ništa posebno
subota, 30.04.2011.
Domaća mačka
Domaća mačka (Felis silvestris forma catus), kućna mačka ili najčešće mačka je mali mesožder iz porodice mačaka. Prvobitno potječe od afričke divlje mačke, a živi uz ljude već oko 3.500 godina.
Mačka spada među najomiljenije kućne ljubimce. 69 milijuna mačaka živi u američkim domovima [2] gdje su vrlo popularne, dok u cijelom svijetu živi preko 600 milijuna mačaka.[3]
Postoji veliki broj raznih pasmina domaćih mačaka, rasnih i običnih, ali postoje i bezrepe ili bezdlake mačke, zbog mutacije. Naziv domaća mačka koristi se za sve mačke koje manje-više "dobrovoljno" žive u direktnom kontaktu s ljudima i smatra se da su se svojevoljno pripitomile jer su u blizini ljudskih nastambi lako dolazile do plijena (kao što su miševi). Razlikuju se od divljih mačaka (lakše su građe i manje agresivne) i velikih mačaka (manje su i mogu mjaukati, za razliku od većine velikih mačaka). One su vješti grabljivci i veoma su inteligentne životinje. Neke od njih se mogu naučiti (katkad mogu naučiti i same) pokretati jednostavnije mehanizme, poput kvake na vratima ili ručice na vodokotliću. Mačke komuniciraju glasom (mjaukanjem), predenjem, frktanjem, režanjem i škljocanjem, kao i govorom tijela.[4] Mačke koje žive u grupama koriste kombinaciju glasova i govora tijela za međusobno sporazumijevanje.
Domaća mačka nazvana je Felis catus po nomenklaturi švedskog botaničara Carla Linnéa iz 1758. godine. Johann Christian Daniel von Schreber nazvao je divlju mačku Felis silvestris 1775. godine. Domaća mačka se danas smatra podvrstom divlje mačke: po pravilu Internacionalnog koda nomenklature životinja ime vrste bi trebalo da bude F. catus zbog toga što ga je Linné prvi upotrijebio. Međutim, u praksi većina biologa koriste F. silvestris za divlje vrste, a F. catus samo za domaću mačku.
Po mišljenju 2007 (objavljenom u tomu 60, dio 1, Bulletin of Zoological Nomenclature, 31. ožujka 2003. godine)[6] Internacionalne komisije za nomenklaturu životinja "dozvoljena je upotreba 17 različitih imena zasnovanih na divljim vrstama, koja su nastala prije ili istovremeno sa onima zasnovanim na domaćim vrstama", svrstavajući F. silvestris u divlju mačku, a F. silvestris catus za njenu domaću podvrstu (F. catus je još uvijek važeći naziv, ako se domaći oblik mačke računa kao posebna vrsta).
Odrasla mačka je od njuške do kraja trupa dugačka prosječno 60 cm, a k tome ima rep koji je kod ženki dug 25,2 cm, a kod mužjaka 26,9 cm cm. U ramenima je visoka 30-35 cm. Može biti teška do 10 kg s tim, da su mužjaci obično veći nego ženke. Poznato je da su neke mačke težile otprilike 23 kilograma zbog "prežderavanja". To ima vrlo negativan utjecaj na mačku. Također, za povoljno utjecanje na svoje zdravlje, osobito ako živi u zatvorenom prostoru, treba povremeno na dan izaći van na vježbanje (igru).
Ženka je obično teška otprilike 4 kg, a mužjak 5,5 kg. Domaće mačke žive oko 15-20 godina, iako su opisani i pojedinačni slučajevi da su doživjele 30 i više godina. Najpoznatija mačka, zvana Puss, živjela je 36 godina, od 1903. do 1939. godine.[7]. Divlje mačke koje žive u urbanoj sredini često žive samo dvije godine ili manje. Divlje mačke u kolonijama mogu živjeti mnogo duže. Najduži zabilježeni vijek divlje mačke iznosi 26 godina. Da bi domaća mačka živjela duže, dobro je da ne izlazi često na dan (najbolje je da van izlazi povremeno), zbog toga što se time smanjuje rizik od ogrebotina u borbi i izloženost bolestima koje mogu zahvatiti domaću mačku. Uobičajeni životni vijek za populaciju mačaka bez ljudske pažnje i njege je različit, ovisno o spolu mačke, tako da životni vijek u mužjaka iznosi 1,4 do 3,2 godine, a u ženki 3,3 do 4,2 godine.
Iako mačja osjetila mirisa i sluha vjerojatno nisu toliko razvijena, kao npr. kod miša, u mnogim situacijama su bolja od čovjekovih. Ona zajedno sa njenim visoko razvijenim osjetilima vida, okusa i dodira čine mačku sisavcem koji jako dobro osjeća. Mačke imaju izraženo dobro razvijen čitav niz osjetila. Velike oči okrenute prema naprijed omogućuju joj dobar osjećaj za prostor i vrlo točnu procjenu udaljenosti, a naročito dobro registriraju brzo kretanje
U mraku vide 50% bolje od ljudi, zahvaljujući velikoj gustoći receptora što stanice mrežnice čini posebno osjetljivim na svjetlo, dok im je dnevni vid lošiji od noćnog. Mačke u prosjeku imaju vidno polje od 200°, što je usporedno čovjekovih 180°, s binokularnim poljem (koje preklapa slike oba oka) užim od čovjekovog. Mačke, kao i psi, posjeduju tapetum lucidum koji odbija dodatnu svjetlost u mrežnicu. Dok tapetum lucidum povećava sposobnost vida pri slaboj svjetlosti, s druge strane umanjuje oštrinu vida pri obilnoj svjetlosti. Tapetum i ostali mehanizmi mački daju umanjenu osjetljivost na svjetlost, koja iznosi sedam puta manje od one kod čovjeka. Umjesto dijela oka pod nazivom fovea koje ljudima daje oštrinu centralnog vida, mačke posjeduju centralnu vezu poznatiju kao vizualna linija. Mogu razlikovati boje, ali ne i slične nijanse.
