Jacob sartorius dopisivanje igra - Datiranje za seks
srijeda , 19.12.2018.
Click here: Jacob sartorius dopisivanje igra
To što se tada dogodilo i utemeljilo pismenost u Hrvata, latinski jezik na prvim njezinim početcima, osobito uvjerljivo dokumentira i zorno ilustrira natpis iz Rižinica na sjevernom rubu Solina ispod tvr doga Klisa. Nitko od drugih, nitko od razvijenijih i povoljnije smještenih, ne će za nas razvijati te spoznajne pristupe jer oni i bez toga mogu na za njih zadovoljavajući način govoriti o svojim jezicima. Da bismo postigli to što nam je potrebno, moramo naučiti gledati svoj jezik s različitih gledišta.
Sve je to otkrio svojim pomnim istraživanjima Johannes Reinhardt. To je otvorilo sasvim nove vidike i potpuno oborilo Oni stoga i nisu štokavci u pravom smislu toga naziva, ali im govori nose dotle raširenu predodžbu o velikom i kompaktnom, u sebi jedinstvenom, obiljeŽja narječja koje se uobičajilo tako nazivati. Dijalektolog mno veliku pozornost upravo mjesnim govorima.
- Neki i zapadnom ćirilicom bosančicom.
Radoslav Katičić Izdavač Školska knjiga, d. H·RVATSKI JEZIK Zagreb, Masarykova 28 Za izdavača dr. Ante Žužul Urednica mr. Anuška Nakić Recenzenti akademik Stjepan Damjanović akademik August Kovačec Fotografija na naslovnici Ratko Mavar © ŠKOLSKA KNJIGA, d. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja. Objavljivanje ove knjige potpomogli su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Sadržaj Predgovor 7 Pristup 9 Mjesni govori Hrvata 15 Jezik pismenosti 33 Početci hrvatskoga književnog jezika 47 Hrvatski književni jezik 59 u uznapredovalom srednjem vijeku Doba velikih prijeloma u 16. Uvijek sam sma trao da su drugi pozvaniji za to. No kada mi je prije nekih godinu i pol predsjednik Uprave Školske knjige gospodin Ante Žužul predložio da za njegovu nakladu napišem knjigu o hrvatskom jeziku, odmah sam pri stao. Učinilo mi se da je to rad koji dobro pristaje mojoj starosti, a shva tio sam i to da sam tijekom života kao istraživač i kao nastavnik skupio znanja i ideja koji me osposobljuju da ovako u nevezanu obliku mogu iznijeti ponešto što će pomoći dionicima hrvatske kulture, ne samo je zikoslovcima od struke, da se podboče u svakodnevnom hrvanju s hr vatskim jeZikom i oko njega. Valja izgraditi dobro utemeljenu kulturnu i jezičnu samosvijest. Svatko za sebe mora razumjeti o čem se tu zapravo radi. Samo tako možemo konačno stati na vlastite noge. Ova knjiga nije znanstvena literatura u tom smislu što ne citira i ne dokumentira. Razlaganje je u njoj više kao u raz govoru uz čašu vina, a nije strogo predavanje s katedre. Uvodi čitatelja u razmišljanja, a ne u struku. Nitko čitajući ju ne apsolvira studij. Ali ta knjiga jest znanstvena po tome što je razmišljanje i izlaganje u njoj vo đeno strogo dosljedno, što se u svemu do samoga ruba snaga pazilo na suvislost i hijerahiju tvrdnja, što su sve činjenice znanstveno utvrđene i znanstveno provjerene. Iza svega stoji mjerodavna znanstvena literatu ra, ako se u pojedinostima i ne navodi. Tako ta knjiga može biti ugodno društvo, opušten razgovor i pouzdan vodič svima kojima je kao i njezinu autoru stalo do hrvatskoga jezika. Zahvaljujem dakle gospodinu Anti Žužulu na zamisli i poticaju, na stalnom bodrenju pri svakom susretu, koji su mi svi ostali u dragoj uspo meni. Zahvaljujem u davnoj povezanosti i Anuški Nakić kojoj ova knjiga kao urednici duguje mnogo i s kojom je bilo krasno surađivati, zahvalju jem i svima koji su se brinuli oko grafičkog uređivanja i prezentacije, te oko korekture ove knjige. Neka joj je sretan put u čitalačke ruke! Radoslav Katičić F 9 Pristup Hrvatski jezik predmet je o kojem je doista trebalo napisati knjigu. Nama koji smo rođeni u njega, koji smo s njime i u njem rasli, kOji živimo s njim i njime, a i svima drugima kojima je život neraskidivo povezan s tim je zikom, nama je svima on neposredna životna danost, živa zbilja, a kada smo spontani i opušteni znamo, i oduvijek smo znali, kako mu je ime. Zovemo ga hrvatski jezik. Sve drugo je nametnuto i teško se podnosi. Mi hrvatski jezik poznajemo, svaki govori njime kako već govori, a piše kako je naučio pisati, i mi ga prepoznajemo kada tko drugi govori ili piše njime. Prepoznajemo ga kao svoj hrvatski jezik i kada se govori nji me na kajkavsku, i kada se govori na čakavsku, a prepoznajemo ga i kad se govori na štokavsku, jednim od narječja kOjima govore Hrvati. Prepo znajemo hrvatski jezik i u razgovornoj porabi karakterističnoj za regije oko pojedinih naših najznatnijih gradova. Prepoznajemo ga u književ noj umjetnosti, ako za nju imamo bar malo afiniteta, u svoj raznolikosti njegovih izražajnih registara. Prepoznajemo ga napokon i u standardnoj porabi na različitim stupnjevima naobrazbe i u svoj raznolikosti njegovih funkcionalnih stilova. Prepoznajemo tako hrvatski jezik, a prepoznaje mo isto tako kad netko ne govori hrvatski, prepoznajemo to i onda kad je jezik kojim se izražava vrlo sličan i srodan hrvatskomu, i kad ga bez većih teškoća razumijemo. Hrvatski nam je jezik time nešto posebno, nešto naše, nešto izdvojeno od svega drugoga, izdvojeno od onoga što naše nije, što prepoznajemo da nije hrvatski jezik. Hrvatski jezik nam je neposredan doživljaj. Na temelju iskustva ste čena s njm on nam je prepoznatljiv, prepoznatljiv u svoj svojoj slojevitoj raznolikosti. Po svem tome stvari su nam potpuno jasne i nemamo s time nikakvih teškoća. Ali teškoće nastaju nefaljeno kada s tom jednostavnom i životnom istinom izađemo iz svojega kruga, iz širokoga kruga onih koji to doživljavaju jednako, onako kako je gore upravo opisano. Ide to dotle da nailazimo na sugovornike koji tvrde da hrvatskoga jezika i nema, da mi zapravo govorimo nekim drugim jezikom, a ne, kako sami krivo mi slimo, hrvatskim. Da tu izmišljamo nešto, najblaže rečeno, nerazumno. Smatraju da nas stoga treba staviti kao pod neko starateljstvo. I od kada - 10 R a d o s l av K a t i č i ć H rvatski jezi k se u međunarodnom jezikoslovIju govori o jezicima u ovim našim pre djelima uvelike nas i stavljaju pod takvo starateljstvo. Od toga smo stal no pomalo razdraženi. A i među onima kOji žive s hrvatskim jezikom, kojih je izražajni svijet nezamisliv bez njegove prisutnosti, a nisu Hrvati, mnogi imaju teškoća posve se poistovjetiti s njim. To dakako vrijedi osobito za Srbe u Hrvat skoj koji svoj jezik zovu srpskim i tako ga doživljavaju, a naš je hrvatski jezik ipak čvrsto ugrađen i u njihovu izražajnost. A vrijedi to u velikoj mjeri i za muslimane Bošnjake u kOjima je hrvatski jezik snažno prisu tan, ali su vrlo čvrsti u tome da mu se sasvim ne prepuštaju. U tom se okružju muti bistrina kad bezbrižno i spontano, sasvim u skladu s našim doživljavanjem, govorimo o našem hrvatskom jeziku. Kako su sve to pitanja vezana uz doživljaje, pa je sve to natopljeno jakim osjećajima i uvelike subjektivno, oni koji nam se postavljaju kao staratelji pozivaju se na činjenice i žele nas suočiti s njima. I tu im valja dati za pravo. Samo oslanjajući se na činjenice možemo razbistriti sve što nam je oko hrvatskoga jezika zamućeno i smiriti ono što nas oko njega uznemiruje. Takvo bistrenje i smirivanje blagodatno je i nama je nužno potrebno, to više što nam staratelji nikako ne daju da se sa svojim hrvat skim jezikom smirimo. Stalno željeznom nepopustljivošću podbadaju ne mir. Neprihvatljivo im je da mirno živimo sa svojim hrvatskim jezikom. Zato je, kako je ovdje rečeno na početku, trebalo napisati ovu knjigu. Da se smireno lista i čita u trenutcima sabranosti, trenutcima iščupanim od zahtjeva svakodnevice i njezinih zadataka. Što jest, jest, a što nije, nije! Tako treba pristupati pitanjima koja nas ovdje zaokupljaju. Strogo se držati činjenica, sve razjašnjavati onako kako doista jest, a pri tome ne dopustiti starateljima da oni odabiru i zadaju nam činjenice po svojem izboru. Valja ih uzimati u obzir sve. I nisu činjenice manje činjenice ako nisu neki vanjski predmeti, nego su unutrašnji doživljaji i osjećaji. Naš doživljaj hrvatskoga jezika i osjećaj ne reakcije vezane uza nj jesu činjenica, i to činjenica za pitanje koje nas ovdje zaokuplja temeljna. Od nje stoga valja polaziti. Sve druge stavljati u primjeren odnos s njom. Naši staratelji upravo to ne čine. Mi ih zato otklanjamo, a oni nam uzvraćaju da smo iracionalni nacionalisti. Tako, naravno, nema razgovora. Potrebno je odlučno odgurnuti frustracije koje nastaju i zgušnjuju se u takvu ozračju. Opušteno i smireno gledati i vidjeti kako i što je zapra vo sa svim tim. Od toga ćemo shvatiti gdje smo i što je zapravo s nama i Pristup II razvedrit će nam se natmušena obzorja. No nije baš lako prekročiti ono puta što vodi dotle. Nije lako jer za to treba sigurno razlikovati više toga što nas, kako je danas, nitko i ne uči razlikovati. A u posljednjim deset ljećima, kad se već dosta toga počelo nalaziti i razjašnjavati, ništa od toga nije uvedeno među ono znanje koje svaki od nas mora naučiti. Ostale su to učene finese raspršene po više manje ekskluzivnim publikacijama. Čak ni kvalificirani stručnjaci ne osjećaju se obvezanima usvojiti to i do sljedno primjenjivati. Zašto je tako, ja to ne znam reći, znam samo da tako jest jer vidim da je tako. Velika je povijesna nepravda da narod kakav su Hrvati, narod koji je jedva jedvice u povijesnim olujinama sačuvao živu glavu, narod koji tek što nije satrt: u sudaranju triju velikih sila: Habsburške Monarhije, Mle tačke Republike i Osmanlijskoga Carstva, i pošto je preživio, još klecavih koljena stao na pozornicu modernoga doba kao jedan među europskim narodima, što takav narod mora sad primjenjivati najsuptilnije jeziko slovne teoretske pristupe, pa ih čak i sam mora razvijati i s njima se po tvrđivati u međunarodnom jezikoslovIju, da bi mogao valjano razmišlja ti, a to znači suvislo govoriti, o svojem jeziku: o jednom od najvažnijih svojih pitanja. Nitko od drugih, nitko od razvijenijih i povoljnije smještenih, ne će za nas razvijati te spoznajne pristupe jer oni i bez toga mogu na za njih zadovoljavajući način govoriti o svojim jezicima. Ne trebaju tako razvi jene teorije. Da bismo onaj temeljni doživljaj svojega jezika mogli jasno artikulirati, artikulirati tako da i nama samima bude potpuno razumljiV i da ga možemo izraziti drugima, izraziti tako da nas ne mogu dobro samo obrisati, nego da ih, s potrebnom upornosti, obvezujemo da nas bar počnu razumijevati, - da bismo to postigli moramo ne samo istraživati svoj jezik, nego i sami razvijati jezikoslovlje. Bez toga ne ide. Govorenje o jezicima kakvo je danas u svijetu nije pripravljeno za naše potrebe. A povijest kao i život nije pravedna. Da bismo postigli to što nam je potrebno, moramo naučiti gledati svoj jezik s različitih gledišta. Ta gledišta dosljedno razlikovati i ne miješati ih. I biti ih svjesni. A onda sva spojiti u cjelovitu sliku. Tek ona će pokazati o hrvatskom jeziku sve ono što treba reći da bi se on primjereno opisao i prikazao. Taj spoj analitičkoga promatranja i sintetičkog gledanja ne po stiže se lako, pogotovu ne u sredini u kojoj nas nitko tomu ne uči. Treba se priviknuti pristupati postupno, a onda zahvaćati cjelovito. Tomu će zapravo biti posvećena cijela ova knjiga. Kada se kreće mo prostorom hrvatski jezik koji se govori u njem sve je drukčiji i druk čiji. Upravo od naselja do naselja, ako se promatra doista potanko. To je Pristu p 13 m e piše i govori o svem onom što s e jezičnoj zajednici životom nameće kao tema. Književni se jezik uči iz knjiga, naobrazbom i sudjelovanjem u komunikaciji na toj razini. Nitko taj jezik nije naučio od kuće i u kru jezik kakav se uči od bake. To su onda mjesni govori, dijalekti i narječja: sve dok se kretanjem u gu obitelji i susjeda. Svaki je stan dardni jezik književni, ali nije svaki književni jezik standardni. Standar Isto je tako jezik raznolik i u vremenu. Kako vrijeme teče, jezik je sve različitiji. Valja određivati kOji su različiti oblici jezika raspoređeni u vre menu stariji, a koji mlađi oblici istoga, a koji su naprosto različiti i nisu vremenom uvjetovane preoblike jedno drugoga. A onda treba shvatiti da su ta dva članjenja jezične raznolikosti samo dva lica istoga, preslikanog jednom na prostornu i drugi put na vremensku protegu, ili da kažemo dimenziju, ako lijepa riječ protega nije svima dovoljno razumljiva. A još prestižnije bi bilo reći parametar. Zvuči suvremeno, tehnički, egzaktno, a malo ih zna što upravo znači. Ostajem zato ovdje pri protega. Mjesni govori, tako preslikani na prostor i vrijeme, razvrstavaju se po bliskosti svojih obilježja u dijalekte, dijalekti opet u narječja, narječja u jezike. No ne valja zaboraviti da dok ostajemo pri takvu gledanju i dija lekti i narječja i jezici, sve njih, skupa s mjesnim govorima, obuhvaćamo nazivom idiomi, nisu nego skupovi mjesnih govora razvrstanih po svo jim obilježjima u prostoru i vremenu. Od raznolikosti mjesnih govora, raznolikosti preslikane na prostor i vrijeme, treba razlikovati one oblike govora koji služe kada se korakne izvan okvira svoje temeljne zajednice i izvan kruga onih s kojima se, svi ma, neposredno saobraća. Karakteristična je takva situacija na sajmu ili pri kupovanju u dućanu u obližnjem trgovištu. Takvi ustaljeni, ali ne sasvim ujednačeni oblici jeZika, obojeni obilježjima dijalekta kojemu pripadaju mjesni govori kraja, zovu se interdijalekti. Interdijalekt se uči življenjem i djelovanjem izvan domaćega kruga, ne ostajući samo uz baku. U životu se, putujući, susrećemo češće s interdijalektima nego s mjesnim govorima. Dijalek tolozi, istraživači mjesnih govora, mogu o tome mnogo pripovijedati. Od svega toga valja nadalje razlikovati jezik kakav je u knjigama. Po tome je i nazvan književnim jeZikom. Nekada se doista gotovo isključi vo susretao u knjigama, ali se već i onda čuo i s oltara i s propovijedao nice. Tim se jezikom sporazumijeva na daleko, a i na blizu, ali samo u formalnim prigodama. Književni je jezik raZvijen i prilagođen da se nji- Književni jezik razvijen i izgrađen do najvišega stupnja, potpuno i dni jezik razvijen je i prilagođen da se njime piše i govori o svemu što se u dano vrijeme nameće kao tema komunikacije u razvijenom svije tu. Za to su u takvu jeziku izgrađeni i odgovarajući funkcionalni stilovi. Standardni jezik je time pripravljen da služi za opće sporazumijevanje u industrijskom društvu, za koje su i inače, ne samo u jeziku, karakte ristični standardi. Tek sa standardnim jeZikom jezična zajednica može na ravnoj nozi sudjelovati u nadetničkoj, danas se rado kaže globalnoj, komunikaciji novoga vremena. Standardnim se jezikom ovladava valja nim školovanjem. Uz standardni jezik rabi se u razvijenim društvima i razgovorni jezik kao opušteniji i manje formalno dotjeran izraz. Taj razgovorni jezik može biti nacionalan, kakav je npr. Tako je u Talijana, Nijemaca i Hrvata. Razgovorni jezik vezan je u Hrvata uz jače gradske centre i rasprostire