..I can smell their uncertainity and taste their fear..
nedjelja , 06.08.2006.Pozdrav bezdušnom čitatelju koji se hrani ovim riječima uvjeravajući sebe kako nema najsjebaniji život….^^
Hvala svima koji su napisali komentar za moj prošli post….Lijepo je pročitati kako barem netko donekle shvaća…ponavljam,donekle…
Ovaj post je posvećen ladymoon1….da bi vidjela kako nije jedina….
Danas sam imala razgovor sa svojom majkom i bakom…raspravljale smo o mojim neobičnim interesima i zastrašujućim razmišljanjima…Vidiš,kad sam sa ljudima s kojima se družim,nosim masku..masku koja se uvijek smiješi,koja je uvijek dobre volje i koja ne govori o stvarima koje bi te uznemirile…Sramim se priznati,ali s njome zaboravim na svoje probleme i osjećam se normalnom..barem na to kratko vrijeme..Ali s čestom upotrebom te maske,ja gubim svoju pravu stranu..zataškavam svoju pravu prirodu..Oni s kojima se družim ne znaju tolike stvari o meni..da ih i ne želim zamarati….A kada sam doma,maska automatski pada i ja sam ono što jesam…izgubljena duša…
I tako sam razgovarala s njima…i otkrila istinu…One me se boje…Boje se kuda bi to sve moglo dovesti…Strah ih je..nepoznatog…Njihov strah je toliko daleko dospio da su prije mjesec dana dogovorile sastanak sa egzorcistom..Smatraju da trebaju istjerati te zloduhe iz mene..Na moj maniakalan smijeh,kad mi je priopćena vijest,samo su odmahle glavama i udaljile se…Naravno da nisam išla…
Još su mi rekle kako moje zanimacije nisu normalne za jednu šesnaestogodišnju djevojku…Hmm…za njih,ja nisam normalna..Od mojih razmišljanja ih hvata jeza i imaju mučnine…Ah,jebote!
Oprostite mi što nisam još jedan klon u bezglavoj masi današnje mladeži..oprostite što ne nosim droljastu odjeću i ne ponašam se poput «velikih» idola današnjih normalnih šesnaestogodišnjih djevojaka…Paris Hilton,Nicole Ritchie,Lindsay Lohan ili tko već god….Žao mi je što sam neobična(originalna) i imam drugačije interese od ostalih…Zaista..oprostite...
Zatim su provalile ….»Bojim se…da ćeš postati vještica ili nešto tako…Možda se i vrag uplete u to…Molim te,odi kod onog svećenika..Može ti pomoći…ali što ako počneš vrištati?»
Kako dalje komentirati?….
Na kraju sam donijela kratak i jednostavan zaključak….Najbolje je ostaviti(i zaključati)sve to u sebi i čekati da naiđe netko poput tebe ako ga i ima…Onda ću skinuti svoju masku…zauvijek…
..And then…all hell will brake loose…^^
MWAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHhahahahahahahahahahahahaha........umm...da...
komentiraj (37) * ispiši * #
.."All the shit I seem to take,all alone I seem to brake.."
četvrtak , 03.08.2006.Kako izbjeći bol i tugu?Nevjerojatno je kako se probiju i do najzabačenijih kutaka tvoga uma gdje si sakrio posljednje ostatke onoga što si bio.Onaj mali nevini dio tebe koji je uspio ostati netaknutim...
Osjećaj bespomoćnosti te obuzima dok tražiš načine kako da blokiraš te destruktivne emocije čija je jedina svrha tvoje potpuno uništenje.
Čak i najsnažnijeg čovjeka uspiju baciti u svoj beznadni ponor ispunjen krivnjom i očajem.
Psihijatri bi takvo stanje svrstali pod depresiju...(Hell no...)
No,to nije depresija,već nešto više....Svatko od nas je barem na tren osjetio hladni stisak tih osjećaja,stoga razumijete o čemu pričam.Najveća je opasnost izgubiti se u tome...S vremenom shvatiš kako si se zapravo ponašao veoma sebično i umišljeno...al ti se u tom trenutku živo jebalo...
No,što ako netko zamijeti da patiš?I pruži ruku...Zraka svijetlosti u tekućoj tami...Tihi zvuk u zaglušujućoj tišini...
May I grasp it and call it my salvation?...No..I´m not allowed to...
Ta ruka ti djelomično vrati tvoje izgubljeno povjerenje.Ta ruka ti podari dio svoje nade i snage da ustaneš.Možda netko stvarno razumije..Ali,dug je to proces.Nakon niza traumatičnih događaja,ne možeš se samo tako oporaviti...Zlo ti je od osjećaja,ali se ustvari bojiš...Ne želiš biti ponovno slomljen..Želiš osjećati ništa...Što ako pronađeš način?
Što ako nađeš bizaran i gotovo zastrašujuć lijek?Postaješ ono što najviše mrziš...ali odbacuješ te misli jer si uspio.Osjećaš ništa...Sweet bliss of nothing...
Prvi put te je strah.Ostaci iskrivljenog razmišljanja proizašlog iz naše pokvarene civilizacije vrište kako činiš pogrešku..No,zašto bi to bilo krivo?
Ti ne slušaš...samo želiš oslobođenje..Kratak trenutak boli i dobiješ taj osjećaj ispraznosti,tj.spokoja.
Bura emocija koja je je buktila u tebi,počne jenjavati dok napokon potpuno ne nestane...barem na neko vrijeme...Hipnotizirajuće promatraš svoju ruku i sa sklopljenim očima toneš u ništavilo...
Drugi put straha više nema,a mir koji te obuzme poslije je još slađi dok te prima pod svoje okrilje,dalje od tuge,očaja i boli.Ništa više nije važno....samo znaj da je sve u redu...
I kad god ćeš osjetiti da više ne možeš,posegnut ćeš za svojim bolesnim lijekom..Ali gdje je smisao?Činiš li to da te netko primjeti i spasi?Ili si potpuno poludio i otupio od godina ispunjenih očajem i boli?
Nikog nije briga,a luda nisam,pa se ne moram brinuti....yet.....
..How easily glides the blade
across the pale softness of my skin,
leaving in it´s wake
crimson beads to fall down my arm,
like the tears that I´m to afraid to weep..
komentiraj (15) * ispiši * #