Mačke posjeduju i treći očni kapak, odnosno tanku, prozirnu membranu koja prekriva oči sa strane. Može se vidjeti u trenutku kada mačka otvara oči, kao i kada je pospana ili zadovoljna. Ako je pak mačka neprekidno pokazuje, trebalo bi je odvesti kod veterinara. Boja očiju kod mačaka varira. Najčešće su to zlatna, zelena i narančasta. Plave oči najčešće se povezuju sa sijamskim mačkama, ali se mogu javiti i kod albino mačaka, te kod nekih pasmina dobivenih selekcijom u uzgoju. Ako mačka ima dva plava oka, obično je gluha, a ako su joj oči narančaste nema problema sa sluhom. Mačke kod kojih je jedno oko plavo, a drugo narančasto su obično gluhe na strani na kojoj se nalazi plavo oko.
Ljudi i mačke imaju sličan prag sluha na nižem dijelu ljestvice, ali mačke mogu čuti i zvukove vrlo visoke frekvencije, čak bolje i od pasa. Mačke mogu čuti 2 oktave više od ljudi, i polovinu oktave više od pasa.[8] Sluh im je osjetljiviji od psećeg i tri puta bolji od ljudskog. Kada nešto sluša ona će, zahvaljujući tome što u svakom uhu ima čak 32 mišića, uši usmjeriti u pravcu izvora zvuka, a također može pomjerati uši neovisno jedno od drugog i to naprijed, nazad i ukoso, kako bi otkrile izvor zvuka. Mačke mogu (s greškom do 7,5 cm) odrediti točnu lokaciju zvuka proizvedenog u daljini od jednog metra, što može biti vrlo korisno u lovu
Osjetilo mirisa domaće mačke je četrnaest puta jače od čovjekovog[9], a u nosu imaju dvostruko više stanica za miris od ljudi, što znači da mogu nanjušiti predmete koje čovjek inače i ne osjeća[10]. One također imaju i organ za njuh pri vrhu njihovih usta zvani vomeronasal ili Jakobsonov organ. Kada mačka nabora gubicu, niže k bradi, i opusti jezik, otvara se put za vomeronasal. Takav uzraz lica se često opisuje kao ruganje.
Mačke imaju mnogo jakih dlačica koje su posebno izražene u četiri reda iznad gornje usne ("brkovi"), po nekoliko na svakom obrazu te, zatim, kao čuperci iznad očiju i čekinje na bradi. Mogu se nalaziti i na zglobovima i slične su onima koje čine trepavice. "Brkovi" (vibrissae) pomažu mački oko navigacije i osjećaja. One mogu otkriti veoma male promjene u zraku koje ukazuju mački na stvari koje ne vidi. Dva gornja reda brkova mogu se pomjerati neovisno od donjih za preciznije mjerenje. Smatra se da se mačka oslanja na svoje brkove kada se nađe u magli. Također joj pomažu da procijeni može li se negdje smjestiti ili povući. Oni su i pokazatelj mačkinog raspoloženja. Kada su okrenuti naprijed znači da je mačka radoznala i prijateljski raspoložena, a kada su opušteni znači da je agresivna ili se brani. U Njemačkoj ljudi smatraju da, ako se mačka čisti ili umiva, da to zapravo najavljuje dolazak skore oluje.
Među svim životinjama imaju najbolji osjećaj ravnoteže. Kod pada s visine od 2-3 m iz bilo kojeg položaja će se okrenuti nogama prema dolje prije nego ispruženih šapa doskoči na podlogu. Pri tome joj rep služi kao kormilo. Mačka može skočiti samo s manje visine, jer pad s velike visine uvelike joj škodi, a pad s još veće visine je velika opasnost za mačku.
Crne pantere
Crna pantera je leopard (Panthera pardus) ili ponekad jaguar (Panthera once), čije je krzno crne boje umjesto, kao obično kod tih životinja, zlatno žute boje prošarano crnim rozetama. U odgovarajućim svjetlosnim uvjetima se mogu razaznati šare na krznu.
Pantere nisu nikakva zasebna vrsta, nego je riječ o pojavi koja se zove melanizam. Može se pojaviti i kod pume kao i kod još nekih životinja iz porodice mačaka, no panterama se nazivaju samo crni primjerci velikih mačaka.
Bijeli lavovi
Bijeli lav (lat. Panthera leo krugeri) je obojena (mutirana) varijanta lava. Može biti ostvarena samo ako oba roditelja imaju recesivne gene za bijelu boju. U prirodi su rijetki. Može ih se vidjeti samo u zoološkim vrtovima.
Bijeli lavovi većinom žive u prirodnim rezervatima Južnoafričke Republike. Najpoznatiji takav park za bijele lavove je Nacionalni park Kruger. U prošlosti su divlji bijeli lavovi bili potpuno istrijebljeni zbog ljepote. Osim južnoafričkih prirodnih rezervata, bijelih lavova ima u mnogim zoološkim vrtovima.
