ALEN ALISPAHIĆ
17.08.2021., utorak
Ima te previše
|
Sjedio je za šankom i čitao neke dnevne novine, a ona je upala u kafe sva razbarušena i kaže: ”Ima te previše!!! Ima te previše ujutro kad se budim! Ima te previše u bilo kojem poslu kojeg radim! Ima te u popodnevnom mom odmoru! U popodnevnom mom odmoru ima te najviše! Znaš li ti da je popodnevni moj odmor trebalo biti rezerviran samo za mene, zaboga, znaš li to, znaš li ti to! Ima te u predvečer, ima u kasnu večer, u noći te ima! Itekako te u noći ima! U mojim dugim noćima. U mojim dugim noćnim satima. Nekad zastanem i ispustim nešto iz ruku, nekad kažem neku riječ koja drugom koji je sluša nema smisla. Sve se ionako odnosi na tebe! Onda se pitam: ’Jesam li ja nešto rekla?’ I jesam, rekla sam, evo rekla sam: 'Ima te previše!!!' Ima te previše!!!“ Pre – vi – šeee!!! On je samo gledao u nju, naivnim pogledom, i smiješio se očima, i misli u sebi kako sad da ga ubije Bog ne bi znao da je ikad išta ikom skrivio. Ona kao da je čula njegovu misao nastavi:”Ti me ne znaš, možda u prolazu si me vidio. Ti nisi mogao znati, prirodno, ali ti nisi ni gledao kad sam te gledala. Uvijek dostojanstven, i pristojan si, prijatna je svaka slika tebe, a nisi ni slutio moju naklonost. Takva sam ja, nikad ti se ne bih odala, umijem to prikrivati, umijem to zadržati u sebi, i zadržavala sam dosta dugo, dugo to već traje, i ti ne bi nikad saznao, i ne znaš koliko te već traje, predugo traje, oh, da traje, traje, mali, odveć dugo, cijelu vječnost i čak i da si se pitao ti nikad ne bi ni saznao, ali kažem: ‘Ima te, ima te ima, ima te, ima te, jebem ti mater, ima te... previše…!!!’ On nije znao šta da odgovori, bio je zbunjen i gledao ju je. Sviđala mu se. Ona mu se baš svidjela. Ona je stajala pred njim. Sad kad mu je sve rekla osjećala se malo postiđeno, vraćala se iz one dobro poznate opijenosti ćula u stvarni svijet, i prilično je prestrašena u išćekivanju onoga što će se dogoditi. Nakon nekog vremena šutnje i samo tako obostrano radoznaloga gledanja, bez misli, i oboje su malo otupljene svijesti, on je obuhvati oko struka, a ona istupi korak bliže njemu. Sad su im tijela bila jedno uz drugo, i on joj svoj obraz položi uz obrazm, onda odmičuči je malo, on joj svoju glavu položi na grudi, a ona jednom rukom privi njegovu glavu sebi igrajući se resicom njegovog uha. Šutjeli su dosta dugo. Onda on progovori po prvi put otkad mu je prišla: „Dobra si. Nisi loša. Uopće ne. Uopće nisi loša.“ Ona samo duboko uzdahnu, kako i ne bi, ogroman teret joj je nestao, i provuče mu drugu svoju ruku kroz kosu, odsutna. Oznake: Književnost, literatura, lektira, poetika |