se na području na kojem zrači njihov utjecaj. Taj jezik nije potpuno ustaljen i ujednačen, u njem je prisutan snažan utjecaj i standardnoga jezika i dijalektaine boje karak teristične za regiju. U tim su odnosima omjeri promjenjljivi. U Hrvata se stvorilo, gledano u grubo, pet oblika razgovornog jezika: sjeverozapadni oko Zagreba, Varaždina i Karlovca, jugozapadni oko Rijeke i Pule, sjeve roistočni oko Osijeka, Slavonskoga Broda i Požege, jugoistočni oko Splita, Zadra, Šibenika i Dubrovnika, te napokon, moglo bi se po razmještaju reći središnji, svakako bosanskohercegovački, oko Sarajeva, Tuzle, Biha ća i Mostara. Taj posljednji razgovorni jezik uvelike je stopljen s razgo vornim jeZikom muslimana Bošnjaka i Srba na istom prostoru. Tek je u razgovornom jeziku bosanskohercegovačkih Hrvata jače prisutan utjecaj hrvatskoga standardnog jezika. Mjesni govori i interdijalekti smještaju se u seoskom životu, nestan dardizirani književni jezik u gradskom i u kulturnim centrima s jačim školama, a standardni u većim gradovima i odande se širi i na manje gra dove i ruralne sredine. Pogubno je za svako razumijevanje tu miješati kruške i jabuke. Ali nikada ne valja pri tome smetnuti s uma da je sve to jedna cjelina, u sebi višestruko razuđena, kojoj su sastavnice, određene nužnim razliko vanjima, jedne s drugima u živim i često upravo napetim međuodnosima. Tek ta u sebi razuđena dinamička cjelina jest hrvatski jezik. Bez uvida u nju i u međuodnose njezinih sastavnica ne može se razumjeti što je on i ne može se onda ništa o tome prenositi drugima. U ovoj će se knjizi, korak po korak, to tumačiti i malo razraditi. Koliko je moguće opušte no. Možda nam to ipak pomogne da razumijemo što je naš jezik i da to uspješnije nego do sada objašnjavamo drugima. Mjesni govori Hrvata Pristupamo sada hrvatskomu jeziku s gledišta sasvim čvrsto određenog. Promatrat ćemo ga kao skup mjesnih govora, svih mjesnih govora kOji ma govore Hrvati. To je, dakako, samo jedno od gledišta s kOjih se jezik, pa tako i hrvatski, može promatrati. Ono je, međutim, zbog tijeka kOjim je tekla povijest jezikoslovlja osobito važno. Zato se to gledište razmatra kao prvo. Po čem je pak ono tako važno, to će saznati čitatelj koji ustraje i pročita ovo·poglavlje. Mjesni govori rezultat su neornetene, mirne jezične mijene, bez pre moćnih vanjskih utjecaja. Svaki se jezik nužno i neizbježno stalno poma lo mijenja. To svi znamo jer nam upravo to rado govore. Pogotovu kad živo žele da nam se jezik promijeni, da se uskladi s njihovim predodžba ma i ciljevima. Da postane onakav kako oni misle da treba da bude. Zato nam promjenu jezika prikazuju kao nešto dobro i poželjno. Rjeđe čuje mo temeljnu istinu da se jezik mijenja od nevolje jer stalno bez promje ne ponavljati isti vrlo složen obrazac ponašanja prelazi ljudske snage. To nismo u stanju. Koliko god nastojali da nas uvijek svi s kojima govorimo dobro razumiju, opet se, neopazice i nehotice, stalno potkradaju sitne, jedva zamjetne promjene. Neke se od tih promjena onda nameću jezič noj zajednici, prihvaća ih cijela, pa tako od osobnih odstupanja postaju novi oblik zajedničkoga ustaljenog jezika. Tako se jezik, i kad ga ostavlja ju sasvim na miru, sam od sebe i sam u sebi stalno nešto mijenja. To za jezik, za njegovu funkciju pouzdanoga sporazumijevanja nije povoljno. Za najbolje i najneometenije opće sporazumijevanje bilo bi najpovoljnije da svi ljudi na svijetu uvijek i svugdje govore potpuno jednako. No to je nemoguće jer, kako smo već rekli, prelazi ljudske snage. Svi jezici se sto ga neizbježno mijenjaju, makar i sasvim neznatno i na kraći rok posve neprimjetno. To je kao što iz dana u dan neopazice starimo. Neizbježno je, kako god za nas nije dobro. Samo u skupini govornika koji su u zbiljski stalnom jezičnom dodi ru, koji doista stalno razgovaraju svi sa svima, mogu te neizbježne jezič ne mijene teći za sve jednako. Tamo gdje takvog najužeg dodira nema, nužno poteknu raznoliko. Bila bi prevelika slučajnost da u svim zajed nicama najuže i. Bilo bi to kao da sve vode poteknu uzbrdo. Stoga se potpuno jednolik jezik spontano može naći samo svijetom, kako god domaći bili, već su manje pouzdani. Uvijek se i u svemu sasvim sigurno zna koji im govor pripada, a koji ne. Pogreške se odmah uočuju i sa svima. Zato su samo mjesni govori potpuno čvrsto ustaljeni, koliko je to uopće moguće. O njima se kaže da su organski jer su nastali spon bez oklijevanja penaliziraju. U jednoj sam tanom i najmanje ometanom jezičnom mijenom. U Gornjoj Drenovi, selu u Moravču kod Q njima se kaže i da su konkretni jer se za svaki jezični element točno zna pripada li danom Sv. Ivana Zeline, našao sam se u autu znanca pred njegovom djedovskom mjesnom govoru ili mu ne pripada. Sve je te pojmove odredio i izvrsno kućom. On je tamo manevrirao i porječkao se s domaćim mladićima razradio Dalibor Brozović. Pozvao se na to da je došao doma, da je na svo Do mjesnih govora stranac ne dopire lako. S takvim odmah progovore interdija jem. Rođen i odrastao u lektom, ako već ne i nekom približnom verzijom standardnoga jeZika. O tome živo svjedoče dvije zgode o kojima su mi pripOVijedali teren Zagrebu, govorio je izrazito kajkavskim narječjem, ali gradskim razgo ski istraživači mjesnih govora. Tako je profesor sarajevskoga sveučilišta, vornim jezikom dijalektaino jako obojenim, a ne mjesnim govorom Gor Crnogorac, negdje u Bosni istraživao govor Hrvata u jednom naselju za nje Drenove. I kad se onako nenadano u ranom mraku porječkao, bio je zbog toga odmah isključen. Osporeno mu je da je došao doma. Načelno koje je bio čuo da mu mjesni govor jako odudara od novoštokavskoga. On je uz Došao je tamo u kuću, bio lijepo primljen, razgovarao i pozorno slušao, mjesni govor jedini konkretan. Ali to je tako samo u teoriji. U životu tu ali nikako da čuje nešto što bi ikako odudaralo od bosanskoga razgovor vlada daleko veća tolerancija. Čak i u onim jezičnim zajednicama u ko noga jezika obojenog isključivo novoštokavskim dijalektainim obilježji ma. Već je pomišljao da je možda uzalud došao. Ali odjednom je na vatri jima se, kao u tradicionalnoj engleskoj, i mala odstupanja od standarda, prekipjelo mlijeko. Drugu mi je zgodu ispripovijedao vrlo zaslužan istraživač podravske koji nigdje nije bio kodificiran, nego se učio uporabom u internatima i na elitnim sveučilištima kao što su Oxford i Cambridge, smjesta povlači za sobom iskljUČivanje iz uskoga kruga višega društva, - čak i u takvim jezičnim zajednicama to penaliZiranje nije tako strogo kao kada se radi o organskim mjesnim govorima. Mjesni govor, i jedino mjesni govor, oblik je koji je po svim mijenama kajkavštine. Sjedio je u kuhinji i razgovarao. Htio je u vremenu dobio onaj prajezik koji se u tom mjesnom govoru nastavlja dobiti domaćina da spontano i sasvim opušteno izgovori riječ zub. Ali od sve do naših dana. Kako su hrvatski govori slavenski, svaki je hrvatski njega, kajkavca, nije čuo ništa nego najobičnije zup. Na stol je iznesen i ponuđen neki kolač. Bio je dosta tvrd. Domaćin ga je uzeo i u razgovoru mjesni govor konkretan današnji oblik praslavenskoga jezika, jedan od nepažljivo zagrizao bolnim zubom. Stresao se, tek što nije poskočio od jezikoslovlje, usredotočeno uvelike na prajezike, poklonilo toliku, izni bola i viknuo: zii. Inače pred strancem nije tako govorio. Dijalektolog mno veliku pozornost upravo mjesnim govorima. Odatle je razumljivo zašto je Mjesni govor, naime, na danom mjestu i u dano vrijeme konkretno i je tako ipak čuo što mu je trebalo. Terenski istraživači, dijalektolozi, razvijaju i uvježbavajU posebne po točno predstavlja prajezik iz kojega je potekao. Jezik određen svojim po stupke kojima uspijevaju utvrditi kakav je kojem naselju organski mjesni stanjem skup je srodnih mjesnih govora. Nikoga dakle, kako je upravo govor. Važno je tu naći bake rođene u tom naselju koje su malo ili nimalo rečeno, ne može začuditi što je jezikoslovlje, isprva potpuno zaokupljeno iz njega odlazile, a zubi su im toliko uščuvani da im je pri govoru arti kulacija ostala razgovjetna. Od njih se onda, ako se umije stvoriti prava postanjem jezika, osobitu pozornost poklonilo mjesnim govorima. Tako je nastala i posebna jeZikoslovna disciplina, dijalektologija, koja se bavi JP 18 Rado s l a v K a t i č i ć H rvats k i jezi k 19 Mj e s n i govo r i H rvata zvila i posebne tehnike terenskoga istraživanja. Dosljedno razmišljanje tu je dovedeno do kraja. U je riječima JQnes utemeljio indoeuropsku lingvistiku. Tako orijentirano jezikoslovlje priznavalo je jedino organske mjesne go vore kao autentičan i prirodan jezik. Poredbeno je jezikoslovlje krenulo od književnih jezika, i to od kulturno očima iskvareni, a književni jezici umjetne tvorevine. O njima je, starini unatoč, stajalo na raspolaganju obilje Ništa tu, doista, nije čudno, nego je naprotiv sve vrlo razumljivo. Ma stika najviše oslanja. Pri tome, dakako, s dobrim razlogom, više ili manje nje je razumljivo to kako lingvistika utemeljena na takvu gledanju nije svjesno uvijek traži tragove obilježja što su u njima ostavili mjesni govori. Kao pozitivne či Tek kada se shvati i usvijesti ta proturječnost ishodišne pozicije ge zasnuje teoriju valjanu u očima pozitivista. Na književne se jezike sve do danas genetska poredbena lingvi njenice na kOjima se može graditi valjana obradba pojedinog jezika pri netski poredbenoga jezikoslovlja, može se izaći na kraj sa zaključcima i znaju se samo obilježja mjesnih govora, a mjesni govori vrlo su teško do razvrstavanjima utemeljenima na njem. Hoteći književne jezike isključi stupni ili, velikim dijelom praktički i sasvim nedostupni. U teoriji takva ti iz jezikoslovnoga krugozora, pozitivistička genetska lingvistika stalno lingvistika od sebe zahtijeva nemoguće! Koliko su mjesni govori bar do ih uvodi u nj i potvrđuje njihovu važnost. To i nije moguće drukčije, pa nekle istraženi, ona može stati na razinu svojih teoretskih zahtjeva. Ali u odatle nema prigovora, tek treba toga biti svjestan. Za razumijevanje pak većini slučajeva, gdje o mjesnim govorima znamo premalo ili čak ništa, hrvatskoga jezika to što te svijesti nije bilo predstavljalo je kobnu zapreku. Ti su bar uvijek pristupačni: oni se poučavaju u nasta ti. Za to je potrebno uključiti i druga gledišta, a pozitivistička lingvistika, vi, za njih postoje priručnici. A do jezika starijih razdoblja i nema dru njezina škola prozvana mladogramatičari upravo to dosljedno isključuje. Genetska poredbena lin No mjesni govori, organski izrasli iz svojega prajezika, doista su u vrlo gvitika tada u interdijalektima i književnim jezicima nalazi i prepoznaje bitnom smislu temeljni, tu mladogramatičari imaju pravo, pa zato najpr obilježja mjesnih govora i na tom materijalu gradi svoj model genetskoga vo treba razmotriti kako s time stoji u Hrvata. Drugoga pristupa dijalektologiji i jezičnoj povijesti starijih razdoblja niti ima niti može biti. Temelj genetskoj po redbenoj lingvistici prezreni su književni jezici, po samoj svojoj naravi l Te su riječi, napisane i objavljene engleski, ovdje su donesene u hrvatskom prijevodu Mislava Ježića, Amarusataka Amarukina stotina, Stotina prizora ljuvenih, Naklada Ar Tresor, Zagreb, 201 1. Ljudi u njima stalno svi među sobom jezično komuni ciraju. Samo oni to mogu jer žive na istom vrlo ograničenom prostoru i stoga su u stalnom dodiru. Kako protječe vrijeme, jezik ne može, kako je čistoći pradavnine, o dubokim korijenima izvornoga podrijetla. Neki već rečeno, ostati nepromijenjen jer čovjek, koliko god težio za tim, nije onda radije kažu protojezik. Ali to je mnogo manje skladno, a prajezik ne u stanju uvijek jednako ponavljati isti vrlo kompliciran obrazac ponaša nja. Uvijek će se nešto promijeniti i neke od tih promjena prevladavaju u znači ništa praiskonsko i osobito, nego samo jezik koji je bio prije nego svi oni koji su iz njega postali pa su zato genetski srodni, njegovi jezici svoj zajednici, postaju tako promijenjeni jezik. To se zove jezična mijena. Ta pak jezična mijena može biti posve jednaka samo u zajednici u kojoj potomci. Ispravno shvaćen pojam prajezik sadržan je već u samoj pret postavci o genetskoj srodnosti idioma, bili to jezici, narječja, dijalekti ili svi sa svima neprekidno komuniciraju. Može stoga biti jednaka samo u mjesni govori. U nevezanom govoru na tu se hijerarhiju idioma obično ne osvrću. Govore kao da su narječje, dijalekt i govor sinonimi. Pri sva naselju, u zajednici na jednom mjestu. Kako teče jezična mijena, nastaju dakle prepoznatljivo različiti mjesni govori. Napor potreban da se ona usvoji i primjenjuje nije velik, a stvari od toga postaju mnogo jasnije među susjednima, neznatne su. Na taj način jezik organski postoji. To su pozitivistima, mladogramatičarima, i jedini pozitivni podatci o jeziku. Jezik je tako na svojem području, jezikoslovci tu govore o arealu, kontinuum usko srodnih mjesnih govora. Oni se jedan od drugoga tek i izbjegavaju se nepotrebni nesporazumi i zavrzlame. Jezik Hrvata, kakav je danas, sastoji se od tri narječja: čakavskoga, kaj neznatno razlikuju, najmanje oni koji su jedni drugima najbliži susjedi. Tako raspoređene mjesne govore jezikoslovci zovu dijalekatski kontinu kavskog i štokavskoga, nazvanih tako po upitnim zamjenicama ča, kaj i što. Čakavci su, bar u grubo, oni koji pitaju ča, kajkavcvi oni kOji pitaju um. Može se reći da je dijalekatski kontinuum prirodno stanje jezika. To, međutim, ne znači da se na nj nailazi baš često. Vanjske prilike ga opet i opet remete i ne dopuštaju da ostane netaknut. Tek tamo gdje ipak nai kaj, a štokavci oni koji pitaju što. Nazvani su tako po onome što je u nji hovu govoru drugima najnapadnije. Gleda li se podrobnije, ima tu znat lazimo na nj, razabiremo da je jezik tu trajao neometeno. Izvanjski utje nih iznimaka, a pravi i pouzdani kriteriji za pripadnost tim narječjima caji i zahvati nisu ostavili traga, ili tek neznatnoga. Govori kOjima govore Hrvati razudili su se tako u tri narječja: čakav No tijek jezične komunikacije, određen i prostorno usmjeren gospo darskim razmjenama, crkvenom organizacijom i hodočastilištima, pa i sko, kajkavsko i štokavsko. U jednom se, kako je upravo rečeno, pita ča, u drugom kaj, a u trećem što. Ta narječja nisu svako za sebe. Svako za sebe prometnim mogućnostima uvjetovanim konfiguracijom zemljišta, nužno dovodi do toga da se stvaraju skupine mjesnih govora koji ostaju blisko mogla bi to biti i tri najuže srodna južnoslavenska jezika. Razlike među srodni jedni drugima, a jače se udaljuju od drugih takvih skupina i go njima, kako god su male, nisu opet niti beznačajne. Čakavski, kajkavski vora koji ih tvore. Takve skupine s vremenom se jasnije oblikuju i dobi i štokavski postoje samo u odnosu jednoga s drugim i u dodiru jednoga vaju svaka svoju fizionomiju. To je što jezikoslovci nazivaju dijalektima. Po tome to troje jest hrvatski jezik. Njegova arhetipska