Zašto pišem o divljim maćkama
O divljim maćkama pišem zato što vjerujem da one ćovjeku ne žele nauditi.One se bore za svoj opstanak kao što se bore i ljudi i u tome nema ništa loše,ne razumijem ljude koje životinje ubijaju iz zadovoljstva,takve stvari se moraju pod hitno zaustaviti.Ubijeju divlje maćke zbog krzna.Ja si mogu zamisliti kako bi meni bilo da mene netko oće ubiti.Lju7de koje životinje ubijaju zbog krzna ja smatram bolesnim ljudima,a to će im se vratiti kada njih odere neka divlja životina.
Jaguar
Jaguar (Panthera onca) je zvijer iz porodice mačaka. Živi diljem Južne Amerike, a rasprostranjen je sve do Patagonije na krajnjem jugu kontinenta. Bio je neko vrijeme prilično uobičajen i u južnim državama SAD-a. Jaguar je najveća američka divlja mačka. U slobodnoj je prirodi vrlo rijedak jer su ga ljudi lovili radi njegova iznimno lijepog krzna, tako da je gotovo istrebljen.
Visina: 68 - 76 cm
Dužina: 112 - 185 cm, rep 45 - 75 cm
Težina: Mužjaci 55 - 100 kg, ženke 45 - 90 kg
Spolna zrelost: s 3 godine
Vrijeme parenja: u tropskim krajevima tijekom čitavog ljeta, a na rubovima njeznih životnih prostora na početku jeseni
Trajanje bređosti: 93 - 110 dana
Broj mladunaca: 1 - 4
Ponašanje: samotnjački lovac, osim u vrijeme parenja
Hrana: sisavci koji žive na tlu, domaće životinje, ribe, žabe, kornjače i manji aligatori
Životni vijek: u zarobljeništvu do 22 godine
U prošlosti su Jaguari živjeli na širokom području od Arizone do Argentine, no zbog bezobzirnog lova njihov se broj u većini područja znatno smanjio na samo nekoliko desetaka primjeka, a ponegdje su čak gotovo istrebljeni. U mnogim zemljama njihov se broj smanjio zbog sječe šuma i uređenja pašnjaka za domaće životinje te gradnje novih naselja. U gornjem dijelu doline rijeke Orinoco u Venezueli navodno se još često susreću, ali u drugim im krajevima prjeti izumiranje. U cijeloj Argentini prema nekim procjenama živi još samo 200 Jaguara i ako bi se taj trend nastavio ostala bi samo velika skupina tih životinja u zoološkim vrtovima. Jaguare prati loš glas da napadaju ljude, što je nedokazano. Prema pričanju jednog lovca jaguar ga je pratio kilometrima u šumu a zatim je nestao isto tako nečujno kao što je i došao. Predpostavlja se da ga je životinja samo željela "ispratiti" iz svog područja, jer da ga je htjela ubiti imala je dovoljno mogućnosti.
Pume
Puma (do 1993. Felis concolor) je u porodici velikih mačaka, a može se naći u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi. Riječ puma dolazi iz Quechua jezika. U Sjedinjenim Državama riječ panther (pantera) se odnosi na pumu ali black panther (crna pantera) se najčešće odnosi na jaguara ili leoparda. Nedavna istraživanja puminog DNK su utvrdila da je puma usko povezana sa jaguarundijem ali ne i s leopardima i lavovima.
Florida panther je rijetka podvrsta pume koja živi u močvarama Južne Floride u Sjedinjenim Državama, a posebno u Nacionalnom Parku Everglades. U Floridi je trenutačno veliki pokret koji pokušava spasiti preostale pantere otkako je njihov broj naglo opao.
Prije nego što je došlo do eksplozije ljudske populacije u Americi, puma je obitovala velikim dijelom Amerike. Puma ima veći prostor u kojemu obitava od drugih sisavaca. Pume žive od Južnog Yukona (u Kanadi) do južnih Anda (u Čileu i Argentini).
Pume su krem boje s crnim vrhovima ušiju i repa. Puma može trčati 50 km/h, s mjesta može skočiti 6 metara, okomit skok iznosi 2.5 m. Ugriz ima jači od bilo kojeg psa. Puma ima četiri prsta a pandže su uvučene koje po potrbi izbaci. Odrasli mužjak pume može biti dugačak i do 2,5 m (od njuške do kraja repa), a teži oko 70 kg. U posebnim slučajevima može dostići i 95 kg. Odrasle ženke su dugačke oko 2 m i teže oko 35 kg (uvijek računajući od vrha njuške pa do kraja repa). Mačići pume su prekriveni crno-smeđim točkicama a rep im je savijen u krug. Pume žive oko 25 godina. Pume koje žive bliže ekvatoru su manje od onih koje žive bliže polova.
Gepard
Gepard (Acinonyx jubatus) je mačka koja je najčešća još uglavnom u Africi. Pažnje vrijedna je naročito radi niza svojih psolikih obilježja.
Osnovna boja krzna geparda je žuta, a na trbuhu je u pravilu prilično svjetlija. Krzno je posuto s velikim brojem crnih pjega, koje su puno manje od leopardovih a i ne prave rozete. Lice je malo tamnije i bez pjega, ali ima dvije crne pruge koje idu od očiju do kuta ustiju.
Zbog pjega, podsjeća doduše na leoparda, ali se svojom građom tijela značajno razlikuje od svih drugih mačaka. Gepard ima ekstremno dugačke, tanke noge i vitko tijelo oblikovano kao tijelo hrta. Glava je mala i okrugla, a rep dugačak. Na šapama ima debele, ljuskaste jastučiće, a kandže može samo uvjetno uvući. Takva građa tijela omogućuje mu da u trku dosegne brzinu od 110 km/h, puno više od bilo kojeg drugog sisavca, no tom brzinom može trčati samo oko 400 m, nakon čega se umara. To je najbrža kopnena životinja na svijetu.
