Counting.

„Na medicinskom fakultetu te nauče sto raznih načina kako da spriječiš smrt. Ali te niti u jednom trenutku ne nauče kako nastaviti živjeti.“

U ogledalu vidim to neko drugo lice, iz očiju bježi taj neki drugi Žar, u glavi se roji stotinu drugih ideja, ali iz usta i dalje proizlazi taj isti Glas koji sve prepreke sasiječe u korijenu onda kada oči ne vide, kada se crte lica ne ukoče. Ja sam svoje padove i oluje prebrodila, ostavila ih nemilo iza sebe i strpat ću ih pohlepno u kakvu staklenku da ne izgubim ono čega se više nikad sjetiti neću. Jer sam pronašla svoj obrambeni mehanizam, sada, nakon toliko godina koliko ga posjedujem i nesvjesno silujem onda kada mu se želim othrvati, a istovremeno želim da se zaljubim u njega. Moja spoznaja je bila brutalna, jednako ljupka koliko sam htjela pronaći neki psihološki, neki medicinski dokaz da za sve moje činove postoji uzrok. A istina je bila tako blizu, tako lijepa. Nikad nisam ništa naučila činiti, jednostavno sam to činila. Jer je situacija od mene očekivala tako, jer sam ja oduvijek bila dobar učenik, jer sam bila neznalica koja je nesvjesno upijala sve oko sebe i potajno se nadala da će doživjeti ono što percipira.
Volim Sebe, taj muški mazohizam koji me tjera da budem žena, s kojim stupam u spolni odnos brutalnim frazama i rečenicama bez smisla. On je bez smisla, ali s puno strasti koja me ponekad zavara i tjera na pomisao o ljubavi. Mogla bih sada ispisati stotinu „Volim“ bez ikakvog redoslijeda, s puno smisla, s još više naturalističkih izraza, ali ne bi zadovoljilo moje gladne oči, osamljenu kožu. (Oduvijek me je zanimalo što se dogodi s nečijom kožom kada ta osoba poželi iskočiti iz nje. Ostane li samo golo ležati na tom mjestu? A organi?)

I onda se ponovno znam vratiti na rečenice. Iste one koje želim, ali zaista želim odbaciti od sebe, iz sebe, sa sebe, preko sebe. Jer ih ne volim u istoj količini u kojoj se ŽELIM preko njih izraziti. Jer čitajući knjige sam shvatila, barem jednim dijelom sebe, da se riječima ne može opisati, dočarati i vrisnuti sve ono što koža sprječava da ne eksplodira iz nas, sve ono što rebra zadržavaju da se ne otrgne od nas. I onda se izgubim.
U listovima.
U stranicama.
U odlomcima.
U redcima.
U rečenicama.
U riječima.
Pa apstrahiram stvari još više da dođem do one najmanje čestice koja me pokreće, pa krećem iznova od uvijek iste stvari ponavljajući uvijek iste riječi, iste rečenice, iste fraze, dosađujem samoj sebi determiniranjem apstrahiranoga, počnem se gubiti, počnem šamarati korice knjige jer znam da ne mogu osjetiti bol, barem ne onu koja nije ispisana unutar stranica. Odustanem. Od jedine stvari za koju sam sposobna, a to je izgubiti se u svemu što ne pripada meni, izgubiti se u svemu što nisam Ja i nije Moje.
I odgađam.

Na kraju krajeva, nitko te neće naučiti kako se ponašati u braku. (Glupi primjer iz sociologije, ja zaista ne znam zašto.)
Doći ćeš, uči u vatru, vidjeti Smrt, izaći iz plamena i moliti se kako će sve ostati onako kako je bilo prije. Stvar pojedinca. Ja sam naučila živjeti s tim tako što zaboravim na emocije, što vodi do zaboravljanja događaja. To je moj nastavak življenja. Prestanem živjeti i nastavim živjeti kao ista osoba. Što nema smisla. Ali ima. Jer je iskustvo uzrok svemu. Hvala ti, Uzroče, dabogda umro.