slika A skupinu dijalekata podudarnih obilježja koja stoji naprama drugim takvim skupinama zovu narječjima. Hijerarhija je tu vrlo jasna. Dijalekt je sporazumijevanje na sajmu u Fužinama u Gorskom Kotaru. Kroz to mjesto teče rijeka Ličanka. S njezine desne strane, prema jugu i zapadu, je skupina mjesnih govora, narječje je skupina dijalekata. Tomu još treba u mjestu se govori čakavski, s lijeve, prema sjeveru i istoku, kajkavski, a u Liču, naselju u obližnjem polju, govori se štokavski. Na sajmu u Fužina dodati: jezik je skupina narječja. Sve to dakako razvrstano prema razli čitim obilježjima koja sva svjedoče o postanju iz istoga prvotnog jezika, prajezika. Ako se želi apstrahirati od hijerarhijskog statusa, može se i za ma susreću se tako i čakavci i kajkavci i štokavci i, naravno, razgovaraju, trže, sporazumijevaju se, ostajući pri tome čakavci, kajkavci i štokavci. To nazivlje, tako do Važno je tu držati na pameti i to da kod tih upitnih zamjenica ne vri sljedno razrađeno i precizno izbaždareno, dugujemo Daliboru Brozoviću. Nisll svi koji pitaju kaj kajkavci, niti svi koji pitaju što što- L 22 R a d o s l av Kat i č i ć H rv a t s k i j e z i k kavci. I U slovenskim govorima pita s e kaj. Ipak to nisu kajkavci: nemaju bliskoga dodira sa čakavcima, a niti sa štokavcima. Isto tako Makedon ci i Bugari pitaju što, a opet nisu štokavci, nemaju bliskog dodira sa ča kavcima, a niti s kajkavcima. Pa i Srbi zapravo nisu štokavci jer ni u njih nema nikojega oblika prisnijega dodira niti s kajkavskim niti sa čakav skim. Za razliku od Hrvata štokavaca, koliko god im slično govorili, oni stoje izvan toga odnosa. Srbi nisu štokavci, kako god pitaju što, jer se ne Mj e s n i govori H rvata 23 nako: biti. Oni svi nasuprot lijevi čuvaju staro desni, i nisu ga kao ostali slavenski jezici zamijenili s pravi. No genetski status južnoslavenskoga u odnosu na praslavenski predstavlja pitanje na koje jezikoslovci teško nalaze uvjerljiv i konačan odgovor. Prevladavalo je mišljenje po kojem se još prije dolaska na jug, u zakarpatskoj pradomovini, južnoslaven ski oblikovao kao dijalekt unutar praslavenskog i da je takav, već obli kovan, pri seobi donesen na jug od Dunava sve do južnih mora. To se može pitati ča ili kaj, a govoriti srpski. Kad se za Srbe kaže da su štokavci, shvaćanje, međutim, u svjetlu novijih istraživanja nije moglo održati. To sam vrlo zorno i neposredno doživio na skupu o kajkavskom nar ječju koji je 1978. Na njem su sudjelovali i srpski kolege. Otvorio ga je kratkim govorom predsjednik Grga Novak, tada već duboko u godinama. Govorio je toplo i kao čakavac izrazio svoju radost što se kajkavskomu narječju sada posvećuje puna pozornost. To Danas znamo da se južnoslavenska cjelina sa svojim razlikovnim obi teritoriju Rimskoga Carstva. Upravo taj rimskodobni supstrat bitno je obilježje svih južnoslavenskih jezika. Južnoslavenski govori tvorili su dijalekatski kontinuum južno od Du nava, od istočnih Alpa do Crnoga mora, i do južnih mora, koliko su do pirali do njih i na njihove otoke, više na sjevernom i srednjem Jadranu nego na južnom, na Jonskom i na Egejskom moru. No prvobitni razmje ga je toliko ganulo da se star čovjek na trenutak borio sa suzama. Kraj štaj tih govora na južnim prostorima bio je drukčiji nego je danas. Uvijek će prodirati do srži bitka:' Njima je sve to bilo neshvat ljivo. A meni je tada postalo bjelodano jasno da Srbi nisu štokavci, kako god veći dio njihovih govora nedvojbeno pokazuje genetska obilježja istočnoštokavskih dijalekata. Oni tek pitaju što kao Makedonci, Bugari, Rusi, a kao i njima ča i kaj potpuno su im tuđi i suvišni. A živ suodnos toga trojega bitna je odrednica hrvatskoga jezika. Hrvatski mjesni govori integralan su dio južnoslavenskoga jezičnog prostora. Taj je prvobitno poslije velike ekspanzije praslavenskoga jezika oko godine 600. Tek poslije ga je od njega prostorno odijelio pojas koji tvore, od zapada prema istoku, njemački, mađarski i rumunjski jezik. Svaki je od njih zauzeo svoje mjesto u tom pojasu pod drukčijim povijesnim okolnostima, ali su skupa prostorno trajno odvo jili južni slavenski jezični prostor od sjevernoga. Južnoslavenski govori razmješteni su od istočnih Alpa sve do Cr noga mora, a sežu do Jadranskoga i Egejskog, na kojima su sučeljeni sa starosjedilačkim albanskim i grčkim. Oni pokazuju neka obilježja koja ih sve odvajaju od sjevernih. Tako, primjera radi, svi iZjednačuju praslavensko y i i, pa je u njima by ti ,postojati' i biti ,udarati' oboje jed- venski se u ranom srednjem vijeku govorilo u južnoj Albaniji i u Grčkoj, gdje su preživjeli slavensku poplavu i sačuvali životnost potrebnu za po vratak na staro zemljište. Danas se uspjelo uvjerljivo pokazati da su slavenski jezici, sasvim očito genetski usko srodni, bili najmanje raznoliki i gotovo sasvim jednaki oko godine 600. To je dakle vrijeme slavenskoga prajezika. Svi su slavenski jezici njegovi jezici potomci. To vrijeme, prijelaz iz 6. Sve jasnije se razabire da praslaven ski jezik i nije nego južni baltički, koji se razvio pored zapadnoga izu mrlog staroga pruskog i istočnog litavskoga i latvijskog , južno od njih na rubu šuma i stepe. No praslavenski je među baltičkim jezicima imao sasvim osobitu povijest jer je postao razgovorni jezik na prostoru avar ske vlasti kakva je uspostavljena na obje strane Dunava baš oko 600. Sto ga se praslavenski rasprostro vrlo jedinstven po velikim prostranstvima Europe. Okvir je tomu bilo avarsko vladanje, avarski kaganat. Kagan je, naime, naslov vrhovnoga vladara eurazijskih stepskih nomada, područje kojim takav vlada naziva se kaganat. Ranosrednjovjekovna vrela, i grčka na istoku i latinska na zapadu, uzimaju to kao samo sobom razumljivo. Gdje avarski konjanici uspostave svoju vlast, nastaje Sklavinija, mi bismo rekli Slavonija ili Slovinje, područje na kojem se sa slavenskim jezikom l! Sve to vrlo ujednačeno na širokim prostranstvima. Daleko najvjerojatnije na praslavenskom, jer su taj jezik znali i Avarin i Germani, iako su sa svojima inače govorili drukči je, a dakako znali su ga i starješine Slavena, najbrojniji u toj skupini, jer je bio njihov. Poraba se praslavenskoga širila dokle je sezala vlast avar skoga kagana, vrhovnoga kana nad njihovim kanovima, mi bismo rekli vrhovnoga kneza nad kneževima. Tako je praslavenski jezik uhvatio ko rijena i u dotada rimskoj Dalmaciji, pa i tamo gdje će ona poslije postati zemlja Hrvata. Praslavenski nije, dakle, nego južni baltički kOji su sasvim posebne povijesne okolnosti kao razgovorni jezik avarskoga kaganata izrazito iz dvojile od ostalih baltičkih jezika, pa nam se pokazuje kao posve samo stalna jezična pojava, jasno različita od ostalog baltičkoga, koliko god njemu blisko srodna, proširena na golemom europskom prostranstvu, a niz današnjih slavenskih jezika njegovi su potomci. Isto tako je latinski iskonski tek jedan od italskih jezika, ali su ga sasvim posebne povijesne okolnosti kao jezik grada Rima i ekumenskoga Rimskog Carstva izrazito izdvojile od ostalih italskih jezika i proširile ga na velikom prostranstvu. Tako je latinski u pučkoj porabi postao i praromanski i niz važnih europ skih jezika njegovi su potomci. I engleski je jezik potekao od zapadnih germanskih, upravo doljnjonjemačkih govora koje su Angli i Sasi doni jeli sa sobom u Britaniju, naselivši se na otoku i pokorivši tamošnje sta rosjedioce, romanizirane i neromanizirane keltske Britance. No sasvim posebna povijest izdvojila je te doljnjonjemačke govore iz njihove zapad nogermanske okoline i učinila da nam se pokazujU kao poseban jezik, osobito znatan i važan, raširen na golemom prostranstvu kugle zemaljske. Praslavenski je na svojem velikom arealu bio vrlo ujednačen. Razlike su među njegovim mjesnim govorima isprva bile sasvim neznatne. To dakako nije moglo dugo potrajati. Čim se urušila dinamika širokopo teznoga kretanja i komunikacije u avarskome kaganatu, počeli su se od zlikovati dugo bili vrlo bliski jedni drugima, a bliski su ostali do danas. Kako nema podataka kOji bi izravno svje dočili o tome, ne može tu biti niti potpune sigurnosti. Ipak su upornim traženjem iznađeni kriteriji koji omogućuju vrlo uvjerljivo zaključiva nje. Prema rezultatima najnovijih istraživanja može se u dalekosežnom suglasju istraživača taj proces zacrtati onako kako ga je prikazao Ranko Matasović u. Njemu se ovaj pisac u tome bez zadrške pridružuje. U praslavenskom se dijalekatskom kontinuumu, svemu prešaranom crtama do kojih su se iz raznih žarišta i u raznim smjerovima širile po jedinačne jezične promjene, izdvojila na istoku i jugu cjelina vrlo jasnih jezičnih obrisa. Ono što je preostalo, u sebi dosta neujednačeno i razroko, razvilo se u zapadnoslavenske jezične skupine i zapadnoslavenske jezike kako ih poznajemo danas. To su takozvana lehitska skupina i u njoj polj ski, kašupski, pomoranski slovinski i polapski, lužička skupina i u njoj gornji i doljnji lužički srpski jezik, te čehoslovačka skupina i u njoj češki i slovački jezik. Nema dosljedno provedenih glasovnih promjena koje bi zapadnoslavenskoj skupini davale zajedničku fizionomiju jasnih obri sa. Tek uvjetno se stoga može govoriti o zapadnoslavenskom prajeziku. Skupine koje su nastale na istoku i na jugu bile su mnogo cjelovitije. Od toga prajezika nižega reda postali su istočnoslavenski jezici, ruski, bjeloruski, ukrajinski, svi iz jednoga istočnoslavenskog prajezika, nadalje istočni južnoslavenski prajezik i iz njega bugarski i makedonski govori, te napokon zapadni južnoslavenski prajezik i iz njega govori Slovenaca, Hrvata, muslimana Bošnjaka, Crnogoraca i Srba. Taj zapadni južnosla venski prajezik genetski je neposredno nadređen hrvatskomu jeziku. Ali ne samo njemu. Povijesni okvir zapadnomu južnoslavenskom prajeziku franačko je vrhovništvo nad južnim Slavenima uspostavljeno u bivšim provincijama Panoniji i Dalmaciji nakon rušenja avarskoga kaganata i misija franačke crkve koja je veći dio njih iz poganstva sustavno privela rimskomu kršćanstvu. Treba sad pobliže razmotriti kako tu stvari stoje. Jezična diferencija cija na tom prostoru bila je vrlo mala. Najizrazitija je isprva bila po tome 26 R a d o s l av Katičić H rvat s k i j e z i k kako se tvorilo buduće vrijeme. Na sjeverozapadu je za to služio kao i u Mjes n i govori H rvata 27 istarski, te napokon lastovski jekavski. Tomu narječju pripada i glavni drugih Slavena prezent svršenih glagola ili oblik složen od budem i infi na hrvatskih govora u austrijskome Gradišću i u susjednim predjelima Tako je do danas u slovenskom jeziku i u kajkavskome narječju hrvat Kajkavsko narječje također ima više dijalekata: zagorsko-međimurski nitiva ili glagolskoga priloga prošlog na -l: Budem viditi ili bu de m videl. U preostalom dijelu zapadnog južnoslavenskoga futur se tvori od dijalekt, križevačko-podravski, prigorski, turopoljsko-posavski i goranski. Tako je danas u svim drugim K tomu još dolaze pokajkavijeni govori čakavskih doseljenika, izbjeglica razliku zapadni južnoslavenski tvorio je cjelovit dijalekatski kontinuum tragovi njihova čakavskoga podrijetla. Uz tu znatniju s vrlo malim različitostima, uglavnom glasovnim. Kada se onda na području franačkoga vrhovništva i crkvene misije jasno i duboko zacrtala granica Njemačkoga Carstva i njegovih istočnih marka, pograničnih grofovija, ustanovila se je granica koja uz neke pro mjene i danas dijeli Hrvatsku od Slovenije. Unutar te granice došlo je do jezičnih promjena koje su odredile slovenski jezik. Nastale su tako razlike među najbliže srodnim govorima, razlike prvenstveno u naglasku, tanke kao paučina, ali ipak dojmljivo zamjetljive i čvrsto u uhu svima koji žive na pred Turcima, kojima se i u posve kajkavskom okružju još poznaju jasni Stjepan Ivšić je 1936. Bilo se sklono mi sliti da je proizašlo iz njhova uzajamnog prožimanja. Na oba ta narječja, čakavsko i kajkavsko, nastavljalo se prema isto ku zapadnoštokavsko narječje, koje se govorilo u većem dijelu današnje Slavonije, u Bosni sve negdje do razvođa između rijeka Bosne i Drine, prostoru gdje se susreće oboje. Tako je naprama oko, kako je bilo i ostalo a u Hercegovini do poteza uz lijevu obalu Neretve s uskim izbojkom uz naprama srce slovensko srce, naprama brat, brata slovensko brat, brata, kajkavskomu, bio je narječje ravnopravno drugim narječjima u zapad su u uhu. Kako to obično biva kad se radi o dijalekatskom kontinuumu, nj tako i gledati. Taj zapadni štokavski, blizak i čakavskomu i i naprama krava slovensko krava. Kako god sitne te razlike bile, svima nome južnoslavenskom dijalekatskome kontinuumu i povijesno valja na granice tih promjena nisu sasvim oštre, ali u cjelini one vrlo razgovjetno izdvajaju slovenski jezik od ostaloga zapadnog južnoslavenskoga. Taj ostali, veći dio toga jezičnog područja, dio koji je ostao izvan Nje mačkoga Carstva razvijao se manje kompaktno i pokazivao manje oš tro individualiziranu fizionomiju. Razvoj je isprva tekao cjelovito, iste su promjene zahvaćale cijeli taj jezični prostor. Tu se zadržao karakter dijalekatskoga kontinuuma, ali su se na njem sve jasnije ocrtavali obrisi narječja. To je negdje od samoga kraja 12. Povijesni okvir tomu bila je velika i sve veća feudalna razdrobljenost. Nastalo je tako di jalekatsko šarenilo i veće od onoga što ga mi danas poznajemo. Na zapadu se stvorilo čakavsko narječje, na sjeverozapadu kajkavsko, svako sa svojim dijalektima. Njihova su područja sezala dalje na istok nego što sežu danas. Čakavsko narječje ima dijalekte: sjevernočakavski ekavski i uza nj vrlo samosvojan istarski buzetski, srednjočakavski ikav sko-ekavski s izbojcima do duboko u kopneno zaleđe, sve do okolice Karlovca i Žumberka, južnočakavski ikavski i njemu blizak jugozapadni Na to zapadno štokavsko narječje teritorijalno se prema istoku na dovezivalo istočno štokavsko. I ono je jedinica potpuno ravnopravnoga statusa kao i narječja što su ovdje već nabrojena. Tu treba posebno na glasiti da su zapadni i istočni štokavski u toj podjeli, koju je na temelju dugotrajnoga i mukotrpnog istraživanja uspostavio Dalibor Brozović, svaki za se jedinica ravnopravna čakavskomu i kajkavskomu narječju. Istočni štokavski prostirao se zapadnom i srednjom Srbijom, Bačkom i Banatom, koliko se u srednjem vijeku tamo govorilo slavenski, pa današ njim Sandžakom, Crnom Gorom i istočnom Hercegovinom. Brozovićevu istraživanju i rasuđivanju dugujemo što s tolikim pouzdanjem možemo govoriti o tim pojavama. U znanosti, po samoj njezinoj naravi, ne može biti izrečena posljednja riječ, ali poslije Brozovićevih rezultata i sinteza koje je slijedeći ga objaviO Josip Lisac nema razloga očekivati da bi slika, koja se njima pojavila, mogla u nekoj doglednoj budućnosti zahtijevati promjene u svojim bitnim crtama. Dalje na jugoistok, u velikom luku od Kladova na Dunavu i Negoti na na Timoku do Prizrena i Đakovice u porječju Bijeloga Drima na jugu 28 Radoslav Katičić H