Anatomija geparda je prilagođena takvoj sposobnosti. Nosnice su mu značajno proširene, tako da je ostalo malo mjesta za čeljust koja je u odnosu na druge mačke značajno manja, ap je time i to njegovo "oružje" relativno slabo. I srce, pluća kao i bronhije su mu proporcionalno jako povećani.
Dužina geparda od njuške do kraja trupa doseže 150 cm, rep mu je oko 70 cm, a u ramenima je visok oko 80 cm. Uprkos tom relativno velikom tijelu, težina mu je uglavnom najviše 60 kg.
Nekada je gepardov životni prostor bio Afrika i Južna Azija, a u ledenom dobu je nastavao i Europu i sjevernu Ameriku. Danas ga se može sresti još skoro isključivo u Africi, i to južno od Sahare. U Aziji postoje još samo sićušni ostatci koji stoje na rubu izumiranja.
Gepardi su prave životinje savana. Daju prednost područjima s visokom travom koja pruža mogućnost prikradanja i s uzvišenjima koja koriste kao mjesto s kojeg imaju dobar pregled nad okolinom. Područja s puno stabala i grmlja nisu pogodna za geparde jer u takvom okolišu ne mogu u punoj mjeri iskoristiti svoju najveću prednost - veliku brzinu.
Gepardi su životinje aktivne danju. Time uglavnom izbjegavaju susrete s lavovima i pjegavim hijenama koji su pretežno noćne životinje. Ako naiđu na geparda s lovinom, otmu ju, a i vrlo su velika opasnost i za mladunčad. Gepardi su druželjubiviji od većine dugih mačaka. Ženke žive uglavnom same, dok mužjaci lutaju u grupama od dvije-tri životinje (najčešće braća iz istog legla). Vrlo rijetko se naiđe na veće grupe, ali nikada više od 15 životinja. Mužjaci i ženke se sreću samo u vrijeme parenja, i odmah nakon toga se razilaze. Područja obilježavaju urinom.
U dobi od oko tri godine gepardi postaju spolno zreli. Razdoblje skotnosti traje oko 95 dana. U jednom leglu ima obično od jednog do tri mladunca. Ženka ih koti u nekom skrovištu u kojem ostaju oko osam tjedana. To je neophodno, jer gepardi nemaju načina da kao jače velike mačke (lavovi, leopardi) uspješno obrane podmladak od neprijatelja. Mladunci imaju na šiji i leđima dugu sivu dlaku koje vjerojatno služe za bolje stapanje s okolišem radi vizualne zaštite od neprijatelja. No uprkos tome, procjenjuje se da oko 95% geparda strada u dobi do godine dana, i to najčešće kao žrtve grabežljivaca. Ako prežive to kritično razdoblje, doživljavaju starost od oko petnaest godina.
Spektar gepardove lovine nije baš širok. U istočnoj Africi se hrani gotovo isključivo Tompsonovim i Grantovim gazelama te impalama. Ove antilope nisu teške i gepardi ih mogu savladati. Jedna zebra ili gnu je za njega nesavladiva. U teškim vremenima, gepard lovi i zečeve, kuniće pa čak i ptice.
Gepardi
Dok se druge mačke prikradaju lovini da bi ju iz zaklona iznenadili, gepard priđe do 50-100 m do lovine, da bi ju zatim kratkim gonjenjem sustigao i utrčavši joj između nogu srušio ju. Takav način lova više podsjeća na ponašanje pasa. Iako gepard može u punoj brzini trčati samo na kraće razdaljine, njegov lov u 70% pokušaja završava uspješno. Niti jedna druga zvijer koja lovi sama, nema tako visok postotak uspjeha. (Viši postotak od geparda imaju samo životinje koje love u čoporu. Kad obori lovinu, gepard joj stisne grlo i uguši ju, dok druge velike mačke ubijaju ugrizom u leđni ili vratni dio kralježnice. Gepard mora vrlo brzo jesti, jer ga druge zvijeri, kao hijene ili leopardi, otjeraju od plijena koji on, zbog svoje tjelesne građe koja je gracilna i lagana, nije u stanju obraniti.
Razlikuju se sedam podvrsta geparda, od kojih pet živi u Africi a dvije u Aziji. Od tih sedam, jedna je izmrla, a još dvije se moraju smatrati akutno ugroženim: zadnji ostatci A. j. hecki u Libiji i A. j. raddei, kojih još samo 50-tak živi na sjeveru Irana. U Iranu su vrlo strogo zaštićeni.
Neki znanstvenici smatraju da postoje samo dvije podvrste, ili čak, samo populacije, i to afrički i azijski gepard. Zadnjih godina je utvrđena vrlo bliska genetička srodnost među različitim populacijama geparda. Prema genetičkim i imunološkim istraživanjima je utvrđeno, da današnji gepardi vjerojatno svi potiču od jedne vrlo male skupine životinja koja je živjela prije oko 10.000 godina. Shodno tome, utvrđena je i vrlo visoka rata parenja između bliskih srodnika, koja je gotovo jednaka onoj kod laboratorijskih miševa, pa su vrlo neotporni na bolesti kao i na promjene okoliša. Uzimajući u obzir rasprostranjenost i broj živih geparda, općenito se smatra da njihova genetička uniformnost nije značajan problem za životinje.