Sjela sam da napišem mjesece, godine zapravo i sjetila se da nemam ništa za napisati. Jer sam prestala brojati dane onog trenutka kad sam prestala postojati u njima. S prošlim nekim godinama i prošlim nekim posljednjim satima prošlosti shvatila sam i prošle događaje koje ću u skorije vrijeme početi trpati u isti koš s budućim prošlim događajima i super mi je.
Prestala sam moliti, prestala sam vikati, prestala sam urlati i skakati i trčati za nekim Mogućim i stala uz Vjerojatne i Stopostotne. Sakrila sam se iza lijepih imena i počela otkrivati svoje. Mnogo je boja i nijansi i svijetla. Gube se u dimu cigareta, površini kava, toplini čajeva i ponovno izranjaju u većoj ekspresiji negdje na mom tijelu, negdje na mom licu, negdje u mojim riječima. Sad crvena, sad smeđa, sad oker, sad jača, sad vidljivija, nikad izgubljena. Sveprisutnost mi je postala riječ s najviše smisla.
Sakrila sam u ormar Sebe i sad me poučava kako se prihvatiti, kako se pokazati, kako se prenijeti na druge. Ja sam Znanje. Ja sam Iskustvo. Ja sam sve ono što se može naći u svijetu, a treba me se tek otkriti i opisati i ustanoviti me.
Gledam snove kao neke daleke negative davno odgledanih filmova, ne pritišću me svojom težinom jer se rasplinu na omiljenu pjesmu, otjerani su poznatim.
Toplinom, notama i onim nadobudnim sjajem u očima, koji je skoro pa i zrel, krojim neke prepotentne snove prkoseći autoritetima jer prestajem mariti za veličinu ega s kojim se mjerim, jer volim ostati udobno zavaljena u toplini kreveta, fotelja, stolica, interijera s dovoljno velikim gostoprimstvom. Postajem prkosna.
Ali.
Prestala sam tražiti riječi kojima bih opisala situacije i kojima bih zavladala kaosom koji se niže na kalendaru. Želim uspjeti uhvatiti nered koji se rasuo po sobi mojih potreba. U većini vremena ne osjećam potrebu za redom, zadovoljavam se ispodprosječnim dok god prepoznajem, a prepoznajem uvijek u nekoj zadovoljavajućoj granici gdje uvijek izmislim nešto novo što će nadomjestiti ono postojeće koje ne mogu pronaći. I kažem si da je dobro jer sam lijena izgovarati riječi. Izgovaranjem riječi značilo bi automatski ih objasniti jer se to očekuje, jer je to nešto prirodno. Nije prirodno da ljudi ne slušaju i ne trude se shvatiti, stoga si uzimam to pravo da je sasvim prirodno ne objašnjavati i ne truditi se pokazati. Ako sam išta naučila iz knjiga, to je da riječi ne služe svrsi, da je izgovorena riječ poput dima; malo puhneš i nema ga. Kako opisati krik? Kako rasuti bol po zraku, po papiru? Kako izliti suze, a da se ne potroši niti jedna kap? Ali ne obazirem se na to jer ako mi nije bijeg, onda je potreba, a potrebe prelaze u rutine, a rutine su dosadne i ne volim ih. I uočavam previše zareza, previše veznika, previše poveznica da izbjegnem daljnji ulazak u samu srž sebe. Jer se ne volim otkrivati ako nije potrebno. Jer ne volim opisivati s osjećajima, jer osjećaja nema u meni. Izbacila sam ih i uzimam ih po potrebi u onolikoj mjeri da se stvori solidan privid, uredna barijera da ja posjedujem ono što je potrebno u tom trenutku.
Počela sam mrziti dvije riječi kojima sam znala opisati svoje stanje, zvuče kao arogantna medicinska fraza kojom opravdavam svoj egoizam. Odbacila sam ju jer je to bilo najlakše što sam mogla napraviti. Ne želim se uopće opisivati jer nema smisla, jer bi trajalo predugo i svelo bi se na ime Kaos.

Volim doći doma smrdeći na dim jer se tada osjećam kao da sam postigla nešto. Ispunila dan, živjela život, bila život. Ima smisla.