rvat s k i j e z i k Kosova, proteže s e areal torlačkoga narječja, koje n a drugu stranu svUg dje graniči s istočnim južnoslavenskim govorima: bugarskim i makedon r l r Mjes n i govori H rvata 29 ocrtao se tako dosta jasno jezik hrvatskoga naroda određen i genetički kao skup čakavskoga, kajkavskog i zapadnoga štokavskog narječja, mje snih govora u hrvatskim zemljama povezanih u dijalekatski kontinuum, skim. Prvotno su u ranome srednjem vijeku taj pojas nastavali pretežno u hrvatski jezik dakle među zapadnim južnoslavenskima. Do toga ipak govornici starosjedilačkih jezika: rumunjskoga vlaškog i albanskoga nije došlo. Jedno zato što su u hrvatski narod urasli, doduše u manjem broju, i govornici istočnog štokavskoga, tako u Srijemu i istočnoj Herce arbanaškog i tako prostorno razdvajali zapadne južnoslavenske govo re od istočnih. Poslije je i tu prevladao južnoslavenski, ali je ostao jako govini oko Stoca na rijeci Bregavi i Ravnog na Popovu polju, a poslije je obilježen tim starosjedilačkim supstratom. No važnije je to što je u razdoblju velikih seoba za turskih ratova u uključeno u takozvani balkanski jezični savez, kojemu pripadaju ma 16. I u tome se očituje Srba, dopro daleko na zapad, s krajnjim izbojcima do Gorskog kotara i utjecaj starosjedilačkog supstrata. Granica između zapadnoga i istočnoga Kalnika, razbio i potisnuo cjelovit teritorij zapadnoga štokavskoga i u ve južnoslavenskoga nije na tom dijalektainom području povučena nimalo likoj ga mjeri preslojio i preoblikovao, tako da danas imamo samo jedno oštro, nego su crte razgraničenja među pojedinim obilježjima razmje štokavsko narječje, vrlo razvedeno i raznoliko, ali ipak samo jedno, i to štene u širokom pojasu s obje strane srpsko-bugarske državne granice. Srpski jezikoslovci radije govore o prizrensko-timočkom dija pa do Drine, a otkrio ga je i istražio Dalibor Brozović. Oni torlački pribrajaju štokavskomu narječju kao i sve ostale srpske štokavskoga razabiru se u velikom dijelu ikavskih govora Hrvata i mu govore. Razlike po postanju između štokavskoga i torlačkoga doista nisu slimana Bošnjaka, više u Bosni nego u Hercegovini. No nema sumnje da mnoge, ali su duboko povučene. Tu se čak radi o nešto drukčijem prasla je štokavski danas još samo jedno narječje, kako god stručno potkova venskom. Zbog tih starih i dubokih razlika, kako mi je govorio Dalibor Bro ni istraživač jasno razabire da su nekada nedvojbeno bila dva: zapadno i zović, treba toriački nedvojbeno uzimati kao posebno narječje zapadnog istočno. No od zapadnoga ostali su još samo tragovi i krhotine. To pak što je ono sve obuhvaćeno balkanskim jezičnim Štokavsko narječje, koliko njime govore Hrvati, ima također više di savezom nije tako stara pojava i stoga, premda najviše upada u oči, pri tom jalekata. Tu su inovativni novo štokavski dijalekti, ikavski kakav se go razvrstavanju ne igra nikakvu ulogu. Starinski toriački koji nije uključen vori u Hercegovini zapadno od Neretve i na širokim potezima zagorske u balkanski jezični savez očuvali su nam Hrvati Krašovani u rumunjskom Dalmacije, Like, velebitskoga Podgorja i u pojedinim mjestima Gorskog dijelu Banata. Taj je govor stoga jeZikoslovcima osobito zanimljiv. Time što izdvajanje slovenskoga jezika nije obuhvatilo čakavski, kaj To je nastavak istočnoga štokavskog, isto kao novoštokavski ijekavski, kavski, zaspadnoštokavski, istočnoštokavski i toriački, ta su narječja dobila kojim govore Hrvati u istočnoj Hercegovini, te u novije doba u dubro sličniju fizionomiju, pa se u tom smislu kao neka cjelina i suprotstavljaju vačkom kraju i na više mjesta u bivšoj Vojnoj krajini. U tim je dijalek slovenskomu. Od toga, međutim, nisu postala genetski nimalo srodnija tima stari naglasak pomaknut za jedan slog prema početku riječi i to je nego su bila. Njihovu genetsku srodnost određuje i dalje samo zapadno pomicanje ostalo označeno uzlaznom intonacijom uz tako pomaknuti južnoslavenski prajezik, kojega su ta narjerčja svako za sebe potomci isto naglasak. Tako od žena postaje žena, od glava postaje glava. To novošto kao što je to i slovenski jezik, pa mu ona svako za se genetski stoje uz bok. Staro zapadnoštokavsko toj cjelini pošto se unutar granica Njemačkoga Carstva iz nje izdvojio narječje velikim je dijelom znatno preslojeno istočnim novoštokavskim. Ta je predodžba vrlo daleko od onoga što se ga prvotno zapadnoga štokavskog podrijetla. Tu će se mjesto klišta reći je zbilja događalo. Dakako, ne kad govore strancu namjer No tu kao da smo već napustili gledište odabrano za ovo poglavlje, a niku. Takvi ostatci zapadne štokavske pripadnosti nalaze se u ikavskim njega se u prvom pristupu valja držati dosljedno do šturosti. Zato ostajemo govorima Hrvata i muslimana Bošnjaka od Duvna i Kupresa, pa do Kla pri razvedenoj slici mjesnih govora, po svojim dijalektima razvrstanih u duše i Cazina. Jače su izražene zapadnoštokavske osobine u slavonskom narječja, što svi potječu od zapadnoga južnoslavenskog prajezika, preko dijalektu, posavskome i podravskom, koji je ikavski, ekavski, ikavsko njega pak od praslavenskoga, a ostali su takvi pošto se iz te cjeline izdvo -jekavski i ikavsko-ekavski, a naglasak mu je vrlo starinski, te u istočno jio slovenski jezik. U toj slici, to treba reći jasno i glasno, nema skupine bosanskome, koji je jekavski i odstupa od novoštokavske akcentuacije. Ne može se, naime, posta Takvo stanje dolazi još više do izražaja time što na područjima gdje su viti skup jezičnih mijena, glasovnih i drugih, kojima bi se od zapadnog bolje očuvani ostatci zapadnoga štokavskoga u spontano oblikovanim in južnoslavenskoga dobivali svi hrvatski mjesni govori i samo oni. Kako terdijalektima potpuno prevladavaju obilježja istočnoga štokavskog. Usput god to postavljali, uvijek će se obuhvatiti i neki govori koji nisu hrvatski, nom putniku prolazniku nije lako čuti ostatke zapadnoga štokavskoga. I ili pak neki hrvatski govori ne će biti obuhvaćeni. Stjepan Ivšić je shvatio o čem se radi tek kad je jednom slušao kočijaša koji Štokavsko narječje, koje je danas sve ipak samo jedna narječna cjeli ga je u fijakeru vozio iz Strizivojne u Đakovo. Dotle je mislio da u cijeloj na, kako je ona god u sebi duboko razuđena, nazvano je štokavskim iz Slavoniji govore novi istočnoštokavski kao u njegovoj rodnoj Orahovici. To je otvorilo sasvim nove vidike i potpuno oborilo Oni stoga i nisu štokavci u pravom smislu toga naziva, ali im govori nose dotle raširenu predodžbu o velikom i kompaktnom, u sebi jedinstvenom, obiljeŽja narječja koje se uobičajilo tako nazivati. Tako smo školovani, štokavskom narječnom bloku. Ta predodžba pripada uostalom ideologiji duboko je to sjelo. Uobičajilo se toliko da to nije nimalo lako ispravljati, koja je pratila i podupirala hrvatsku jezičnu standardizaciju. Svagdje su se u krugu pojačane jezične komunikacije, oko sajmova i Zbog toga što nema genetski određene skupine zapadnih južnosla trgovišta, stvorili interdijalekti s obiljeŽjima okolnih mjesnih govora. Koja venskih mjesnih govora koja bi se mogla nazvati hrvatskim jezikom učili su obilježja pri tome izabrana da budu općenitija i služe u širem krugu i su nas i neki još uvijek uče da hrvatskoga jezika nema, da postoji samo zašto, to još nikako nije valjano istraženo. Upravo to pak određuje našu jedan širi, koji oni najradije zovu srpskohrvatskim. U zadnje se vrijeme sliku hrvatskih narječja jer se interdijalekti čuju češće i lakše nego ono čak opet pojačao pritisak na nas u tom smislu. Niti taj zamišljeni srpskohrvatski ne da se ge pozicije za dijalekatsku stilizaciju književnih jezika, a na najvišem stupnju netski odrediti. Nema srednjojužnoslavenskog, kako se sada rado govo toga razvoja i samoga standardnoga jeZika. Time mu se temelji polažu ri, prajezika, nego samo zapadnojužnoslavenski, od potomaka kojeg se već mnogo prije nego je počelo svjesno normiranje i sama standardizaci vlastitom mijenom odvojio slovenski jezik. Povijesni okviri toga jezič ja, kako se po vrelima utvrđuje da je tekla. To da nam je standardni jezik nog zbivanja jasno se razabiru: franačka dominacija i zračenje franačkog na sliku i priliku novoštokavskog ijekavskog dijalekta, predodređeno je utjecaja na velikom dijelu južnoslavenskoga jezičnog areala i konačno izborom dijalekatskih obilježja u interdijalektima na štokavskim prosto povlačenje stabilne istočne granice Njemačkoga Carstva. U prostoru ra rima, a svi Hrvati koji nisu štokavci pjevaju štokavskije nego što govore. Pozitivističko jezikoslovlje, mladograma tičarsko, učilo je da je to jedino gledište koje se broji jer su samo mjesni govori pozitivni i autentični jezični podatci. Sve drugo ili je iskvareno ili Kao svi narodi slavenskoga jezika i Hrvati su dugo živjeli u bespismenoj umjetno i nije vrijedno ozbiljne jezikoslovne pozornosti. Kako god nam kulturi: do prijelaza iz 8. A istočni Slaveni živjeli su tako do je to školovanjem duboko usađeno, mi više ne možemo misliti tako. Tu druge polovice 10. Bespismenost valja strogo lučiti od nepisme su i druga gledišta, bitna da se razumije ono što doživljavamo kao hr nosti. Nepismen je onaj tko u zajednici koja se služi pismom i njeguje pi vatski jezik. Tim drugim gledištima posvećena su poglavlja koja slijede. Bespismena je pak kultura koja se ne služi pismom, u kojoj ono nije predviđeno, a život se na svim razi nama odvija Qez njega. Svi tekstovi koji su takvomu društvu važni pamte se, uče napamet od riječi do riječi, zato i jesu većinom složeni u vezanom govoru, u stihovima pjesničkim jezikom, i predaju se od usta do usta, od naraštaja naraštaju. Nama, kojima je kultura već stoljećima izrazito pi smena, to nije lako zamisliti, a osobito iznenađuje koliko se dugo takva tekstovna predaja može držati. Tako su se tragovi praslavenskoga svetog obrednoga pjesništva u usmenoj književnosti svih naroda slavenskoga jezika očuvali sve do našega vremena, a ulomci praslavenskih zakona ušli su u srednjovjekovne pisane zakonike mnogo mlađega doba. Za kulturnu povijest europskoga prostora važno je što je na njem Avarski kaganat stvorio i održavao velik prostor bespismena života. U slici povijesti kakvu je mojem naraštaju posredovala škola Avari su nešto kao Huni, tek jedno stoljeće mlađi. Doista, i oni su stepski jahači koji su nahrupili iz kopnenih prostranstava središnje Azije, i oni su okupili oko svoje još i vojske drugih naroda i kao moćna udarna sila teško potresli oslabjelo Rimsko Carstvo. I oni su većim dijelom na njegovim razvali nama podigli svoje vladanje. Stvara se tako dojam kao da povijest Ava ra ponavlja sto godina stariju povijest Huna. Pri tome se obično previ đa jedna bitna razlika. Brzo poslije njegove smrti hunsko se vladanje raspalo. A avarsko je vladanje trajalo na velikom prostranstvu od prve polovice 6. To je vrlo dugo razdoblje i Avarski je kaganat stvorio okvire življenja koji su udarili svoj pečat velikim europ skim prostranstvima, a time i samoj europskoj kulturnoj fizionomiji. O tome se, međutim, obično ne vodi računa. Nije zanimljivo onima koji u današnjoj Europi vode glavnu riječ. Oni dobro mogu i bez toga. L 34 R a d o s l av Katičić H rvat s k i j e z i k Kultura Avarskoga kaganata bila je poganska i bespismena. Tako su živjeli i svi narodi koji su se našli u njegovu obuhvatu. Svi narodi sla Jezik p i s m enosti 35 Kada je zemlja Hrvata, zemlja hrvatske vlasti pod svojim ranim kne ževima, a najpoznatiji su nam Borna, V ladislav, Mislav i Trpimir, pod venskoga jezika proizašli su iz te poganske bespismenosti. Opismenili sam kraj 8. A to je bilo kasno, između 8. Kasnije od njih pokrstili su se i opismenili u Europi još samo Balti. To je razlog što je narodima slavenskih i baltičkih jezika usmena književnost toliko bogatija i vrjednija nego je europskim narodima pi smenim od starine. Stanje prvotne bespismenosti svih naroda slavenskoga jezika zapam ćeno je i opisano. Bugarski monah Crnorizac Hrabar negdje na početku 10. Tu je po još živom sjećanju u naznakama ocrtao stanje bepismenosti koje je u Slavena prethodilo pismenoj kulturi koju su dobili od svojih UČitelja, so lunske braće Konstantina IĆirila i Metodija u drugoj polovici 9. Taj traktat očuvao nam se u mnogim mlađim prijepisima. Najstariji je iz godine l348. Iz njega se ovdje donosi izvorni opis pretpismenoga stanja Slavena, prvo u izvorniku, a onda u prijevodu. Kako god je izvornik dosta dobro razumljiv, prijevod će pažljivomu čitatelju pokazati da je precizno razumijevanje toga izvornika zahtjevnije nego se to na prvi pogled čini. Traktat O pismenima počinje ovako: Prežde ubo Slavene ne imehQ knig'b, nQ čr'btami i rezami čbtehQ i gataahQ, pogani sQšte. A pokrstivši se, za nuždu su morali pisati slavenski govor rimskim i grčkim pismenima bez ustroja:' Osobito je tu znatno to što je istaknuto da su Slaveni od svojih UČitelja dobili ne samo slova nego i ustroj njihove porabe za zapisivanje slaven skoga govora. Upravo taj ustroj udara temelje kulturi odnjegovane pi smenosti. On može biti i kaotičan, kakav je na primjer u engleskom, ali ako je samo čvrst i stalan, on je izvrstan. U njezi nu najbližem susjedstvu dalmatinski gradovi na jadranskoj obali i na otocima pred njom: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, svaki sa svojim teritorijem, ali bez neposrednog prostornoga dodira jedan s drugim, živeći pod izravnom vlasti cara u Carigradu, bizantskoga, a to će reći rimskoga, čuvali su u vrlo nepovoljnim prili kama kontinuitet antičkoga života, pa tako i crkvene organizacije i pi smenosti. Svime su time nedvojbeno utjecali na brojem nadmoćan svijet koji ih je okruživao, slavenski, bespismen i poganski, pa je to i ostavilo tragova u oskudnim povijesnim vrelima što ih imamo za to razdoblje, ali pismenost i organizirano pokrštenje nije u zemlju rodovske vlasti Hrvata došla odatle, nego tek s franačkom misijom koja je došla od mah iza vojnih snaga što su pod kraj 8. Hrvatska rodovska vlast pod vladarima koji su se u njoj zaknežili predstavila se svijetu natpisima na svojim repre zentativnim zgradama, osobito crkvama. Najraniji pisani jezik kojim se Hrvati predstavljaju svijetu jest latinski. Zato se i može reći da je la tinski materinski jezik hrvatske književnosti. To što se tada dogodilo i utemeljilo pismenost u Hrvata, latinski jezik na prvim njezinim početcima, osobito uvjerljivo dokumentira i zorno ilustrira natpis iz Rižinica na sjevernom rubu Solina ispod tvr doga Klisa. Tamo su nađeni temelji ranosrednjovjekovne samostanske crkve što je pripadala benediktincima koje je onamo doveo knez Tr pimir. Zapis o darovanju splitskomu nadbiskupu koje je u neposred noj vezi s osnivanjem toga samostana datiran je godinom 852. Trpimir se tu naslovljuje kao knez Hrvata dux Chroatorum. Za taj samostan pregrađena je kasnoantička samostanska zgrada. Tu su nađeni i ulom ci zabata oltarne pregrade te samostanske crkve u tri ulomka i na njem latinski natpis koji, kao i samOstan