Kao još jedna podvrsta geparda se dugo smatrao kraljevski gepard (A. j. rex), u čije se postojanje nije baš vjerovalo sve do 1975. Kod njega su se pjege spojile u uzdužne pruge. U međuvremenu je dokazano da nije riječ o podvrsti nego o jednoj rijetkoj mutaciji koja se nasljeđuje jednim recesivnim genom. U jednom se leglu mogu naći normalno pjegasti kao i kraljevski gepardi. Kraljevske geparde se može sresti u cijeloj Africi, iako su još uvijek velika rijetkost. Ali se čini, da su zadnjih desetljeća sve češći. Biolozi sa zanimanjem prate taj razvoj jer ukazuje na porast genetičkog diverziteta geparda.
Pošto se gepard toliko razlikuje od drugih mačaka, tradicionalna sistematika je uobičajila smjestiti ga u vlastitu podporodicu Acinonychinae i ne ubrajati ga niti u velike mačke ni u male mačke. U njemu se gledalo jedan poseban razvoj mačke, koji je kod geparda konvergentnom evolucijom razvio osobine pasa.
Nova genetička istraživanja su došla do iznenađujuće spoznaje da gepard ipak nije tako daleko od drugih mačaka, i da su njegovi najbliži srodnici, s velikom sigurnošću, puma i jaguarundi. To su američke mačke, a i gepard vodi potijeklo iz razdoblja od prije 4 miliona godina iz Sjeverne Amerike. U pleistocenu je uspio prijeći u Europu. Krajem zadnjeg ledenog doba je gotovo izumro, što se danas može vidjeti na temelju njegove genetičke uniformnosti (vidi genetičko usko grlo). Kako je u afričkim i azijskim stepama našao novu domovinu, uspio je preživjeti do naših dana.
Još jako davno je čovjek naučio dresirati geparda i koristiti ga kao pratioca u lovu. Otuda potječe njegovo ime koje se koristi kao sinonim "lovni leopard". Gepard se na taj način koristio kako u Mezopotamiji tako i u Drevnom Egiptu još od vremena oko 3.000 godina prije Krista. U srednjevjekovnoj Europi je lov s gepardom bio luksuz koji se mogao sresti samo na kraljevskim dvorovima. Kako se ta mačka nije razmnožavala u zarobljeništvu, trebalo je loviti stalno nove primjerke. Osim toga, ubijana je i radi svog krzna. U sve manjim područjima koje im ljudi ostavljaju je konkurencija s jačim zvijerima tako velika, da je gepard sve rjeđi.
Vukovi
Vuk (Canis lupus) je vrsta pasa iz roda Canis
Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.
Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Latvije, bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.
Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.
Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja. Svi čopori imaju teritorije čija veličina često ovisi o količini plijena ili terenu. Veličina teritorija može biti između dvadesetak do par tisuća kilometara i često varira zbog migracije plijena. Čopor će često obilaziti svoj teritorij i ponovno ga obilježavati, ponajviše alfa par. Teritorij obično obilježavaju urinom i izmetom premda to često čine i uz pomoć žlijezdi na šapama te lizanjem ili trljanjem tijela o obližnja drveća i kamenje. Time daju drugim vukovima na znanje da određeno područje pripada njima (to također mogu i činiti zavijanjem). Vukovi su jako zaštitnički nastrojeni što se teritorija tiče ali sukobi čopora nisu česti jer se obično međusobno izbjegavaju. Ipak, ako nepoznati vuk upadne na njihov teritorij čopor će ga odmah otjerati ili ubiti.
Na vrhu svakog čopora je par alfi, mužjak i ženka. Odmah ispod njih po zapovijednom lancu je beta, a najniži vuk je omega.
Vukovi se sporazumijevaju govorom tijela, mirisom i ponekad zvukovima, a najčešće koriste rep i uši.
Kad vuk želi pokazati svoju nadmoć ukočit će sebe i rep. Uši će mu biti uspravne i usmjerene prema naprijed, krzno će se malo nakosriješiti, a rep podići. Zuriti će u poniznog vuka, a može i pokušati stati preko njega tako da ponizni vuk leži na zemlji dok je dominantni nad njim. Ljutom vuku će nakostriješiti krzno na vratu i leđima, počet će režati, uši će mu biti uspravne, a usne će mu se podići pokazujući očnjake. Može se i pognuti tako da bude u položaju za skok i napad. Uplašeni vuk će se pokušati učiniti što manjim i tako izgledati kao manja prijetnja. Skupit će se, uši će priljubiti uz vrat i podviti rep te početi cviliti. Veseli će vuk mahati repom kao pas i isplaziti jezik. Zaigrani vuk će podići rep preko leđa i mahati njime te se nakloniti, prednjim dijelom pri zemlji. Ovako se često ponašaju i psi pri igri. Pokoran vuk će se ponašati kao i uplašeni i lizati dominantnog vuka oko gubice (što je rep podvijeniji i što je vuk skučeniji to je veća pokornost), a najveći prikaz pokornosti je kada vuk izlaže svoj ranjivi vrat i trbuh tako da legne na leđa i noge privije uz tijelo. Obično i cvili.
Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan društveni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obično i nema puno borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.
Vuk je monogaman (ostaje s jednim partnerom do kraja života). Svoju družicu osvaja borbom.
Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.
Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce te dvojezupce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.
vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.
Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.
Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.
Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.
Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski haski, aljaški malamut, kanaanski pas i akita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područje mitova.
Tijekom 20. stoljeća su u Češkoj, Nizozemskoj i Italiji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantnog izbijanja vučjih osobina, kao što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čovjeka u urbanim uvjetima.
Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernoj Europi a potječu od naziva "vuk" (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.
Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos čovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. stoljeća raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji između čovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.
Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.
U vrijeme kad je vuk u velikim dijelovima Europe bio već iskorijenjen(19. stoljeće), živio je u Mađarskoj, Galiciji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Rusiji i Skandinaviji.
