez obzira što Gibonni na to uvijek ima prikladan završetak, „A može“. Možda bi i moglo, da imam svu silu slaba-sam-na-to stvari, ali mali čovjek se nauči zadovoljiti i malim stvarima.
…ponekad željno iščekujem vrijeme za krevet jer snovi u koje ovih tjedana zapadam su jednostavno takvi da se ponekad ne poželim probuditi.
…sam prestala sve emocije čuvati za noći i utapati ih u jastuku.
…sam prestala upravo noćima analizirati ovo ili ono.
…mi je upravo nestašica obaveza trebala da shvatim koliko – mogu. I sad tu ide Gibonnijeva „A može“, jer mogu.
Jer se više ne moram suočavati s onim silnim riječima izlivenim u nekim davnim listovima, nekim davnih prikazima na ekranu (blog arhiva je tako bolna stvar) i tamošnjim licima.
A naučila sam i još jednu stvar – ponašati se u skladu sa svojim godinama. Jer je postalo zamorno biti overachiever sada kada se svi to trude biti.
I koliko god govorila da neću gledati svjetsko prvenstvo u nogometu, uvijek ga gledam. Nekih navika se teško riješiti. :D
|