s crkvom, potječe iz same sredine 9. A jasno je, sve bez daljnjega tumačenja, i to zašto se može reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti. Prije toga nije bilo ništa. Doista, što piše 925. To da su Hrvati, kada su doista počeli čitati i pisati, isprva čitali i pisa li samo latinski, ne može nikoga iznenaditi kada se zna da je pismenost u zemlju Hrvata došla s franačkom crkvenom misijom. Franačka je cr kva samo latinskomu jeziku priznavala punu vrijednost. Takvu su latinsku pismenost franački misionari donijeli i u novopokrštenu zemlju Hrvata. Francuski jezik, mlađi i pučki oblik latinskoga, imao je tu poseban položaj u toli ko što su oni koji su vladali samo njime ipak mogli, mučno sričući, ra zumjeti nešto latinskoga. Drugi jezici u Franačkom Kraljevstvu, koje se poslije 800. Takvi su slavenski, pa i sam njemački. Oni nisu kraj latinskoga imali baš nikakve službene važnosti. Ipak su se pismeni svećenici služili i njima, ali samo onda kada je puk koji nije znao latinski trebao razumjeti što se Bogu moli i što ga crkva uči. Drugi jezici, osim latinskoga, dolazili su u obzir samo u takve dušobrižničke svrhe, da se razumije ono što je crkva inače službeno govorila i pisala latinski. O tome su u franačkoj crkvi doneseni i strogi propisi. To da se njezini svećenici nisu brinuli za to da ih puk razumije, kleveta je kojom je ta crkva u 19. Greda i zabat s imenom kneza Branimira, Š opot, IX. Ulomak grede s iJ? Crkveni se puk tu poziva da se moli za svojega kneza, i to tako da na njega pada odsjaj Božjega veličanstva kako ga crkva objavljuje sveča nom latinštinom. Tim se natpisom knez Trpimir predstavlja svijetu, a s tih kamenova vrlo rječito i ljudima mlađih vremena govori Hrvatska koja je upravo uvrštena u Europu okrenutu zapadnoj crkvi i ujedinjenu latinskom pismenosti. Jednako rječito govori nadvratnik oltarske pregrade crkvice u Šopotu kod Benkovca. Na gornjem mu je rubu natpis iz druge polovice 9. Očuvao se u tri ulomka, od njih jedan ugrađen u utvrdu benkovačko ga kaštela. Tim nam se natpisom, također u svojoj zadužbini, predstav lja knez Branimir. Predstavlja se punim naslovom na latinskom jeziku: Branimiro comes dux Cruatorum cogitavit. To su tri slovenska teksta, najstari nicima crkvenih propisa i zakona. Kako je to, premda je od velike važno ja od svih što su došli do nas, pisana latinskim pismom. Taj rukopisni sti za povijest hrvatskoga jezika i književnosti, u nas vrlo slabo poznato, obrednik nastao je negdje u 10. Tako da ostanemo ti stari slovenski tekstovi potjecali su iz 9. Bazelski biskup Haito 807-823 izričito je propisao Capitularia Nr. To podrazumijeva i porabu takve dušo je nužno za ljudski život, i apostolsko vjerovanje, u kojem je sadržana či brižničke književnosti na slavenskom jeziku novopokrštenih Hrvata. Ona tava katolička vjera, uče svi, kako na latinskom, tako i na barbarskom je je mogla obuhvaćati i zbirku prijevoda blagdanskih čitanja iz poslanica ziku da ono što ispovijedaju ustima srcem vjeruju i razumiju': i evanđelja. Ništa nam se od toga nije očuvalo, ali vrlo pouzdano može Sinoda u Aachenu donijela je pak još 801. A to je, kako god skromno bilo, prva pojava da molitvu Gospodnju, to jest Očenaš i Vjerujem hrvatskoga jezika u europskoj pismenosti i stoga, i kraj sve svoje skro u Boga ucijepe svima koji su im podređeni i da traže da im to ponavlja mne beznačajnosti, vrlo važna prekretnica u povijesti hrvatskoga jezi ju jednako tako muškarci i žene kao i dječaci': Ako je to bilo obvezatno ka. Valja nam to ugraditi u svoju povijesnu svijest jer je do sada ostajalo baš za sve, odrasle i djecu, moralo se u smislu propisa biskupa Haitona uvelike zanemareno. Njegova je književna izražajnost bila svim jezicima i čovjek bude uslišan ako zatraži što je pravedno:' oblikovana prema latinskomu. Uklapala se od prvih početaka u jezičnu Vrijedilo je zaviriti u kapitulare s kraja 8. Pokaza izražajnost latinske Europe. Po tome se uklapao u krug ranih književnih la se slika vrlo različita od one koja nam je školovanjem usađena u povi jezika toga kulturnog kruga. U jeziku hrvatske pismenosti to je najstariji jesnu svijest. Nema govora o tome da je franačka crkva bila ravnodušna sloj. No mi pobliže o njem ne znamo ništa. Takav su joj stav razvijajući svoj ćirilometodski mit podmetali koje nam se ništa nije očuvalo, ali valja s pouzdanjem pretpostavljati da žarko zauzeti pregaoci slavenskih nacionalnih pokreta. Istina, franačka je postojala jer su takvi bili strogi jezični propisi u franačkoj crkvi, pred se je crkva protivila, dosljedno i nepopustljivo, slavenskomu bogoslužju stavlja za Hrvate kraj dugoga razdoblja bespismenosti. A i to je razdo učenika svetih Ćirila i Metoda, ali samo u slavenskoj liturgiji, a ne i sla blje ostavilo znatnu jezičnu baštinu, upravo književnojezičnu, kako god venskomu jeziku u dušobrižničkoj skrbi. Tu je čak propisivala njegovu to naizgled zvučalo paradoksalno. Bitno je bilo da razumije. Poklanjala se je, dakako, velika pozornost pozivima na pokoru i for kojem je sada riječ nije, dakako, jezik sporazumijevanja u svakodnevnom mularima za ispitivanje savjesti pred ispovijed. Bili su tu i popisi smrtnih životu. Njega je bilo i prije i poslije, on se prilagođivao sve novim prilika grijeha i glavnih kršćanskih vrlina. Nastajala je tako čitava jedna skro ma, udovoljavao sve novim zahtjevima, i nema posebne veze s jezikom mna literatura na jezicima kOjima je, kako gdje, jedinima vladao crkve hrvatske pismenosti, s hrvatskim književnim jezikom, koliko god mu je ni puk. Najstariji spomenici njemačkog jezika većinom su upravo takve u svako doba bio vrelom sve nove izražajnosti. Radi se o jeziku izgrađe naravi. Njih nam je ostalo vrlo malo. Još manje je ostalo slavenskih. No nom i razvijenom za mjerodavne tekstove koji su se u doba bespisme- o tome da je takva dušobrižnička literatura postojala i na slavenskim je- L 40 R a d o s l av Katičić H rvat s k i j e z i k nosti usmeno predavali od naraštaja naraštaju, tako važni i mjerodavni da su se pamtili od riječi do riječi, sastavljeni u vezanom govoru, što je bitno olakšavalo njihovo pomno pamćenje. Bile su to svete obredne pje sme koje su se pozivale na najskrovitije mitske odnose temeljnoga reda u svijetu ili izricale zakone slavenskoga suda i reda koji je na tlu koje će postati hrvatsko zamijenio rimski. Taj moćno razvijeni pjesnički jezik i ostatke tekstova sastavljenih na njem počelo se tek nedavno, zadnjih nekoliko desetljeća, otkrivati i po mno rekonstruirati na temelju tragova što su ostavili u usmenoj književ nosti svih naroda slavenskoga jezika. Hrvati su svojom usmenom knji ževnosti pri tome dobro zastupljeni. A jezik usmene književnosti, koja se tradicionalno zove narodnom, odi grao je u povijesti hrvatskoga književnog jezika, kako je dobro poznato, važnu pa u mnogome i odlučujuću ulogu. Škola hrvatskih vukovaca fe J ez i k p i s m e n o s t i nisu promatrali. Iz njih se lijepo pokazuje kako se na hrvatskome dvoru uz latinski rabio hrvatski jezik, pa su mu neke riječi prvi put zapisane u takvim tekstovima. To su u prvom redu nazivi raznih služba i dvorskih dužnosti. Tako su hrvatski nazivi visokih državnih služba kao ban, tep čija, župan, podžup i satnik. Tu su i nazivi različitih funkcija na vladar skome dvoru, a sve u latinskom tekstu: i posteijnik, i vinotoč, i psar, i vo lar, i dvornik, i vratar, i šćitonoša, i šćitnik, i napokon djed Hrvata, visoki dvorski dostojanstvenik. Najstariji se zapisi tih riječi javljaju u latinskim tekstovima, ispisani latinicom. Tu leži na dlanu, kako je neumorno upo zoravao Dalibor Brozović, odgovor na pitanje zašto je mnogo kasnije, u 18. Kako pisati hr vatske riječi latinskim slovima, za to su se morala nalaziti rješenja još od prvih početaka kad su se i kraj glagoljice i ćirilice ispisivale u latinskim tekstovima kako je tko bolje znao i umio. Nije bilo razdoblja kada se hr vatski jezik, od kad se počeo pisati, nije pisao latinicom! Odatle i velika važnost jezika hrvatske bes pismenosti za hrvatski jezik, i osobito za književni. Na latinskom kao prvom jeziku hrvatske pismenosti došao je do nas veći broj zapisa o pravnim činima, osobito u okružju hrvatskih vladara iz razdoblja od 9. Bez obzira na to jesu li ti zapisi doista pra vovaljane isprave, za što se izdaju, ili su mlađe prerađevine zapisa u samo stanskim kronikama izrađene stoga što se od druge polovice 12. Naprotiv, po nekim se podatcima i obilježjima tih tekstova razabire da je to većinom upravo tako. U tim zapisima, obično se nazivaju ispra vama, očuvani su tako, izravno ili neizravno, tekstovi najranije hrvatske književnosti na latinskom jeziku. S toga se gledišta do sada uglavnom i 41 Pismo pape Ivana VIII. Iako je latinski nedvojbeno prvi i najstariji književni jezik Hrvata, nije dugo ostao jedini. Već na prijelazu iz 9. Tako je mogla već do 925. Od tada je slavenska pismenost i književna kultura, ćirilometod ziku mnogo bližem materinskomu, odmah pustila čvrst korijen u Hrvata. O tome kako se to događalo nema nikakvih vijesti i stoga se o tome Hrvatska historiografija još je u 18. Prvi povjesničar crkve u hrvatskim zemljama, isusovac Daniele Farlati, jedan od velikih Talijana u hrvatskoj kulturi, u svojem monumentalnom djelu Illyricum sacrum, koje je počelo izlaziti 175 1. Farlati nije bio sklon tradiciji svetih Ćirila i Metoda među Hrvatima jer je u njih bilo odnjegovano dobro poznavanje latinskoga jezika i svatko ga je mogao steći, ako je samo htio. Za njim su se poveli hrvatski povjesni čari, kojima se takvo tumačenje izvrsno uklapalo u temeljni nacionalni stav. Tek su izvrnuli vrijednosne ocjene: njima se je narodni jezik u crkvi pokazivao kao najviša vrijednost. Grgur biskup ninski postao je tako glavni junak u borbi za narodni jezik u crkvi. Najdojmljivije je to izraženo u velebnom njegovu spome niku koji je izradio Ivan Meštrović. Nevolja je tek što u očuvanim aktima tih splitskih sinoda nema ni riječi o tome. Ninski se biskup Grgur, me đutim, borio za očuvanje svoje biskupije pri uspostavi antičke dalmatin ske crkve, a ne za slavensko bogoslužje. Nitko mu to u aktima splitskih sinoda ne predbacuje. No dugo je trebalo, sve do tridesetih godina proš loga stoljeća, da se konačno probije spoznaja da je ta njegova borba za slavensko bogoslUŽje samo nacionalni mit, kako god vrlo uspješan. Ra sadište glagoljaške liturgije i pismenosti bila je ipak Dalmacija, do kraja 9. Književni jezik Metodijeve škole imao je od prvih početaka svoje au tentično povijesno ime. Ono je izvorno bilo: jFyh slovenbsh, što se u dijalektu, slovenski ili slovjenski. Posebno treba i opetovano naglasiti da je to povijesni naziv sasvim određenoga književnog jezika, onoga koji su stvorila i učila solunska braća svojim trajno mjerodavnim prijevodima grčkih liturgijskih tekstova, a ne općenit i pomalo neodređen rezultat po redbenog slavističkog istraživanja ili čak izraz slavenske ideologije, kako se nama duboko usadilo u kulturnu svijest. Taj naziv je mogao poticati slavenske ideje, ali nije potjecao iz njih. Nastao je u doba kada je slaven ski, i jezik, i zakon, i običaj, bio još tvrda i čvrsta, vrlo konkretna životna realnost, a ne jezikoslovna ili čak idejna projekcija. Književni jezik solunske braće i njihovih neposrednih učenika zove se u slavističkoj znanosti starocrkvenoslavenski. Taj jezik postao je po slije početnoga razdoblja u razmaku od samo nekih sto godina, od kraja 8. Bio mu je, bez obzira na sve rezerve rimske kurije, u svem bitnome potpuno rav nopravan: i na njem se govorila misa, i na njem su se mjerodavno zapi sivali pravni čini. Bio je toliko srodan njihovu spontanu go voru da su ga morali doživljavati kao svoj. Uvodio je tako njihov jezik u najautoritativnije knjige, čak i u misne. Na njega su bili prevedeni od lomci Svetoga pisma, perikope što su se čitale u liturgiji. A ipak je bio od njihova materinskog jezika osjetljivo različit. Nikoji Hrvat ga takav ka kav se čuo u crkvi nije sam od sebe znao. Valjalo ga je naučiti, iako je to bilo mnogo lakše nego učenje latinskoga. U tome smislu bio je slovinski jezik Hrvatima svoj, ali takav kakav je pristajao najuglednijim knjigama. Nije to bilo teško shvatiti. Bio je to odnos kakav je za druge na jadran skom prostoru postojao između dalmatskoga romanskog ili talijansko ga jezika i latinskog. U svojim uglednim knjiga r ma, osobito liturgijskima, vjerno su čuvali njegove osobitosti. Samo takav 45 J ez i k p i s m e n o s t i ušao tako što se njihova redakcija crkvenoslavenskoga sve jače ponaro đivala i tomu izvan najsvetije liturgije nije bilo nikakva otpora. To se osobito tiče oblika Da hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika doista pripada cje riječi. Glasove su i u najuglednijim tekstovima već rano počeli izjedna lini hrvatskoga književnog jezika, sasvim se jasno razabire tek u novije čavati s hrvatskima. Bečki listići pokazala da se u mlađoj glagoljaškoj književnosti ne da povući oštra gra pokazuju da to vrijedi i za misne molitve i bogoslužbena liturgijska čita nica između te redakcije i hrvatskoga narodnoga jezika kakav se susreće nja. Tako su redigirani tekstovi preuzeti iz ćirilometodske škole, a preu u knjigama. Jedno se prelijeva u drugo. U tekstovima na narodnom je zimali su se i noviji. To je hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika. Kao Jednako tako su nastale i druge. Najvažnije su od njih bugarska, srpska i simbolični biljeg javlja se jedno takvo obiljeŽje čak i u gramatici Bartola ruska. Kao što se u kulturama tih slavenskih naroda naziv postao od sta roga jFyh slovenbsh mogao zamjenjivati bugarskim, srpskim odnosno Kašića. Hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga zvala i uvodi kategoriju prelaznih glagola, navodi kao primjer, među ostalim, se tako jezik slovinski ili jezik hrvatski. Upravo je takva zamjenjivost, što i ovaj str. Kašiću je to primjer iz jezika kojega gramatiku piše. Naziv slovinski jezik stoga je, kad je zamjenjiv s nazivom hrvatski jezik, A u tom je primjeru jedno vrlo prepoznatljivo obiljeŽje crkvenoslaven ovomu jednakovrijedan kao oznaka hrvatskoga jezika, uključujući, da skoga: preblaženogo umjesto hrvatski preblaženoga. Jezik kojega Kašić piše gramatiku u hrvatskim se primjerima u njoj To pak da je i to hrvatski književni jezik bilo je, dok je ta redakcija naziva jezik slovinski. A latinsko lingua Illyrica humanistički je naziv za bila u živoj porabi, svima očigledno i stoga bjelodano i samo po sebi ra taj slovinski jezik ili hrvatski jezik, što je u krugu hrvatske kulture i nje zumljivo. Poslije pak, od druge polovice 16. On nije zapadni južnoslavenski. U Kašićevu nje naziva slovinski jezik, što je pod specifičnim prilikama kakve su se njihov književni jezik,j? Tako se izgubilo izvorno znače je. To je istočni južnoslavenski koji su solunska braća izgradila da bude bile stvorile oko hrvatskoga identiteta, a one mijenjajući