U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni za čovjeka niti za poljoprivredu. Prihvaća se spoznaja, da u okviru zaštite okolišatreba zaštititi i vuka kao dobrodošli sastavni dio faune.
petak, 29.04.2011.
Leopard
Leopard (Panthera pardus) životinja je iz porodice mačaka. Leopardi su ugrožena vrsta, a žive u Africi i Aziji.
Veličina i težina leoparda je unutar vrlo velikog područja na kojem su rasprostranjeni vrlo različita. Tako su leopardi na jugu Afrike teški između 20 i 30 kg, dok oni koji žive na sjeveru Afrike mogu biti i teži od 60 kg. U ramenima su visoki 70 do 80 cm, a pri tome su mužjaci znatno veći od ženki.
Leopard ima srednje dugačke, snažne noge koje završavaju šapama velike površine. Oči imaju, kao i sve mačke, usmjerene prema naprijed, a uške su mu okruglaste.
Obilježje leopardovog krzna su "rozete". To su manje-više pravilno prstenasto jedna do druge složene mrlje, u čijoj je sredini boja malo tamnija od osnovne boje krzna. Rozete su složene u redovima, naročito duž leđa. Na prsima i grlu su umjesto rozeta pjege složene jedna do druge, tako da podsjećaju na ogrlicu. Na gornjoj strani repa se rozete nastavljaju njegovom sredinom. Prema kraju repa rozete su sve manje izražene i ponekad se mogu spojiti u više poprečnih pruga. Donji dio repa je prema kraju sve svjetliji, ponekad sve do bijele boje. Trbuh i unutrašnja strana bedara također nema rozete te je bijele, žućkasto bijele ili sivkasto bijele boje. Vanjska strana nogu prekrivena je pjegama iste boje kao i rozete, koje su prema šapama sve manje. Glava i gornja strana vrata su također prekrivene pjegama.
Na većim visinama i u kišnim šumama se nerijetko može naići na crnu panteru. Kod njih je izražena crna boja krzna, koja se nasljeđuje recesivnim genom, što je pojava koja se naziva melanizam. To znači da ova nasljedna osobina može biti prisutna i kod jednog standardno obojenog leoparda, ali i da u jednom leglu može biti i standardno obojenih mladunaca i malih crnih pantera.
Osjetila [uredi]
Ušne školjke su im okruglaste, a sluh je izuzetno dobro razvijen. Leopardi čuju i vrlo visoke frekvencije (do 45.000 herca) koje ljudsko uho ne može registrirati.
Oči su im usmjerene prema naprijed, no dovoljno razmaknute da im to omogućuje izvrstan prostorni vid. Kod dnevne svjetlosti vid leoparda je otprilike jednak ljudskom, ali u mraku je pet do šest puta bolji: leopardi mogu svoje okrugle zjenice jako raširiti, tako da i slabo svjetlo još uvijek može doći do oka. Osim toga leopard, kao i sve mačke, ima mrežnicu prevučenu reflektirajućim slojem koji se naziva Tapetum lucidum, a služi da reflektiranjem pojačava primljeno svjetlo.
I osjetilo mirisa je kod leoparda izvanredno razvijeno.
U povijesno vrijeme leopard je nastanjivao cijelu Afriku s obje strane Sahare, kao i velike dijelove Azije. U Africi živi kako u središnjim dijelovima u tropskim šumama, tako i u brdima, savanama i polupustinjama od Maroka pa sve do Rta Dobre nade na krajnjem jugu. Leopard izbjegava samo velika, vrlo suha područja, pa ih tako nema u Sahari niti u najsušim dijelovima Namiba.
U Aziji leopard nastanjuje crnogorične šume uz Amur, kao i tropska područja Indije i Jugoistočne Azije. Živi od Anatolije, Arabije i Izraela pa sve do otoka Jave. Nema ga na Sumatri, kao niti u bezvodnim središnjim pustinjama Azije. Mislilo se da ga nema ni na Borneu, ali je tamo 2007. godine otkrivena potpuno nova vrsta leoparda, Neofelis diardi. Sjeverna granica njihovih staništa danas ide od Kavkaza preko sjevernog Irana, Afganistana i Kašmira duž Himalaja, sve do Amura u istočnom Sibiru.
U pretpovijesnom vremenu leopard je živio i u srednjoj Europi, no tu je nestao već krajem ledenog doba.
Od svih pet vrsta velikih mačaka, leopard živi na najvećem području, što je s vremenom dovelo do razvoja brojnih podvrsta.
Leopard je izumro u velikom broju područja. Tu spadaju Maroko, Sinajski poluotok i otok Zanzibar. U području Amura i na Kavkazu izumiranje leoparda vjerojatno više nije moguće zaustaviti. Na Arapskom poluotoku prema procjenama živi još oko dvadeset jedinki. Slično mali broj jedinki živi još u Anatoliji i Palestini. Na Šri Lanki je zbog smanjenja broja jedinki genetska raznolikost toliko smanjena, da ih se vjerojatno više neće moći spasiti. Na Kavkazu živi još oko 50 jedinki za čiju zaštitu se ulažu veliki napori. U Iranu i Turkmenistanu živi još koja stotina jedinki perzijskog leoparda, a u Pakistanu i Bangladešu su isto tako vrlo rijetki. U Kini je preživio još samo u nekoliko izoliranih područja. U Indiji broj leoparda je procijenjen na oko 14.000.
Danas većina leoparda živi u Africi, južno od Sahare. Tu se broj procjenjuje na oko 700.000 jedinki, od čega samo u DR Kongu navodno živi oko 226.000. Međutim, neki stručnjaci sumnjaju u ispravnost tih procjena. Prema njima, u Africi u prirodi živi još samo oko 233.000 leoparda.
