|
Zadnjih par dana smišljam sebe; bolju, upečatljiviju, s ljepšim imenom koje ima jače značenje. Prečesto u snovima i onim događajima izvan njih zamišljam granicu gdje prestaje sve i ponovno počinje.
Poželim se izbrisati, resetirati, vratiti na nulu i krenuti otpočetka. Nije mi žao nekih trenutaka, ali bez nebrojeno mnogo njih mogu živjeti, ne želim ponoviti neke koje bih sigurno ponovila da imam priliku. I onda se pitam, ako zadržim dah na dovoljno dugo vrijeme, hoću li isplivati na površinu cijela? Muči me vjerojatnost svih događaja, cjeline iznesene kao postotci svih vikenda kada sam mislila da vrijeme može stati, samo kako bih se naspavala i oči otvorila u drugom svijetu.
Okupirana sam imenom svoga postojanja, prezimenom svoga bića, rečenicama svog rukopisa, sažimam se u cjelinu i onda ponovno rastavljam na zavisne dijelove koji kao da ne pripadaju meni. Da raščlanim ovu godinu, dobili biste sedamdeset i osam potpuno različitih Sullivan pojava, pisala bih o dugom prosincu koji sjedi kraj raspela i nada se da je će sljedeća godina imati manje zubi u svojoj usnoj šupljini.
Nisam dobro samo u granicama koje zahtijevaju potpunu predanost osobnosti, ostajem ljubomorno postrani i smiješim se stijenama svoje snage i tražim dovoljno jedinstvene boje kojim bih si obojala odjeću i iskočila iz stranica u kojima se sad nalazim i potpuno prešla na novu radnju neke druge knjige s ljepšim koricama i više kićenim slovima.
Biti jak nikada nije bilo lakše, ali ignorirati je postalo nesnosno. Pa se isprsim, pokažem sve što imam i nosim zadovoljstvo na dlanu sve dok me ne zabole ruke i odlučim ih spustiti uz bok. Odbijam razmišljati jer bi to značilo prisjećati se, a prisjećati se znači osjećati, a za to nemam volje i nemam dovoljno uvjerljive izraze lica. Pa se prihvaćam u koštac s pojavama koje nalazim na putu, proživim ih i ostavim ih sa strane ne zamarajući se hoće li se u kasnijom budućnosti pojaviti posljedice ili će se cijela radnja ponoviti, a da ja ni ne znam da se ponavlja pa ću možda tako isti događaj doživjeti na dva različita načina.
Ali zbilja odbijam pronalaziti vrijeme za emocije, odbijam posvetiti im se, prepoznati ih, riješiti ih se. Izbacila sam ih sve iz sebe i tjeram se na novi početak,a u suštini mi se ni to zapravo ne da.
Uzeti si u vlasništvo tipku Undo bi značilo obrisati posljedice neke akcije, ali i dalje znati za njih, da su bile tu i da smo ih obrisali. Ne poričem da sam u 'super mi je i najbolja sam unatoč svemu' razdoblju života, ali potrošila sam sve bonuse na emocije i zaista ne gajim više ni prema čemu i nepotrebno mičem iz sebe poput premale/nepotrebne odjeće iz ormara.
Treba mi tipka Reset. Treba mi nova ličnost. Treba mi nova osoba koja će hodati svijetom za mene. Treba mi novo ime. Treba mi nova Ja.
|