oblik i do da ga svim narodima slavenskoga jezika. Pri tome su se oslanjali na istočni nas traju, dovodilo do bitnih nesporazuma oko hrvatskoga jeZika i toga južnoslavenski, upravo stari makedonski, kako misli Georg Holzer upra naziva za nj. Sasvim neopravdano stao se doživljavati kao negacija toga vo na govor Slavena koji su se bili nastanili u Solunu, o čem postoji po jeZika kao hrvatskoga. Od svih slavenskih tim su jezikom Konstantin i Metodije A zapravo se radi samo o tome da je svaka poraba slavenskoga hrvat najbolje vladali. Kašićevo preblaženogo Isusa jedini je ostatak toga istoč skog jezika u knjigama po svojem povijesnom ishodištu ćirilometodska. On Da nije bilo glagoljaša, ne bi bilo ni hrvatskoga jeZika u knjigama onako u njem, međutim, nije strano tijelo. I nije slučajno što se očuvao u izrazu kako je on u njih ušao. Ulazio bi tada samo kako ga je uvela franačka mi koji se odnosi na najsvetije. Slovinski i jest prvotno bio svet i bogosluž sija, na isti način kako je u knjige ušao slovenski ili poljski. A u Hrvata je beni jezik u Hrvata, jedan od dvaju. Iako je glagoljica njegovo. Na četku hrvatske pismenosti stoje tako dva jeZika, od kojih niti. Svaki književni jezik, koliko god bio svoj, va. Početci hrvatskoga književnog jezika Knjige, kada ih ima, zahtijevaju jezik obrađen i pripravljen tako da se u njima, a i pri svakom drugom ozbiljnom pisanju, može rabiti. Zato se i zove književni jezik. To, naime, znači taj naziv. Ili pomalo bjelosvjetski s daškom dalekih obzorja: beletristi ka. Književni jezik dobiva svoju posebnost odatle što nitko kad ozbiljno piše ne piše baš onako kako u svakodnevici govori. A kada se to učvrsti i ustali, nastaju i u svakodnevici situacije u kojima se govori sličnije onomu kako se ozbiljno piše nego onomu kako se inače govori. Tada se govori književnim jezikom. Te razlike mogu biti i vrlo male, ali su uvijek uoč ljive. Književni jezik je tako poseban pojavni oblik svakoga jezika koji se rabi u knjigama i pri drugom ozbiljnom pisanju. Književni jezik je kao i svaki drugi oblik jezika bitno određen svojom poviješću. To kakav jest određeno je time kakav je bio, od čega je postao. Stoga je pitanje o njego vim početcima važno za razumijevanje njegove današnje pojave i naravi. Već je ovdje, u prethodnom poglavlju, rečeno kako je hrvatska pisme nost imala dva jezika, dvije pismene kulture: latinsku i slovinsku. Na tim jezicima počinje hrvatska književnost, književnost u onom najširem smi slu što ga najbolje izražava latinski naziv iitterae, koji potječe još iz anti ke. Jezik takvih litterae bio je na hrvatskom prostoru, a to je zemlja hrvatske rodovske vlasti i njoj susjednih slavenskih rodovskih vlasti te carska Dalmacija, što će reći teritorij njezinih gradova, najprvo latinski, a onda, jedva sto godina poslije toga početka, i slovinski. To je književni jezik solunske braće, crkveno slavenski, na samom početku baš starocrkvenoslavenski njihovih prijevoda grčkih liturgijskih tekstova, a onda hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika. Ta je redakcija u tekstovima poteklim iz škole svetoga Metoda ispr va samo zamjenjivala starocrkvenoslavenske glasove hrvatskima i pisa la ih odgovarajućim glagoljičkim, a poslije i ćiriličkim slovima. Tako je 48 Početci h rvatskoga k n j i ževnog jezika Radoslav Katičić H rvat s k i jezik mjesto starocrkvenoslavenskoga V b im? A pomalo su u crkvenoslavenske tekstove ulazile i riječi uobičajenije u hrvatskim govorima. Najstariji spomenik takve strogo crkvenoslavenske hrvatske redakcije jesu Bečki listići, ostatak misne knjige s početka 12. Bečki listići, glagoljica na pergameni, kraj l l. I u njima se je to održalo sve do katoličke obnove u 17. Rimska se je crkva htjela poslužiti hrvatskim glagoljašima da gubitke koje je pretrpjela od reformacije na sje veru Europe nadoknadi na njezinu istoku, vjernicima govornicima slaven skih jezika, pripadnicima Istočne crkve, kojima je ruska redakcija crkve noslavenskoga bila bliža nego hrvatska. Crkvenoslavenski kakav se slušao u liturgiji prestao je tako biti hrvatski, ostao je još samo liturgijski jezik. No izvan predaje liturgijskih tekstova hrvatska je redakcija crkveno slavenskoga jezika već od početka bila otvorena narodnomu jeziku kakav se govorio u svakodnevici. Tako je taj počeo preko crkvenoslavenskoga, kojeg je ustrojstvo u dubljim slojevima bilo ne samo blisko srodno nego i upravo jednako onomu hrvatskih govora. Takav je jezik u knjigama i drugom ozbiljnom pisanju, osobito pravnih tekstova isprava, zapisa i za-! I L 49 konika dakako ostajao slovinski, a mogao se zvati i hrvatski. Prodirući sve jače u crkvenoslavenski, hrvatski je narodni jezik u slovinskome književ nom postajao sve dominantniji i sve više mu je određivao fizionomiju. Hrvatski književni jezik nije postao tako da bi koji hrvatski dijalekt bio uzet da se rabi u knjigama i ozbiljnom pisanju, nego tako što je hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga poprimala i na kraju posve poprimila sva obilježja hrvatskoga narodnog govora i na kraju potpuno napustila sve što mu je bilo tuđe. Ipak je crkvenoslavenski još i u prvoj gramatici slo vinskoga jezika, nazvanoga latinski ilirskim: lingua Illyrica, ostavio pre poznatljivoga traga. Dalekosežno je stoga svjedočanstvo onoga Kašićeva primjera: naslidujem preblaženogo Isusa. Onomu koji zna o čem se radi taj primjer kazuje kako je nastao hrvatski književni jezik, kojega je prvu gramatiku napisao Bartol Kašić. Ipak i bugarska i srpska i ruska crkvenoslavenska književnost pokazuju jak utjecaj narodnih jezika; ruski je suvremeni književni jezik uvelike obilježen dodirom s ruskom redakcijom crkvenoslavenskoga je zika i nezamisliv je bez brojnih njezinih elemenata. Povijest bugarskoga i srpskog književnog jezika potekla je drukčije zbog posebnih povijesnih okolnosti uvjetovanih višestoljetnom osmanlijskom vladavinom. Crkve noslavenski je u njih bio uvelike prisutan preko ruske redakcije. Srbi su to onda u 19. No samo je u Hrvata na rodni jezik svojevrsnom osmozom posve prodro u redakciju crkvenosla venskoga i tako ušao u knjige i drugo ozbiljno pisanje. Time se narodni jezik preoblikovao u književni. Rezultati tih istraživanja po temeljnim kategorijama slavističkoga jezikoslovlja, kako nam one oblikuju gledanje, osvjetljuju pojavu sasvim marginalnu, tako smo školovani, a zapravo nam kazuju najbitnije o ranoj povijesti hrvatskoga književnog jezika. To tek sada počinjemo uviđati. Ta rana povijest i takav početak toga jezika ovdje su zacrtani na temelju zaključivanja, pouzdanog doduše jer je u potpunome skladu s povijesno autentičnim nazivljem i jezičnim materijalom koliko nam je do sada po znat. No vrlo je znatno što o tim početcima hrvatskoga književnog jezika imamo i dokument neosporivo autentičan. To je Baščanska ploča, koja se 50 Početci h rvatskoga k n j ižev n og j e z i k a R a d o s l av Katičić H rvat s k i j e z i k 51 Prijevod, ako ga tu treba, glasio bi ovako: s pravom često spominje kad je riječ o početcima hrvatske književnosti i njezina jezika. Taj natpis na ploči oltarne pregrade u crkvi svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku dokumentira upravo takav po četak hrvatskoga književnog jezika, onoga kojim su napisani i ovi redci. Sveta Lucija u Jurandvoru bila je crkva benediktinskog samostana. Redovnici u tom samostanu bili su glagoljaši. Bo goslužje su obavljali na crkvenoslavenskom jeziku, slovinskom, na tom su jeziku sastavili i zapise o tome kako im je hrvatski kralj Zvonimir da rovao zemljište i kako je tamo sagrađena crkva. To su zapisi kakvi su se unosili u samostanske kronike. Kada sudovi u drugoj polovici 12. U Svetoj Luciji u Jurandvoru takvi su zapisi sasvim izvorno, bez ikakva prerađivanja, uklesani u ploču oltarne pregrade u samostanskoj crkvi. U ploču oltarne pregrade urezan je tekst kojega se najpouzdanija tran skripcija iz glagoljice u latinicu može naći u magistralnoj zbirci glagoljskih natpisa Branka Fučića Zagreb, HAZU, 1982. Radi lakšega razumijeva nja ovdje se taj tekst navodi bez zagrada kojima se označuje čitljivost i sta tus glagoljskih slova na oštećenoj ploči i napušten je ćirilometodski ustroj slavenskoga pisanja. Tekst se donosi onako kako se najvjerojatnije čitao prema onom što se o takvu čitanju nalazi u Fučića i u Povijesnojfonologiji hrvatskoga jezika Milana Moguša Zagreb, ŠK, 2010. Izostavljen je naglasak, koji je Moguš vrlo pomno i valjano utemeljeno uspostavio, ali bi ovdje čitatelja bez posebne stručne spreme samo zbunjivao. Na ploči oltarne pregrade crkve svete Lucije u Jurandvoru uklesan je glagoljskim pismenima ovaj natpis: ja. U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineg izaslanik u Vinodolu, jakov na Otoku. Da tko to poreče, kuni ga Bog i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen. Da tko tu živi moli za njih Boga. I bili su u te dane Mikula u Otočcu i Sveta Lucija zajedno. Po svojem sadržaju to je zapis o kraljevskom darovanju, koje je izre čeno pred visokim dostojanstvenicima kao svjedocima, kojemu je dodan još jedan, nešto mlađi, o gradnji crkve u kojoj je postavljen taj natpis. Spo men dvaju opata pokazuje jasno da je riječ o benediktinskom samostanu. Jezik i pismo upućuju na to da su benediktinci u toj opatiji bili glagoljaši, da se u njoj služba Božja vršila na crkvenoslavenskom liturgijskom jezi ku i da se u njoj njegovala ćirilometodska književna tradicija. Javni su se natpisi, naime, postavljali i pravno relevantni tekstovi sastavljali na onom jeziku na kojem se prinosila misna žrtva. Dojmljiva je slika kralja koji po svjedočanstvu opata pred svojim žu panima i izaslanicima, poslima, obdaruje samostan, koji je vjerojatno tada bio i osnovan, upravo polaže osnovu njegovu zemljišnom posjedu. Drugi je opat sagradio samostansku crkvu u kojoj je natpis postavljen. Političke prilike bile su tada, kako se čini, različite od onih koje se zrcale u zapisu o darovanju. Nema dvojbe da su takvi zapisi sastavljeni na književnom jeziku. Nema također dvojbe da je književni jezik na takvom glagoljskom natpisu slo vinski i nikoji drugi. A teško će biti osporiti da je on i hrvatski. Sam nat pis kaže da je pisan u ozračju hrvatske krune. Sve se tako izvrsno slaže i sklapa u okviru koji je gore postavljen. No u tom se okviru postavlja pitanje: je li taj jezik crkvenoslavenski, hrvatske redakcije dakako, ili je starohrvatski, kakvi su bili govori Hrvata na prijelazu iz 1 1. Zbog glagoljice kojom je pisan i ranoga datuma uzimalo se isprva kao samo sobom razumljivo da je Baščanska ploča crkvenoslavenski natpis. Ali je u njoj hrvatski narodni jezik tako dominantan da se poslije o njoj Az. V ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledinijuže da Zvanimir krali hrvatski v dni svoje v Svetuju Luciju. I svedomi: župan Desimra Krbavi, Mratin v Lici, Pribneža posl Vinodoli, jakov v otoci. Da iže to poreče, kini i Bog i dva na desete apostola i četire evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da iže sde živet moli za nje Boga. Az opat Dobrovit zdah crikav siju i svojeju bratiju s devetiju v dni kneza Kosmata obladajućago vsu Krajinu. I biše v t dni Mikula v Otočci s Svetuju Luciju vjedino. L 52 R a d o s l a v Katičić H rvat s k i j e z i k počelo misliti i govoriti kao o starohrvatskom spomeniku, najstarijem očuvanom tekstu hrvatskoga narodnog jezika. Tek je pod utjecajem jezika u pismenosti uglednijega, mislilo se, ušlo u nj nešto elemenata crkveno slavenskoga. To je bilo očito i nije se moglo nijekati, koliko god je komu bilo stalo da na Baščanskoj ploči čita stari hrvatski narodni jezik. Sve to dakako dok se prema kriterijima i kategorijama što su se bili ustalili u slavenskoj filologiji 19. Kako dakle doista stoji s tim? Razjašnjeno je to tek 1995. On je utvrdio da tekst toga natpisa odaje zahtjev nu crkvenoslavensku naobrazbu, da se u njem zrcali Methodii doctrina u pravom i najkonkretnijem smislu. Baščanska je ploča pravi proizvod ći rilometodske književne kulture. To se očituje i u tome što je njezin tekst građen izrazito ritmički s proznim srokovima, kako je već 1975. A ipak je u tom tekstu hrvatski narodni jezik onoga starog doba toliko prisutan da se u cjelini doima kao dominantan. Baščanska ploča se u prvom pristupu može čitati kao starohrvatski tekst s pokojim simboličkim elementom crkvenoslavenskoga. To ilustrira kako je hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jeZika u takvim zapisima posve pragmatičkoga sadržaja bila potpuno otvorena obilježjima hrvat skih narodnih govora. Od takvoga stanja, što nam ga dokumentira i ilu strira Baščanska ploča, krenula je povijest hrvatskoga književnog jeZika, toga na kojem su napisana i ova razlaganja. U knjige ga je unio crkveno slavenski, taj je dobio svoju hrvatsku redakciju, a onda se vrlo brzo po čeo sasvim priljubljivati hrvatskim narodnim govorima kakvi su bili na kojem području i u koje vrijeme. Svjedočanstvu Baščanske ploče potpuno je sukladno i ono njoj suvre mene najstarije hrvatske isprave. Pisana je glagoljicom i nosi datum 1. Do nas je došla samo u notarskom prijepisu iz 1 8. U njezinu tekstu potpuno prevladava narodni jezik čakavskih dijalekatskih osobina. Već tako rano bila mu je u Hrvata ćirilometodska pismenost potpuno otvorena. Početci h rvatskoga k n j i ževn og j e z i k a 53 Baščanska ploča, glagoljica, oko 1 1 00. Dakako, uz taj slovinski ostao je i latinski za Hrvate vrlo važan knji ževni jezik. Hrvatski književni jezik, slovinski, ostajao je tako trajno najizravnije sučeljen s latinskim, odmjeravao se o njega. I na slovinskom se vrsllo bogosluzJe, euhanstiJska žrtva i zapisivali pravni čini. Odnos između latinske i slovinske pismene kulture nije bio simetri čan tek u tome što crkven čovjek naobražen latinski nije nužno morao biti obučen i u crkvenoslavenskoj, dakle slovinskoj - a ona se zvala i hr vatskom - pismenosti da bi stekao ugled i priznanje i viši mu crkveni položaji bili pristupačni, a od glagoljaša se zahtijevalo, barem u teoriji, da svi znaju i latinski. I samo ako su doista ispunjavali taj uvjet, mogli su u crkvi postati znatniji i napredovati do viših položaja. Inače je književ nost na oba jeZika, koliko se to danas može razabrati, bila vrlo slična i u dalmatinsko-hrvatskoj crkvi nije bilo znatnije razlike u njihovu razvoju. A sve što je prelazilo te okvire mogli su glagoljaši, ako su osjećali potrebu za tim, nadopuniti iz latinskih knjiga, kojih su jezik, bar oni intelektualno zahtjevniji među 54 Početci h rvatskoga k n j ižev n o g j e z i k a Rados l av Kati č i ć H rvat s k i j e z i k njima, ionako morali znati čitati i govoriti. Tako je postupno došlo do funkcionalne komplementarnosti glagoljaške i latinske književne kultu re jer su za čitave odsječke duhovnoga obzorja glagoljaši bili upućeni na latinsku naobrazbu i književnost. Latinski je uz hrvatski ostao Hrvatima književni jezik sve do prve po