Tigrovi
Tigar (Panthera tigris) je najjača mačka na svijetu. Živi u azijskim džunglama, u Sibiru i jugoistočnoj Aziji. Pripada carstvu sisavaca.
Poznato je devet podvrsta ove vrste (od kojih je jedna pouzdano, a dvije su vjerojatno istrijebljene) koje su međusobno vrlo slične, ali se značajno razlikuju veličinom i težinom. Najmanja podvrsta živi u Indoneziji. Dug je 140 cm a rep mu je još oko 60 cm. Mužjaci teže 120 kg a ženke oko 90 kg. Sibirski tigar je bitno veći. Dužina tijela može biti čak i 3 metra. Rep je dug 90 cm, a može doseći težinu od 400 kg (ženka 300 kg). Time je sibirski tigar, nakon medvjeda najveći kopneni grabežljivac.
Tigar živi od Indije na istok do Kine i Jugoistočne Azije, a prema sjeveru do Amura i dalje do istočnoSibira. Od otoka u Jugoistočnoj Aziji danas živi još samo na Sumatri, dok je na drugim velikim indonezijskim otocima istrijebljen.
Nekada je živio i zapadno od Indije, preko prednje Azije do Turske, no tu je najvjerojatnije istrijebljen još od 1970-ih godina prošlog stoljeća.
Tigrovi su prije svega šumske životinje, jer im je za lov prikradanjem potreban šumski podrast.
Sibirski tigar, Amurski ili Usurski tigar (P. t. altaica) je daleko najveća podrvsta, i nekada je živio na području istočnog Sibira, Mandžurije i Koreje. Zbog masivnog lova, broj im je na graničnim kinesko-ruskim i kinesko-korejskim područjima bio samo oko 150 jedinki. U međuvremenu se, zahvaljujući mjerama zaštite, broj ponovo popeo na oko 500 jedinki, no još ga se smatra vrlo ugroženim.
Tigrova čeljust
Južnokineski tigar (P. t. amoyensis) je podvrsta koja je nekada živjela na cijelom području Kine, dok danas u prirodi živi još samo oko 40 jedinki u planinskom području Guandonga. Vrlo je vjerojatno, da je to sljedeća podvrsta osuđena na izumiranje; kad bi mjere zaštite i uspjele, upitno je je li tako malena populacija još sposobna da se obnovi (vidi genetičko usko grlo). Tek kasno se počelo s programom uzgoja u zoološkim vrtovima, tako da se teško može računati s uspjehom, jer i životinje za uzgoj potječu iz iste, genetički vrlo ograničene populacije.
Balijski tigar (P. t. balica) je živio endemski na otoku Baliju i intenzivnim lovom kao i uništavanjem staništa istrijebljen je još 1940-ih godina prošlog stoljeća.
Indokineski tigar (P. t. corbetti) nastanjuje kopnene dijelove Jugoistočne Azije; postoji još oko 1.500 jedinki koje su gotovo sve u Kambodži i Laosu. U drugim državama ovog područja su već istrijebljenji ili su neposredno pred istrijebljenjem.
Malajski tigar (P. t. jacksoni) je ranije smatran indokineskim tigrom. Tek 2004. je genetičkom analizom utvrđeno, da je riječ o zasebnoj podvrsti. Živi na području malajskog poluotoka i pred izumiranjem je.
Sumatranski tigar (P. t. sumatrae) je jedina otočna podvrsta koja je do danas preživjela. U brdskim područjima Sumatre živi još oko 500 jedinki. To je od svih živućih podvsta rastom najmanja.
Javanski tigar (P. t. sondaica) je živio na Javi, najgušće naseljenom otoku Indonezije. Jedna jedinka je zadnji put viđena 1979. i od tada se ta podvrsta smatra izumrlom.
Lavovi
Lav (Panthera leo) životinjska je vrsta iz porodice mačaka. Za razliku od drugih mačaka, lavovi žive u čoporima. Lako ga je prepoznati po grivi koju imaju mužjaci, a danas žive u Africi kao i u nekim područjima Azije.Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.
Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.
Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.
Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izbiljede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.
Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.
Rasprostranjenost [uredi]
Prvobitno je prostor na kojem su živjeli lavovi obuhvaćao, osim Afrike, južnu Europu kao i prednju Aziju i Indiju. U razdoblju ledenog doba su u srednjoj Europi kao i u Sjevernoj Americi živjele podvrste Panthera leo fossilis i Panthera leo spelaea (spiljski lav). Međutim, tu je nestao s povlačenjem leda. Najstariji i najveći lavovi su lovili Europom prije više od 500.000 godina u okolini Wiesbadena u Hessenu i pored Heidelberga u Baden-Württembergu. Ti su primjerci bili gotovo jednako veliki poput najvećih lavova u povijesti Zemlje koji su živjeli u Kaliforniji prije 12.000 godina s rekodrnom veličinom od maksimalnih 3,60 m (dužina tijela 2,40 m, dužina repa oko 1,20 m). U srednjoj Europi izumrli su prije više od 12.000 godina.
Postoje brojni zapisi antičkih suvremenika (n.pr. Herodot i Aristotel), da su u njihovo vrijeme na Balkanu još živjeli lavovi. Pretpostavlja se, da su lavovi u Europi izumrli negde u 1. stoljeću naše ere zbog posljedica ljudskih aktivnosti.
Danas, prostor na kojem žive lavovi je uglavnom ograničen na područje južno od Sahare. Sjeverno od Sahare vrsta je izumrla negdje oko 1940-ih godina, a jednako tako je i azijska populacija lavova tijekom 20. stoljeća gotovo potpuno iskorijenjena. Održao se jedan mali ostatak vrste u Nacionalnom parku Gir u Gudžaratu u Indiji.
