Marketing
.."All the shit I seem to take,all alone I seem to brake.."
Kako izbjeći bol i tugu?Nevjerojatno je kako se probiju i do najzabačenijih kutaka tvoga uma gdje si sakrio posljednje ostatke onoga što si bio.Onaj mali nevini dio tebe koji je uspio ostati netaknutim...
Osjećaj bespomoćnosti te obuzima dok tražiš načine kako da blokiraš te destruktivne emocije čija je jedina svrha tvoje potpuno uništenje.
Čak i najsnažnijeg čovjeka uspiju baciti u svoj beznadni ponor ispunjen krivnjom i očajem.
Psihijatri bi takvo stanje svrstali pod depresiju...(Hell no...
)
No,to nije depresija,već nešto više....Svatko od nas je barem na tren osjetio hladni stisak tih osjećaja,stoga razumijete o čemu pričam.Najveća je opasnost izgubiti se u tome...S vremenom shvatiš kako si se zapravo ponašao veoma sebično i umišljeno...al ti se u tom trenutku živo jebalo...
No,što ako netko zamijeti da patiš?I pruži ruku...Zraka svijetlosti u tekućoj tami...Tihi zvuk u zaglušujućoj tišini...
May I grasp it and call it my salvation?...No..I´m not allowed to...
Ta ruka ti djelomično vrati tvoje izgubljeno povjerenje.Ta ruka ti podari dio svoje nade i snage da ustaneš.Možda netko stvarno razumije..Ali,dug je to proces.Nakon niza traumatičnih događaja,ne možeš se samo tako oporaviti...Zlo ti je od osjećaja,ali se ustvari bojiš...Ne želiš biti ponovno slomljen..Želiš osjećati ništa...Što ako pronađeš način?
Što ako nađeš bizaran i gotovo zastrašujuć lijek?Postaješ ono što najviše mrziš...ali odbacuješ te misli jer si uspio.Osjećaš ništa...Sweet bliss of nothing...
Prvi put te je strah.Ostaci iskrivljenog razmišljanja proizašlog iz naše pokvarene civilizacije vrište kako činiš pogrešku..No,zašto bi to bilo krivo?
Ti ne slušaš...samo želiš oslobođenje..Kratak trenutak boli i dobiješ taj osjećaj ispraznosti,tj.spokoja.
Bura emocija koja je je buktila u tebi,počne jenjavati dok napokon potpuno ne nestane...barem na neko vrijeme...Hipnotizirajuće promatraš svoju ruku i sa sklopljenim očima toneš u ništavilo...
Drugi put straha više nema,a mir koji te obuzme poslije je još slađi dok te prima pod svoje okrilje,dalje od tuge,očaja i boli.Ništa više nije važno....samo znaj da je sve u redu...
I kad god ćeš osjetiti da više ne možeš,posegnut ćeš za svojim bolesnim lijekom..Ali gdje je smisao?Činiš li to da te netko primjeti i spasi?Ili si potpuno poludio i otupio od godina ispunjenih očajem i boli?
Nikog nije briga,a luda nisam,pa se ne moram brinuti....yet.....
..How easily glides the blade
across the pale softness of my skin,
leaving in it´s wake
crimson beads to fall down my arm,
like the tears that I´m to afraid to weep..
Post je objavljen 03.08.2006. u 07:48 sati.