lovice 19. I narodni preporod je pošao dijelom od knjiga pisanih latinskim. Osobito je uočljiv primjer knjiga Ivana Derkosa Genius patriae super dormientibus suisfiliis. Tu se vidi što je latinski jezik bio Hrvatima. Doista njihov književni jezik. Tek ne sasvim svoj. Nije bio jezik njihovih otaca, nije bio jezik njihova roda. No hrvatski književni jezik koji se doživljavao upravo tako izgrađivao se mjereći se o latinski, nastojeći, i to uspješno, dostizati ga u biranoj izražajnosti. To je potpuno postigao. A poslije, kad su u latinskoj Europi i drugi narodni jezici izgra đeni u književne i stekli puno dostojanstvo, intelektualno i estetsko, latin skomu su se u Hrvata pridružili još talijanski, njemački i nešto mađarski. O francuski, a poslije i engleski, stao se hrvatski književni jezik mjeriti tek u najmlađe doba, pod drukčijim, potpuno izmijenjenim okolnostima. Slavensko jezično ustrojstvo dobio je hrvatski jezik od crkvenoslaven skoga, slovinskoga, a i sam je to bio. Ali dijalekatsku fizionomiju, osim onoga što je zadržavao od ćirilometodskoga staromakedonskog dobi vao je od živog i spontanog hrvatskoga govora onih ljudi koji su se tim književnim jezikom služili, kako u ozbiljnom pisanju, tako i u formalno dotjeranu govoru. Tako je taj književni jezik, čvrsto oslonjen na svoje crkvenoslaven sko, ćirilometodsko ishodište, sad kao hrvatski književni jezik, već pre ma dijalekatskom okolišu u kojem se rabio i sam pomalo kameleonski mijenjao svoju dijalekatsku boju. Kako je glagoljaška književnost najprvo bila usredotočena na sjevernom Jadranu i na otocima te u bližem zaleđu srednje Dalmacije, u današnjem značenju toga naziva, u crkvenoslaven skim tekstovima prvoga vremena prevladava gotovo isključivo čakavska boja, a u pojedinostima izvedbe tekstovi su prilagođeni čakavskim dija lektima sredina u kojima su nastajali. Slovinski jezik ranijega razdoblja može se dakle odrediti kao crkvenoslavenski hrvatske redakcije poduprt i dopunjen narodnim hrvatskim jezikom čakavskih dijalekatskih obiljež- I I I L 55 ja. Svoj temeljni slavenski sustav dobio je hrvatski književni jezik od cr kvenoslavenskoga, iz ćirilometodske književne škole, a do u pojedinosti je upotpunjen blisko srodnim hrvatskim narodnim jezikom onih dijale katskih obilježja kakva su prevladavala u jezičnom okolišu. Stoga je slo vinski jezik isprva najviše odisao čakavštinom. Kako je to išlo u pojedinostima nije moguće znati jer je materijal oču vanih tekstova iz 12. No i taj su u glagoljaškim skriptorijima strogo kontrolirano i učeno suzdržano hrvatili. Potanka tekstološka istraživanja pokazala su u novije vrijeme da su u glagoljskim misalima što su došli do nas svetopisamska čitanja u 12. Pri toj obradbi provodile su se i leksičke prilagodbe, i to u svim knjigama Svetoga pisma, po čem se vidi da je to bila cjelovita redakcija. Uvodile su se riječi koje su tadašnjoj hrvatskoj porabi bile bliže nego one crkvenoslavenske koje su se njima zamjenjivale. Među svim tim riječima kojima je u 12. Tu se pokazuje da su hrvat ski glagoljaški redaktori u 12. Ta redakcija, koja je nedvojbeno predstavljala jezično hrvaćenje, a i prilagodbu latinskomu biblijskom tekstu, ali se nipošto nije svodila samo na to, pokazuje kako je već tada bila procvala hrvatska crkveno slavenska pismenost, oko dva stoljeća prije svojega velikog uzleta u 14. Sve je to otkrio svojim pomnim istraživanjima Johannes Reinhardt. U tom učenom radu glagoljaških skriptorija u 12. To pak baca novo svjetlo na knji ževnu i kulturnu povijest jednoga vremena koje nam se čini kao da je tamno samo zato što su se njegovi pismeni proizvodi uvelike pogubili. No pravni tekstovi, od kojih je najvažniji Vinodolski zakon, pisan glagoljicom, pokazuju da je hrvatski narodni jezik čakavskih dijalekatskih obiljeŽja tu potpuno preplavio hr vatsku redakciju crkvenoslavenskoga. Hrvatski narodni jezik tako je pre- 56 Radoslav Katičić H rvat s k i j e z i k ko hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga i ćirilometodske baštine ušao u knjige i ozbiljno pisanje, pa je timej? U drugim kulturnim sredinama koje su imale udjela u ćirilometodskoj baštini njihova redakci ja crkvenoslavenskoga nije bila tako potpuno otvorena narodnom jeziku. To je odavna poznato, a osobito točno i sažeto razložio je to Milan Miha ljević u: Povijest hrvatskoga jeZika l, Croatica, Zagreb, 2009. Tu je izvanredno dojmljivo i pregnantno rečeno kako je narodni hr vatski jezik ušao u knjige. Nije osnovan ni na kojem dijalektu. Čakavska obilježja u ranome razdoblju utjecaj su dijalekatskog okoliša, a nisu konkretni dijalekt preuzet u knjige. Ta su obilježja naka lemljena crkvenoslavenskomu književnom jeZiku hrvatske redakcije, tako gusto da su postala dominantna. Ako gledamo povijesno, hrvatski je književni jezik doista slovinski. To je Methodii doctrina, kojoj je razvoj bio osebujan i drukčiji nego u ostalim nacionalnim kulturama dionica ma ćirilometodske baštine. Takav književni jezik rabio se i u crkvi, osobito kad je bilo potrebno da puk razumije što se čita i pjeva. Taj književni jezik izgrađen je u krilu glagoljaške pismenosti, a bio je najpotrebniji ondje gdje je liturgijski je zik bio latinski, pa puk baš nikako nije razumio što se moli, što se čita i što se pjeva. Tako je taj po svojem podrijetlu glagoljaški književni jezik obuhvatio čitav hrvatski prostor a ne samo ona područja gdje se misa govorila crkvenoslavenski. Baš za njega se već rano počela rabiti ćirili- Početci h rvats koga k n j iževnog jezika 57 ca zapadna, dakako, takozvana bosančica i mnogo više latinica, pa se tako korak po korak potiskivala glagoljica. A u glagoljičkim tekstovima poodmakloga srednjovjekovlja nailazi se i na ne malo kajkavskih dijale katskih obilježja, a susreću se i štokavska, sve u težnji da ti tekstovi razu mljivošću obuhvate što širi prostor. U tom književnom jeziku sve u svemu ipak izrazito prevladava ča kavska dijalektaina boja. Ona je u hrvatskom književnom jeziku ranih razdoblja posvuda dominantna. Kada je još na kraju 15. Ta je čakavska redakcija poslije Bernardina objavljivana u više izdanja. Tu se onda dogodilo što se u neliturgičkoj glagoljaškoj književnosti događalo i prije, tek ne tako širokopotezno i vidljivo. Bernardinova je redakcija, kao tekst hrvatskih crkvenih čitanja, preuzeta na dubrovačko područje i tamo ju je dubrovački vlastelin Nikša Ranjina 1508. Ta je Ranjinina redakcija lekcionara pisana zapadnom ćirilicom bosančicom i do nas je došla samo u rukopisu. Još dosljedni ju štokavsku redakciju toga lekcionara s važnim nadopunama izradio je bosanski franjevac Ivan Bandulavić i objavio ju tiskom latinicom Mletci, 1613. Ta se redakcija hrvatskog lekcionara brzo proširila u uporabi sve redodržave Bosne Srebrene jer je jezično bila bliska njezinomu crkve nom puku. Ta je redodržava u ono doba obuhvaćala ne samo svu Bosnu i Hercegovinu, nego i velike dijelove Dalmacije, svu Slavoniju i Ugarsku, koliko je bila pod osmanlijskom vlasti i u njoj se govorilo hrvatski. Pro tezala se je od Jadrana kod Makarske do Dunava pod Budimom. Bandulavićev se lekcionar pojavio u mnogim izdanjima i poslužio kao predložak za veći broj mlađih redakcija. Bitno je pridonio tomu da se proširila i konsolidirala štokavska stilizacija hrvatskoga književnog jeZika. A lekcionari iz kojih su se puku u Zagrebačkoj biskupiji čitali po slanica i evanđelje nisu nego kajkavski redigirane dalmatinske knjige. Što pak lekcionari znače za jezični osjećaj i stilističku osjetljivost širokih na rodnih slojeva može se dokučiti ako se pomisli da se iz njih čitalo svemu 58 R a d o s l av Katičić H rvat s k i j e z i k puku svake nedjelje i blagdana u svakoj župi. Time se doista utemeljuje književnoj ezična zajednica. Podatci što su ovdje upravo predočeni, iako samo letimično, bacaju svjetlo, važno i novo, na razvoj koji je doveo do toga da je književni jezik kojim se sada piše ova knjiga dijalekatski obi lježen kao štokavski. Tako je u razdoblju od kraja 15. Doveden je tako na prag novoga doba. Nije to dakako proizveo samo lekcionar s čitanjima poslanice i evanđelja za mise tije kom crkvene godine i na dane pojedinih svetaca. Tu je i ritual, tekstovi za razne obrede, zatim pobožnosti i formule za ispitivanje savjesti i is povijed, te crkvene pjesme kojima je puk iskazivao svoju pobožnost. U svem tome nije više bilo traga crkvenoslavenskim glasovnim likovima. Oblikovao se hrvatski jezik, širokopotezno, i u prostoru i u dijalekatskim obilježjima. Sve znatnijima se u tome pokazuju štokavska. U srednjovjekovlju se tako, u okviru usmjerenja koja su iz njega pote kla, počeo snažno razvijati hrvatski književni jezik. I nije imao dijalekat ske osnovice, nego su se u njem prelijevala jedna dijalekatska obilježja u druga već prema sredini u kojoj i za koju su se redigirali tekstovi. Uopće je upravo tekstovna predaja, počinjući doslovno od ćirilometodske, bitan činitelj kohezije, čvrstoće i cjelovite usmjerenosti toga književnojezičnog razvoja. Nema ga ni u kakvoj dijalekatskoj osnovici, kako god nam naše školovanje sugerira da pitamo upravo za to, ali ga ima u slovinskim ko rijenima hrvatskoga književnog jezika. A na razvoj u srednjovjekovnom razdoblju trebat će se sada barem cjelovitosti radi letimično osvrnuti. I iz ono malo što se je ovdje u zadanom okviru dalo reći može se na slutiti da je hrvatski jezik među slavenskima kao pojava manje određen genetski, po svojem postanju, a više po nastanku književnoga jezika kako se ovdje ocrtao. Da bi se to vidjelo cjelovito, valJalo Je zahvatItI čak do početka 17. Razvoj književnoga jezika kulturna je stečevina, pa nJegovu povIJest valja smještati u širi tijek kulturne povijesti. Osobito se zorno taJ tiJek poka zuje u povijesti sakralne arhitekture. Crkve su tada posve okrenute svojoj unutrašnjo sti, a svijet ostavljaju vani. Iza romamke donosi ništa načelno novoga, tek se svi arhitektonski elementI bogato 1 bujno ukrašuju. Na gotIck1ma grC1 se u užasnim, posve ljudskim bolima. Za nadmoćnim i širokim potezima ro- L 60 H rvat s k i k n j i ž e v n i j e z i k u u z n a p redova l o m s r e d n j e m v i j e k u R a d o s l a v Katičić H rvat s k i j e z i k 61 sti za razumijevanje razvoja hrvatskoga književnog jeZika i njegova slo vinskog ishodišta. Razdoblja romanike i gotike očituju se i u književnosti, pa tako i u hr vatskoj. Tu spoznaju dugujemo ponajprije Nikici Kolumbiću. Romanika i u književnosti daje, sasvim izrazito, prvo mjesto liturgijskomu jeZiku: latinskomu, dakako, ali i crkvenoslavenskomu. To je crkvena književnost u najužem smislu, liturgijska i izvanliturgijska, ali sva namijenjena da ju čitaju školovani pripadnici klera. Tu su osobito zanimljive legende koje imaju i elemente povijesnoga pripovijedanja. Odatle potječu i tekstovi o nasilnoj smrti dobroga kralja Zvonimira od ruku njegovih zlih Hrvata. Taj je legendarni motiv, oslanjajući se na češku glagoljašku legendarnu predaju o nasilnoj smrti svetoga kralja Većeslava, jako zaokupljao uski krug Čitatelja književnosti romaničkog doba. Od vjerske književnosti na mijenjene pobožnomu puku nije nam se iz toga vremena očuvalo ništa. To je gradbeni natpis i natpis o da rovanju zemlje samostanu benediktinaca glagoljaša u Povljima na oto ku Braču te povelja o tom darovanju iz godine 1 184. I ta listina, i natpis na Povaljskom pragu svjedoče o vrhunskoj izobrazbi i crkvenoslavenskoj pismenoj kul turi, a jezik je u oba spomenika gotovo posve narodni. Očuvali su se i drugi pravni tekstovi, od kojih je najvažniji Vinodolski zakon od godine 1288. Njegov nam jezik pokazuje kako je napredovao i dozrio onaj razvoj koji se već jasno ocrtava na Baščanskoj ploči. Kao pri mjer neka ovdje posluži samo uvodni odlomak: manike slijedi nemirna uzbibanost gotike i njezinih prebogatih ukrasa. Vrhunac to doseže u stilu koji se naziva rascvjetana gotika. Kroz epohe obilježene tim stilovima u arhitekturi i uopće u umjet nosti prolazio je i hrvatski književni jezik. Tu treba reći, reći tako da se ne može prečuti, kako, kada je o književnom jeziku riječ, promjene nisu samo mijena, nego su razvoj, izgradnja i rast. Te promjene nisu razorne, nego stvaraju korak po korak trajne vrijednosti. Tako je hrvatski knji. O samim početcima, u kulturnom ambijentu obilježenom predro maničkom crkvenom arhitekturom, a ono je trajalo od početaka 9. U drugoj polovici l l. Njoj tako pripada već i književni jezik Baščanske ploče i onaj Bečkih listića. A i crkva svete Lucije u Jurandvoru u kojoj je Baščanska ploča bila postavljena kao oltarna pregrada po svojim je stilskim obi lježjima romanička crkva. Romanička je umjetnost stilsko obilježje velikoga crkvenoga refor mnog pokreta koji su nosili redovnici benediktinci, a ishodište mu je u l l. Bila je to vrlo žestoka re forma, isprva samostanska, onda i crkvena, koja nije dovela do crkve noga rascjepa uz ostalo i zato jer su već brzo benediktinci nositelji toga reformskoga pokreta birani za pape. Ipak je otpor toj reformi bio vrlo snažan. Reformskim papama suprotstavljani su antireformski protupape oko kojih su se okupljale konzervativne snage. Sve je to važno za povijest hrvatskoga književnog jeZika zato jer je reforma vrlo djelotvorno nastojala uspostaviti strožu crkvenu diScipli nu, pa tako i u bogoslužju. U dalmatinsko-hrvatskoj crkvi biskupi odani rerformskim papama bili su vrlo neskloni glagoljašima i težili su za tim da ujednače sve bogoslužje na latinskom jeziku, strogo prema rimskim propisima. Kako god nema dovoljno pouzdanih podataka o tome što se upravo tada zbivalo, ima dobrih razloga za pretpostavku da je anti reformski protupapa zaštitio glagoljaše i da su tako dobili jako uporište na sjevernom Jadranu, na Krku, u kvarnerskom primorju, u Istri i u Vi nodolu, u Lici i Krbavi, što je ostavilo prepoznatljivoga traga do novoga vremena. Time počinje veliki procvat glagoljaške književnosti i pismene kulture. Sve je to od temeljne važno- Vb vreme krala Ladislava preslavnoga krala ugrskoga kralestva, nega leto 6. Va vrime ubo velikih muži gospode Fedriga, Ivana, Levnarda, Duima, Bartola i Vida, krčkih vinodolskih i modruških kne zi, zač dole krat videći ludi ki bludeći svoih starih i iskušanih zakon shraniti e napuni, ke, zato ubo edin po edinom i vsi ludi vinodolski želeći one stare dobre zakone shraniti e napuni, ke nih prvi vsagda su shraneni neureeni. Skupiše se vsi na kup tako crikveni tako priprošći ludi sveršenem imejuć zdrave svet u Novom Gradu pred obrazom toga istoga kneza Leonarda zgora imenovana, i sbraše se od vsakoga grada vinodolskoga ne vse stariiši na vkup, na ke viahu da se bole spominahu v zakonih svoih otac i od svoih ded ča bihu slišali. Povaljski prag nadvratnik , ćirilica zapadnoga tipa, 1 1 84. Vinodolski zakon, glagoljica, 1288. U vrijeme pak velikih muževa Fridriha, Ivana, Leonarda, Dujma, Bartula i Vida, krčkih, vinodo lskih i modruških knezova. Stoga što ljudi često puta uvide da treba