Ranije su lavovi živjeli u svim okolišima osim u šumama. Područja na kojima danas žive lavovi su vrlo smanjena. Okoliš koji lavovima najviše odgovara je savana. Međutim, oni žive i u sušnim šumama i u polupustinjama, dok ih u pustinjama i kišnim šumama uopće nema.
Nešto o meni
Ja sam Antonio Kolenc,živim u Velikoj Ludini,imam 14 godina,idem u 8.a razred OŠ Ludina.Imam brata Leonarda.On ide u srenju školu.Kada odraste bit će farmaceut.I to je to nemam vam više ništa posebno reći o sebi.
Puna mi je kapa sveg
Meni je stvarno dosta tripit ove svoje debilne frendove.
Sad su izmislili da sam ja jednom liku po fejsu piso sranja,ppa kaj samo ja mogu od cijelog svijeta uć nekome uć na fejs pa jebemu sve.
V.L.E
V.L.E je organizacija navijača NK Sokola iz Velike Ludine.Mi smo takozvana firma Velika Ludina Elite.Prije su postojale 2firme navijaća NK Sokola.Prvo je bila osnovana firma T.N.T,a zatim W.W.A.Ja sam bio vođa i osnivać .Osnivać T.N.T bio je jedan tip F.K.Neću ga nazvati punim imenom.Mi nejdemo na utakmice zbog nogometa.Mi smo nogometni huligani,živimo da bi se šorali,šoramo se da bi smo živijeli.W.W.A i T.N.T udružili smu se tek nedavno.Shavtili smo da nema razloga za postojanje 2 firme i tako smo postali V.L.E.
Moja najveća želja
Moja najveća želja je da postanem vojnik.Uvijek sam se divio vojnicima.Za vrijeme domovinskog rata moj je tata bio u specijalnim postreojbama.Bio je u 2.gardijskoj brigadi Gromovi.Uvijek sam se divio savim vojnicima.To su ljudi koji svaki dan riskiraju život da bi pomogli drugima.Želim biti takav ćovjek.Kada napunim 18 godina,odlazim u legiju stranaca i nitko me neće zaustaviti.Želim biti vojnik,herojelim biti zapovijednik.To je moja najveća želja,drugih ni nemam.
29.4.2011
Danas se nije dogodilo nita posebno.Ujutro sam se ko i oboćno digao oko 5:15 naravno ujutro.Ne volim dugo spavati.Ne znam u ćemu je fora spavati do 12 popodne,to meni nema smisla.Ja se dignem oko 5 i do 8 napravim zadaću i naućim i onda sam slobodan do podne,a onda idem u školu.Idem u 8. razred.Jedan sam tjedan ujutro,a jedan popdne.Kad se dignem odmah izlazim iz sobe na dorućak.Zatim dolazim na facebook,a onda poćinjem sa ućenjem i pisanjem zadaća.Narvno da se ovo sa zadaćom i ućenjem podrazuvljeva samo za vrijeme dok traje školska godina.Preko praznika i nepomislim da bih mogao ućiti,a još manje da pičem zadaću.
Zoo vrt
Obožavam ići u zoo vrt.Tmo uvijek vidim puno toga zanivljivog.Ima mnogo živitinja za koje nisam ni znao da postoje.To sada nije važno,važan je moj sukob sa tigrom.Jednom kada sam bio u zološkom vrtu borio sam se sa tigrom,to je bilo ovako.Došao sam u zološki vrt i sve je bilo savim normalno.Najedanput su ljudi poćeli vrištati i bježati.Znao sam da je sigurno pobijegla neka životinja .To je bio tigar.Najdanput je skoćio pred mene.Svio su omdah utihnuli.Samo je nekoliko ljudi vikalo da bježim.Mislio sam pobijjeći,ali sam se onda sjetio jednog dokumentarca,gdje je tip reako da ako se nađemo oći u oći sa divljim mačkama,ni pod koju cijenu ne smijemo bježati.Tako sam ga gldao u oći i ćekao da me napadne.Mislio sam što da napravim ako me napadne.Kada je krnuo prema meni osta sam miran.U trenutku njegova skoka,ja sam skoćio u stranu,a onda njmu za vrat.Držao sam ga tako odprilike 10 sekundi,zatim me bacio sa sebe i pandžama ogrbao po licu.U to renutku od šoka,a možda i od pribarnosti,nisam osijetio bol.Kda je krnuo da mi pandže druge šape zabije u vrat nogama sam ga odgurnuo od sebe,skoćio sam na njega i rukama stiskao vrat.Držao sam ga tako sve dok ga ćuvari nisu uspavali.Njega su odveli natrag u kavez,a mene u bolinici.Na licu sam imao oko 30 šavova,na rukam 22,a na leđima 64.Probudio sam se tek nakon 4 dana.Kada sam došao doma doćekali su me kao heroja.Ožulci me i nakon 3 godine bole kada se toga sijetim.
Novi sam
Evo i mene ljudi.Ja sam Antonio Kolenc i novi sam na bologu.Blog je malo staromodan ali ja to vilim i prije sam imo blog,ali sada više ne znam lozinku pa sam napravio novi.Volim pisati i čitati,zato sam i došao ovjde.Njveča mi je želja postati vojnik,ili ratni reporter.Nedavno sam pisao za wikipediju o gorilama.Volim i životinje.Najdraža mi je životinja lav.Zato što je snažan i opasan.Još vam samo mogu reći da imam 14 godina,a rođen sam 19.7.1996.
