Counting.

Draga Sullivan,

pogledaj se na trenutak u ogledalo. Analiziraj se malo. Analizirajmo te malo. Dva uha, dva oka, dvije nosnice, jedna usta imaš. Živcira te što ti je desno oko zatvorenije od lijevog, ne primijeti se zapravo, ali tebe živcira. Silom zelene oči, sad su već priznate u svijetu, stalno ih gledaš i provjeravaš jesu li još uvijek zelene, kao da se bojiš da će se boja isprati. Smaragdno zelene oči, toliko si dugo tražila pravi izraz, napokon zadovoljna, djelomično. Nos te živcira, prćast je i daje čudnu sliku tvom profilu. Nema veze, voliš kad je crven i promrzao, izgledaš si slađe. Uši uredno bez naušnica, ne sjećaš se kad si ih zadnji put nosila pa si ih neki dan stavila iz pristojnosti. Pohvalili su ih svi, rekli da ti lijepo stoje, tvoj ego je lijepo bio nahranjen za taj dan. Mišljenje o usnama mijenjaš ovisno o nozi na koju se ustaneš, a redovito se ustaješ na desnu nogu, dakle svako malo ti nešto ne štima na usnama, iako ih zapravo voliš. Pristojne su punoće, jednom su ti predebele, drugi put taman. Uredu. Cjelokupan izgled lica ti je na šk. Ne bi bez pudera izašla iz stana ni da si u tijeku uhićenja. Jer osjećaš tu potrebu za skrivanjem svega ružnog na licu, osjećaš se kao da moraš sakriti sve što ti piše na njemu, zadovoljnija si kad ničeg nema, kad nitko ništa ne vidi. Svojevrsna maska, da se tebe pita. Čak si toliko postala ovisna da si šminkaš kapke doslovno da se ne bi slučajno negdje izvan stana rasplakala, pa prevencije radi idemo se šminkati. Zabavno je i lijepo i sve trpa po tepih.
Kažu ti da imaš lijepe zube, ti si na to ironična. Napokon je razmak među zubima nestao, onaj jedini vidljivi dokaz da si lažljivica prve kategorije. Sad prelazimo na tvoj karakter. Toliko si navikla lagati da ti je laž zapravo istina. Na čisto pristojna pitanja poput „Kako si?“ ravnodušno odgovaraš s „Okej“, tako elegantno, tako samouvjereno, zbilja se osjećaš prosječno okej i zadovoljavaš se tim prosjekom. Profesorica psihologije je objašnjavala kako govorom tijela otkriti da osoba laže, spominjala je pokrete ruke, ti si se na to u sebi smijala. Već si naučila gledati osobu u oči i lagati, bez da se bezobrazno ne nasmiješ, prije je to bio problem, reći nešto i ne naceriti se onako zlobno, iskaz tvog nepoštovanja i to zasluženog. Prvu te trpaju u red kada treba slagati nešto sitno, „Zakasnio nam je bus“, „Imamo trening, smijemo li otići sa zadnjeg sata?“. Navikla si se do te mjere da iz navike ponekad i samoj sebi lažeš. „Bit će sve okej“, „Pa i nije to tako strašno“, „Izgledaš sjajno“, „Nisi ti kriva, nikad ti nisi kriva“, „U pravu si, uvijek si u pravu“. Lažeš si emocije. Čak ne, negiraš njihovo postojanje. Tuga ne postoji onda kada je najviše ima, nisi vezana ni za koga, a pričaš okolo kako si svačija i svi su tvoji. Negiraš postojanje ljubavi, kao, ta riječ ne postoji u tvom rječniku. Ne voliš nikoga osim sebe, ne znaš što to znači, za tebe to predstavlja samo slova nasumično nabacana ili slogovi nasumično izgovoreni. I unatoč svoj toj emocionalnoj hladnoći koju nosiš u sebi i s kojom si ponekad ugodna, bojiš se priznati onoga što već oduvijek postoji u tebi, bojiš se priznati da voliš. Nisi sposobna, ali ipak to radiš. I voliš ga u toj mjeri da te vlastiti odraz u ogledalu podsjeća na Njega, spremna si mu vratiti istom mjerom samo zato što želiš da te primijeti u gomili na školskom hodniku i dođe do tebe s istim onim osmijehom kojeg nosi od dana kad ste se kao djeca upoznali, da te zagrli kao što je to uvijek radio. I voliš ga do te mjere da je jedina osoba koja te može rasplakati, i voliš ga do te mjere da je on razlog zbog kojeg priznaješ sve svoje pogreške, čak i one koje nisu tvoje, smišljaš izgovore da ne ispadne tako loše, da ne ispadne tako loš. I voliš ga do te mjere da priznaješ sve loše na njemu zbog svega lošeg na sebi, zbog svega što si mu napravila prije dvije godine, zbog svega što ti je napravio prije dvije godine. I pogledaj se u ogledalo i reci si da to nije istina.