čuvati svoje stare i prokušane zakone, zato svaki pojedini i svi ljudi vinodolski, želeći one stare dobre zakone u potpunosti sačuvati, a koje su njihovi stariji vazda čuvali nepovrijeđenima, skupiše se svi zajedno, kako crkveni tako obični ljudi, svršetkom ozbiljno održanog savjetovaJ;lja u Novom Gradu, pred osobom toga istoga kneza Leonarda, gore spomenutog, izabrani biše iz svakoga grada vinodolskoga, ali ne svi stariji nego oni za koje se zna da se bolje sjećaju zakona svojih otaca i što su čuli od svojih djedova:' Kako god je to autentična tradicija glagoljaške pismenosti, tu više nema jezičnoga traga crkvenoslavenskomu, sve je narodni jezik čakavskih dijalektainih obilježja: kako se govori u Vinodolu. To neka ilustrira još 15. Tu nikakvo tumačenje nije potrebno. Po pismu i pismenoj kulturi to je nedvojbeno slovinski jezik, a u samom tekstu kaže se da je hrvatski. Tu je sve na dlanu. Ako se hrvatska književnost romaničkoga doba obraća školovanim i izobraženim čitateljima, sasvim je drukčije s književnosti gotičkoga doba. Ono počinje negdje polovicom 13. Tada nastupa renesansa, ali samo u višim slojevima gradsko ga stanovništva. Ona je izrazito elitarno kulturno strujanje. Širi slojevi, pa i u samim tim gradovima, žive i dalje u gotici, koja se na toj društve noj razini u drugoj polovici 16. Gotičko razdoblje obilježeno je osobito živahnim vjerskim životom. Na njegovu početku bila su se razbuktala heretička gibanja, osobito u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji, a dopiralo je to i u nas do Dalmacije i osobito Bosne. Tu su i početci vjerskog pokreta svetoga Franje. Osni vani su novi redovi dominikanaca i franjevaca. Neki od franjevačkih re dova postali su u nas glagoljaši. Njihov rad bio je u narodu jako prisutan i vrlo je znatan za povijest hrvatskoga književnog jezika. U doba gotike probujala je u latinskoj Europi jako živahna pučka po božnost. Njoj je odgovorila i književnost, osobito vjerska lirika. U toj književnosti prvi put nastupaju i narodni jezici koji su sve dotle bili sa svim u sjeni latinskoga. U Hrvata je narodni jezik ušao u književnost na vrata koja mu je već prije širom otvorio jezik slovinski. Najvažniji je spomenik toga razvoja glagoljička Pariška pjesmarica, nazvana tako jer je do nas došla u glagoljičkom rukopisu iz 14. Pomišlja se da potječe iz Splita ili najbliže oko lice. Kao primjer toga književnog jezika donose se tu ovi stihovi pučke nadgrobne pjesme list 198r, tekst se, kao i sljedeći primjeri, tu donosi prema čitanju Dragice Malić, 2002. Tvoja milost, Bože, budi, njega duše ne osudi. Ti si hotilb za nj umriti, Ti ga stori k sebe priti, amenb. Pariška pjesmarica, glagoljica, 1 380. Niti tu ne treba nikakvo tumačenje. Treba samo zanemariti nepotreb na slova. Hrvatski narodni jezik, čakavskih dijalekatskih obiljeŽja dakako, ušao je tako u lirsku poeziju pisanu slovinskom svetom glagoljicom. No jedno je jasno. I pjesničke vrijednosti koje izražava naše su i nama bliske. Naš pjesnički jezik dakle. Kako je iz navede nog uzorka svakomu vidljivo, za to nije više bilo potrebno mnogo razvoja. Taj hrvatski pjesnički jezik gotičkoga razdoblja osvijetlit će nam još i uzorak marijanske lirike iz istoga g1agoljičkoga zbornika Malić, 2002. Daj se grihov pokajati i s anjeli pored stati! Ti si danas proslavljena i ot boga okrunjena. Ti si nebeska kraljica, ti si naša pomoćnica. Ti si Boga porodila, ti si djavla pobidila. H rvat s k i k nj ižev n i j e z i k u u z n a p redovalom s re d n j e m v i j e k u 67 Inače se hrvatski tekstovi pisani latinicom javljaju tek u doba uzna predovale gotike na području Šibenika. Pučka vjerska lirika, izraz ma rijanske pobožnosti, izašla je tako iz okvira glagoljičke pisane predaje i predstavlja se u latiničkom zapisu koji je, kako se uvjerljivo pretpostavlja, nastao u franjevačkom samostanu u Bribiru, na djedini kneževa Šubića, a danas se čuva u knjižnici franjevačkoga samostana u Šibeniku. To je Šibenska molitva, himan Gospi, Djevici Mariji. I to je kao i jezik Pariške pjesmarice starinski oblik našega današnjeg pjesničkog jezika, koji je, kako se pokazuje, izgrađen još u doba gotike na krilima moćnoga vala pučke pobožnosti koja je karakteristična za to razdoblje. To će ovdje ilustrira ti uzorak teksta Šibenske molitve list Ir, 22-31, 645, Malić 2002. Gospoje, ti si ležećih v glibini paklenoj zdi prošćenje. O pričista Divo Marije! Gospoje, ti si mati nevoljnih sirot. Gospoje, ti si utišenje žalostnih udovic. Gospoje, ti si veselje dreselih mužaric i udovic i divic. Gospoje, ti si skupljenje dlžnih. Gospoje, ti si izbavljenje uznih i jatih. Gospoje, ti si vse utočišće vsih vernih, nevoljnih i žalostnih. Gospoje, ti si vse ufanje vsih nas vernih karstjan grišnih. Duhovni nemir gotičkoga razdoblja izražen je u osobitoj pjesmi te pjesmarice, u kojoj se oštro osuđuje stanje kakvo vlada na ovome svijetu list 198r, 2l-l98v, l, Malić, 2002. Duhovna rič od njih se ne more jimiti ako jim se pinezi prije ne plati. Mala bratja i koludri predikavci, remetani, karmeliti kavčenjaci, vsi popove, koludrice i vsi djaci, vsi se natrag obratiše kako raci. Ta pobuna nemoćnoga čovjeka moćnim riječima, kako god je iz go tičkoga doba, odjekuje nam do danas u Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Ne samo svojim književnojezičnim izrazom, nego i književnim motivom ta je pjesma iz 14. Gotičko bujanje tekstova na narodnom jeziku dovelo je i do toga da se slovinski jezik počne pisati latinicom. Najstarija potvrda za tu pojavu potječe s prijelaza iz 12. Na kamenu koji pripada izvanredno dojmljivim skulpturama benediktinskoga samostana u Rudinama, na vi sovima Psunja zapadno od Požege uklesano je latinskim slovima: t brat Ian t. Taj, vjerojatno nadgrobni, natpis najstariji je hrvatski tekst koji do lazi do nas iz srednjovjekovne Slavonije, a ujedno, koliko god kratak bio, i najstariji cjelovit hrvatski tekst pisan latinskim slovima. Ni tu nije potrebno gotovo nikakvo tumačenje. Dosta je reći da dre seI znači ,žalostan', a mužatica ,udata žena, da su uzni ,utamničeni', a jati ,zarobljeni: Napokon zdi prošćenje je ,oproštenje ovdje', a misli se na ovaj svijet za razliku od onoga. A da je taj jezik, nama tako blizak, ipak doista slovinski, pokazuje nedvojbeno crkvenoslavenski oblik slnečnoje koji kao L 68 11. Hrvatski književni jezik je slovinski, pisanje na njem je ćirilometodska baština, kako god se to što mu razvoj više napreduje sve manje na njeni vidi. I to je starinsko lice našega današnjeg pjesničkog jezika. Nije nika kav drugi i stari. Taj pravilnik nosi naslov: Red i zakon od primljen'ja na dil dobrog činjen'ja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika. Početak toga Reda i zakona glasi ovako Malić, 2002. Akojest takova žena da sejima primiti na pomoć duhovnu i na dil dobroga činjenja svetoga reda našega - i skrušeno. Treto:jimavši viće s većom stranom od sestar svojih, jima obrati tada prijura dvi sestre najstarije i ke najprijajesu obučene u sveti habit,jima poslati po onu ka pita umiUeno i skrušeno prijata biti na dil dobroga činjenja svetoga reda. Ke dvi sestre onu ženu meju njimajimaju upelati v kapital i pred prijuru i pred druge sestre kejesu u kapitali. I tada ona žena, kako bude pred prijurom,jima se prostriti pred prijurom i pred drugimi sestrami. Šibenska molitva, latinica, 1347. Latinicom, slovima gotičkog oblika, pripisana je jednoj šibenskoj ru kopisnoj latinskoj knjizi također iz 14. Književni jezik tu je kakav se već stoljećima rabio u pravnim tekstovima. Nimalo ne iznenađuje što u njem ne nalazimo traga crkve noslavenskomu. Sasvim je narodni i danas još potpuno razumljiv. Treba možda samo reći da je prijura ženski lik od prior, kako se naziva pogla var dominikanskoga samostana. Radi se o sestrama dominikankama. Kad se pročitaju odlomci vjerske lirike koji su se prije navodili i ovaj odlomak samostanskoga poslovnika, pokazuje se da je hrvatski književ ni jezik sasvim priljubljen narodnomu, ovaj naš današnji, u 14. Daske tutnju, zvoni mlče, sviću gase, tarnu luče. Jeda jere kralj počiva, po razlogu tako biva? Pokojnima pokoj budi, li skoro se k nam probudi! L 70 R a d o s l av Katičić H rvat s k i j e z i k na svem narodnom području, a i polivalentnost, mnogostrana upotr'e bljivost, bila mu je još slaba. Tradicija pučke vjerske književnosti pisane hrvatskom latinicom ka rakteristična za razdoblje gotike nastavlja se i u 15. Važni su tu tako zvani molitvenici, zapravo knjige oficija, tekstovi zajedničkih molitava za redovnice, koje najčešće nisu znale latinski. Očuvano nam je više takvih knjiga iz 15. Sve su to hrvatske redakdje latinskih predlo žaka. Te knjige potječu iz Dubrovnika i s dubrovačkoga prostora. Njima se Dubrovnik prvo javlja hrvatskim jezikom u hrvatskoj književnosti. Tu se pokazuje i kako je urastao u povijest hrvatskoga književnog jezika. Najstariji takav tekst je Prvi vatikanski hrvatski molitvenik iz vreme na oko 1400. Čuva se u Vatikanskoj knjižnici. To je, kako se čini, najstariji poznati spomenik dubrovačke književnosti na hrvatskom jeziku. U njem su oficiji, psalmi i drugi litur gijski tekstovi koji su se čitali redovnicama pri skupnim molitvama. Po jeziku se pozna da je to poštokavijen i poijekavljen predložak kojemu su dijalekatska obilježja bila čakavska i ikavaska. Tekstovna predaja bila je izvorno glagoljaška. A kako su to svečani liturgijski tekstovi, u njima se čuva više crkvenoslavenskih obilježja izvornoga slovinskog teksta nego u pjesmama pučke pobožnosti. A ipak je to prijevod psalma koji i mi danas bez teškoće možemo prihvatiti kao svoj. O tome svjedoči i ovaj odlomak psalam 1 19, list 39, 3-14 : Ka Gospodinu, kada uzgrubjeh, uzvah i usluša me. Gospodi, izbavi dušu moju od ust nepravednih i odjezika zlijeh. Što daše tebi ili što priložiše tebi ka jeziku laživu? Strile Silnoga izoštrene, sa ugaomi pustinjimi. A ugaomi pustinjimi znači ,ugljevljem žarkim'. Vokativ Gospodi je crkve noslavenski oblik. Time je taj prijevod psalma obilježen kao slovinski. Oni iz uznapredovaloga 15. Neki i zapadnom ćirilicom bosančicom. Tu se pokazuje kako je hrvatski književni jezik stiliziran na narodnu u razdoblju gotike počeo služiti na široko i kako se prilago đivao dijalekatskom okolišu u koji su se unosili tekstovi sastavljeni na njem. Ono što se je u 16. S prijelaza iz 14. To je hagiografski zbornik Žića svetih otac. Kako je i očekivati, trag crkveno slavenskog glagoljaškog sloja te tekstovne predaje znatan je. U razdoblju gotike počinje i povijest hrvatskoga lekcionara. Iz toga razdoblja imamo i najstarije tekstove poslanica i evanđelja namijenjene da se čitaju crkvenomu puku na njemu razumljivu jeziku. Tragovi cr kvenoslavenskoga u njima samo su simbolični. Tek svjedoče o kontinu itetu slovinskoga jezika. Još iz četrnaestoga stoljeća potječe Korčulanski lekcionar. On je samo otkriven u Korčuli. Potječe iz Zadra i pripada ra noj zadarskoj književnojezičnoj školi. Od te je rukopisne knjige očuvan samo ulomak. Čitav je očuvan rukopisni Zadarski lekcionar, nastao i ot kriven u Zadru. Mjerodavnu redakciju hrvatskoga lekcionara proveo je na temelju starijih predložaka Bernardin Splićanin. Taj lekcionar je tiskan 1495. On je postao temeljna redakcija hrvatskoga lekcionara. Njegova je dijalekatska stilizacija čakavska, a poslije je ta redakcija pre stilizirana i štokavski i kajkavski. O tome je ovdje u širem kontekstu već bilo govora vidi str. Kakav je pak jezik Bernardinova lekcionara, to neka ovdje pokaže čitanje poslanice apostola Pavla Rimljanima 13, 1214 kOjim počinje taj lekcionar: Bratjo, znqjući da vrimejestjure nam oda sna ustati se, a sada stanovito bližejest naše spasenje nego smo verovali. Noć minulajest, a dan seje približal. Odvrzimo za to od nas dila od tamnosti i obucimo se u oružje od svitlosti, tako da u dan počteno budemo hoditi, ne ujedenju ni u pitju, ne u ležanju nečistoće i nepočtenja, ne u prigovaranju od sržbe i nenavidosti, da obucite se gospodinom Isukrstom. U tom liturgijskom čitanju mi današnji već smo kod kuće. Trebalo se je malo više zadržati na razvoju hrvatskoga književnog jezi ka u uznapredovalom i kasnom srednjem vijeku, upoznati barem uzorke karakteristične za nj i nešto potanje se pozabaviti njima. Ovo poglavlje treba čitati nešto polaganije nego druga. Bez toga, naime, i čitajući samo autorove opisne rečenice, malo će tko uočiti i razumjeti što se zapravo u razdoblju gotike dogodilo s hrvatskim književnim jezikom, kako je već tada, još prije humanizma i renesanse, sveti i bogoslužbeni slovinski jezik sam svojim unutrašnjim razvojem u nas postajao i postao naš hrvatski. Sve naše školovanje zatvara nam oči za to. Naš hrvatski književni jezik u 13. Ostalo je bilo da se razvije i izgradi još vrlo mnogo, ali najvažniji korak bio je učinjen. Tek pošto je to utvrđeno i potkrijepljeno, možemo se sabrano okrenuti razdoblju velikih prijeloma u dugoj povijesti hrvatskoga književnog jezika. Stumacenje od svetih, drugo izdanje Bernardinova lekcionara, 1 543. Doba velikih prijeloma u 1 6. Taj razvoj nam se, kada naučimo odčitavati ga iz tekstova što su došli do nas, poka zuje kao raznplika dijalekatska stilizacija zajedničkoga poklada tekstova koji su se redigirali tako da se prilagode komunikacijskim okruženjima u koja su dolazili i kojima su služili. Najizrazitiji primjeri takvih teksto va jesu liturgijska svetopisarnska čitanja u lekcionarima i crkvene pjesme kao izraz pučke pobožnosti. Iz toga sklopa djelovao je njegov književno jezični izraz na svako pismeno izražavanje, pa i na ono neposredno pra gmatički motivirano kakve su isprave i zapisi, što stoje izvan kontinuirane tekstovne predaje. Tako su tomu književnom jeziku rječnik, frazeologija i stilistika davale jedinstvo i cjelovitost koja je obuhvaćala i ujedinjivala onu dijalekatsku raznolikost što je nastajala prilagođivanjem različitim govornim sredinama. Nije stoga samo razvoj tekao kontinuirano, nego nije bilo niti ozbiljnije prostorne razuđenosti.
Ultimate Jacob Sartorius Vine Compilation (w/Titles) Best Jacob Sartorius Vines You Vine
Ta pak jezična mijena može biti posve jednaka samo u zajednici u kojoj potomci. Na njega su bili prevedeni od lomci Svetoga pisma, perikope što su se čitale u liturgiji. Bio mu je, bez obzira na sve rezerve rimske kurije, u svem bitnome potpuno rav nopravan: i na njem se govorila misa, i na njem su se mjerodavno zapi sivali pravni čini. Francuski jezik, mlađi i pučki oblik latinskoga, imao je tu poseban položaj u toli ko što su oni koji su vladali samo njime ipak mogli, mučno sričući, ra zumjeti nešto latinskoga. U knjige ga je unio crkveno slavenski, taj je dobio svoju hrvatsku redakciju, a onda se vrlo brzo po čeo sasvim priljubljivati hrvatskim narodnim govorima kakvi su bili na kojem području i u koje vrijeme.
[Stranice za upoznavanja slike|Tatjana jurić instagram|Upoznavanje cura preko interneta]
komentiraj (0) * ispiši * #
