pitaju me...

Pitaju me često zašto pišem tužne pjesme. Mogla bih odgovoriti svašta, ali neću. Moje pjesme, to sam ja, to je dubina mojih osjećaja i ako sam tužna, a jesam, ne mogu se radovati, smijati. Ne mogu se radovati suncu kad oko mene padaju suze poput kišnih kapi s jeseni. Ne mogu se radovati kad Vedar dan odjednom zasjeni oblak tišine i ne povlači se, bez obzira kakvi vjetrovi puhali i kakve oluje vladale ovim životom koji sve manje ima svoj smisao u radosti, a sve više se pronalazi u suzama bisernim. Ovaj život kao rijeka protječe pored mene a ja, tek što ispružim ruku i pokušam dohvatiti onu jednu kapljicu koja bi me osvježila, vratila pjesmu na moje usne, povlačim se jer se povući moram, jer drugi tako žele. Ne ja. Nikada ne ja. Stoga, oprostite mi na suzoslovima i prihvatite me takvu kakva jesam. Samo slaba žena koja plešući na žici svoje tuge dio snova želi prenijeti...Vama...