I silno želiš uspjeti, koristiš se ponekad prljavim metodama da dođeš do onoga što želiš, opravdavaš svoju lijenost, postavljaš previsoke ciljeve i dobro ti je i ako si jedina koja vjeruje u to. Ponekad znaš tko si, ponekad se gubiš. Uvijek ti ide na živce kada ljudi osporavaju što si i tvrde da si nešto drugo, da oni znaju da si nešto drugo jer te poznaju, valjda oni znaju bolje od tebe tko si, što si i kakva si. Pa se zatvaraš u sebe i misliš da nisi dovoljno dobra, da ne pripadaš, da ne postojiš, da nisi dovoljno glasna. U silnom preispitivanju sebe uočavaš pogreške, shvaćaš da si ograničena, podložna pravilima i autoritetu, nikako ti ne odgovara tvoja pozicija, želiš slobodu, nemaš ju s kim podijeliti, koliko god smatrala da možeš sama. Nijedan čovjek nije otok sam za sebe, nikad se nisi uspjela uvjeriti u to. Prečesto imaš slomove i padove, nikad se ne ustaneš do kraja, zavaraš se da si se uspjela dovesti u red, da su stvari na svom mjestu i sve je onako kako treba biti. Stvari nikad nisu na svom mjestu, ništa nije onako kako treba biti već kako jest pukim slučajem/namjerom. Nikad nisi uspjela definirati sreću jer u tvom okruženju, ona kao da ne postoji, kao da je sve drugo, osim sreća. Sve ima svoju riječ, svoju definiciju, sreća nema. Smijeh, zadovoljstvo, ugoda; sve to nadomješta sreću. I dobro ti je tako i misliš da je to to. Smatrati se sretnim i biti sretan nije isto.
Želiš toliko stvari za sebe, toliko si uvjerena da si dostojna svega, nijednom se nisi dokazala da jesi, samo očekuješ i zahtijevaš to. Vidiš se u previše svjetova, nijedan od njih nije onaj u kojem se ti nalaziš, ali ti i dalje pokušavaš stvoriti i biti nešto drugo, smatraš da je to ono što ti jesi, da je to bit svega tvoga. I onda se ona druga strana tebe koja to nije nikad ne slaže i opet se osjećaš na križištu puteva. Tisuću i jedno si lice u jednoj osobi, nikad nisi do kraja ono što želiš biti, malo si jedno, malo drugo, nedefinirana, dobro ti je tako, a opet se svrstavaš u sto različitih grupa ljudi i osjećaš se dobro unutar svega toga. Na kraju dana razmišljaš gdje je sve pošlo u krivu. Pa pokušavaš ispisati barem i po dvije rečenice suvisle koje bi opravdale tvoje postojanje, nikad ne možeš pronaći dovoljno dobru riječ, a s prosječnim se nikad nisi zadovoljavala, riječi moraju imati snažno i potpuno značenje.
Slaba si upravo na osnim mjestima gdje misliš da si najjača. Pucaš samopouzdanjem samo onda kada se ne treba dokazivati, pogneš glavu u situacijama kada trebaš pokazati zube, izgubiš se u mnoštvu misli i analiziranja, iako odavno tvrdiš da si se te metode odrekla. Nekad si znala pritisnuti gumb bez razmišljanja i unatoč posljedicama na kraju izaći kao pobjednik iz svega toga. Što se dogodilo? Promijenila si se previše, a još uvijek si ista. Gubiš se, nikad zapravo nisi nestala.
I kad na kraju zbrojiš sve laži, sve padove, sva priznanja, svaki korak, svaku suzu, osmijeh, uspjeh, smisao svega ti se na kraju uvijek vraća na Tebe i Njega. I kažeš si da si glupa, jedan dan ga mrziš, odbojan ti je, ali uvijek potajno želiš biti u njegovom zagrljaju. Previše se vraćaš na njega. Sviđa ti se to, iako si ponekad jadna u svemu tome. Nikad nećeš priznati, ne samoj sebi, već i Njemu, misliš da te neće razumjeti, zapravo si gotovo uvjerena to. Jer, promijenio se, promijenila si se, niste ono što ste više bili, ali ti ne odustaješ, iako se ponekad osjećaš kao da si na samom rubu odustajanja. Tvrdoglava si, pa što? I onda svu krivnju okrećeš na to, nikad nisi ti potpuno kriva.
Liježeš u krevet s drugačijim mislima svaku noć, sve one ipak imaju nešto zajedničko, osim što se nikad ne realiziraju. Misliš da je tako i bolje. Nije! Imaš petlju nasmijati se svakomu kada ti je loš dan jer jedino tada stavljaš druge ispred sebe, samo da ne vide kako se iznutra slamaš, to je hrabrost, pa si ti misli da nisi hrabra. Pa se smij i dalje. Neće otjerati srušene zidine u tebi, ali će ih na trenutak maknuti iz kadra. Glupa jesi, da, ali ne i luda.
Jednog dana se pogledaj u ogledalo i pomisli „Danas ću uspjeti!“ i uspij.

S ljubavlju,
Tvoj alter ego, Saša.